Iz predhodno nabrojenih razloga ljubav i
povjerenje prema domovini u hrvatskomu pučanstvu drastično je smanjena. To je
činjenica. Može li se ljubav i povjerenje vratiti. Može, ali je to u podpunosti
u rukama državne vlasti, a to samo po sebi, ne budi optimizam, jer domoljublje
hrvatske vlasti, u zadnjih osamnaest godina varira izmedju minimalnoga i
nedovoljnoga, a njezina sposobnost je blago rečeno slabašna. Ipak, pokušajmo
barem zamisliti kako je hrvatska vlast
samo nespretna, ali je ipak domoljubna, te kako postoje snage, poglavito u
Saboru i hrvatskim strankama, koje su spremne priznati promašaje i učiniti
zaokret glede povećanja stručnosti i sposobnosti. U Hrvatskoj vrlo vjerojatno
ima dovoljno domoljubnih, pametnih i stručnih ljudi koji bi mogli preuzeti
kormilo države iz ruku sada prevladavajućih nesposobnih podobnjaka. Zamislimo
kako se to nekim golemim čudom i dogodilo. Što bi onda takova nova, domoljubna
i sposobna vlast trebala učiniti u cilju povratka povjerenja i ljubavi gradjana
prema svojoj domovini?
Prije svega trebala bi promieniti ponašanje.
Umjesto trošenja vriemena i novaca na samoreklamu i donošenja po hrvatski narod
problematičnih ili jasno negativnih odluka, trebala bi se okrenuti redu i marljivomu, poštenomu i
samozatajnomu radu u korist hrvatskoga pučanstva. Hrvatska u svakomu potezu
mora biti jasno na prvomu mjestu, a sve ostalo je nižega prioriteta i značaja.
S takovim svakodnevnim ponašanjem ljudi na vlasti, s vriemenom bi se vratilo
povjerenje hrvatskih gradjana u svoju državu i ljubav prema Hrvatskoj bi dobila
svoj ponovni zamah, što bi povratno sveukupno pozitivno utjecalo na napredak
države.
U tomu smislu dade se učiniti puno toga na
puno mjesta. Ali prije svega nužno je definirati ciljeve, strategiju za
ostvarenje ciljeva i preustrojiti odnosno optimirati državni sustav, Kako je to
vriemenski zahtjevno, a optimizam se može potaknuti samo s brzim konkretnim
potezima i zahvatima, bilo bi nuždno poduzeti neke stvari praktički odmah.
Sreća je u nevolji što neke napravljene pogrieške izuzetno bodu oči, pa je u
njihov izpravak moguće krenuti bez puno čekanja, a neki potezi glede sveobćega
napretka se s druge strane nude sami po sebi. Dakle zamišljena nova domoljubna,
stručna i sposobna vlast bi se trebala podieliti u dvije virtualne skupine.
Jedna skupina bi se trebala baviti s temeljnim pitanjima definiranja državne strategije
i optimalnoga uztroja državne uprave, a druga bi se posvetila poduzimanju
konkretnih mjera i koraka. Prva i druga skupina bi prirodno trebale tiesno
suradjivati, U stvari većina ministara i visokih državnih dužnostnika morali bi
po prirodi stvari biti članovima obje skupine, koje bi po logici mogle biti
samo neformalne odnosno, mogle bi na odredjeni način biti samo prepoznatljive
kao takove. Pokušajmo prvo definirati neke poslove koji bi bili prioritetni za
ovu drugu skupinu.
Prije svega treba u podpunosti zaustaviti svaku
daljnju privatizaciju u cilju spašavanja preostalih državnih dobara od nastavka
privatizacijske pljačke. To što je preostalo je malo u uzporedbi s onim što je
darovano i razgrabljeno, ali ipak ima ozbiljnu vriednost. Postojeći model i
način privatizacije pokazao se katastrofalnim i svaka daljnja aktivnost uz
uporabu tih po Hrvatsku gubitničkih shema – je gubitnička. Pa zašto onda to
barem ne zaustaviti? U tomu slučaju Hrvatska bi barem na prestala gubiti, kad
već ne zna i ne može biti na dobitku.
Odmah nakon zaustavljanja daljnje
privatizacije treba napraviti dosljednu i podpunu reviziju dosad učinjene
pretvorbe družtvenoga vlastničtva u privatno. Ako se taj postupak pokaže pretežkim
i vriemenski prezahtjevnim, ne treba zazirati i od nove nacionalizacije. Zatim
u miru i krajnje ozbiljno treba napraviti novi model privatizacije.
Zašto tek nakon revizije ili nacionalizacije
treba smisliti novi model privatizacije?
Zašto ne uporabiti već postojeći drugčiji
model poput onoga iznesenoga u poglavlju Privatizacijska razprodaja? Zato što su se okolnosti promienile i opet
će se promieniti nakon revizije i/ili nacionalizacije. Spomenuti model bi se
sigurno mogao uzeti kao dobra podloga, ali bi svakako trebao proći postupak
ozbiljne provjere glede svoje ovodobne prihvatljivosti, jer se u medjuvriemenu,
od kad je smišljen, dogodilo na području privatizacije silno puno toga lošega.
U definiranju modela treba uključiti i inozemna
izkustva i dobronamierne strane stručnjake. Iztočna Njemačka je prošla
privatizacijski put, a Njemačka je i dalje ostala učinkovita i snažna. Bilo bi
jako dobro ozbiljno razmotriti njemačko izkustvo.
Izabrani model treba detaljno izpitati. On
mora izdržati svaki izpit, mora odgovoriti na svako pitanje i mora u sebi
sadržavati riešenje za svaku privatizacijsku situaciju. Ne smije ovisiti o
arbitraži političkih i gospodarskih moćnika i ne smije rezultirati prelievanjem
kapitala iz jednoga hrvatskoga područja u drugo ili iz jedne tvrdke u drugu.
Zbog toga mora biti krajnje jednostavan.
Drugi mogući posao spomenute neformalne druge
skupine u hrvatskoj vlasti bi bio relativno jednostavan. To je deklariranje
jamstva Narodne banke Hrvatske za sve štedne uloge u hrvatskim bankama, što bi
silno brzo vratilo povjerenje štediša i privuklo uloge i iz hrvatskoga izseljeničtva.
Bila bi to snažna financijska injekcija u hrvatsko gospodarstvo, jer bi se
pojavio svježi novac razpoloživ za zajmove. Pri tomu bi trebalo bitno
detaljnije i dosljednije odrediti uvjete i jamstva za dobivanje zajmova.
Sliedeća moguća zadaća „druge skupine“ , kao
bitna karika u lancu stvaranja povjerenja, koja bi se mogla realizirati vrlo
brzo, je inzistiranje na čvrstoj i dosljednoj primjeni zakona. Kako bi se
zakoni mogli doslovno primjenjivati treba ih prestati mienjati nepotrebito
često. Posebice se to odnosi na Ustav, koji bi morao postati gotovo nedodirljiv.
I Ustav i zakone bi „prva skupina“ trebala izpitati
tehnički a ne samo pravno, pogledati njihovu logiku, njihov jezik. I površnim
pogledom na tekst hrvatskih zakona, lako je uočiti šumu nepotrebitih rieči, te
golemi broj višeznačnosti i mogućnosti različitoga tumačenja.
Pravnicima bi u prilagodbi tekstova zakona
trebalo priključiti inženjere, jezikoslovce, psihologe i druge profesionalce, jer
sami pravnici nemaju dostatna znanja glede tehničke i logičke razčlanbe. Taj proces bi trebao
generirati u uzporedbi sa sadanjim stanjem, puno manji broj savršeno
dotjeranih, puno jasnijih i kraćih zakona, pa bi na taj način zakoni postali
ono što bi u stvari trebali biti - osnovne poluge pravilnoga djelovanja države.
Sve u svemu potrebito je napraviti novi
optimalni državni uztroj. Država bi trebala djelovati gladko i neprimjetno u
korist svojih gradjana, a gradjani bi se trebali posvetiti svojim poslovima ne
razmišljajući puno o osobama koje sudjeluju u djelovanju državnoga mehanizma,
ili ih uobće ne poznajući. O tomu će biti više govora u sliedećim poglavljima.
Sve nabrojeno nije dostatno. I dobro smišljen
državni uztroj, i dosljedan model državnoga vlastničtva i povjerenje u banke
samo su preduvjet, ali jedino učinkovito gospodarstvo je motor napredka. Kako
pokrenuti gospodarstvo? Kako očekivati učinkovitost i produktivnost nakon četrdeset
i pet godina neuzpješnoga egalitarističkoga jugoslavenskoga pokusa, nastavljenoga
s nepoštenim i nedosljednim guranjem u divlji kapitalizam, koje evo traje
gotovo tri desetljeća?
Rane ne mogu zacieliti preko noći. Potrebito
je vrieme. I potrebit je poticaj. Mogući i pouzdani poticaj je pokretanje
velikih javnih radova na području infrastrukture. Željezničke, cestovne,
energijske, vodovodne, kanalizacijske, pomorske, vodne i t. d.
Gdje bi se pronašli potrebiti novci? Iz
zajmova uzetih u inozemstvu. Ali uz preciznu financijsku konstrukciju. Uporaba
izgradjenoga objekta, izravno ili neizravno, treba vratiti uloženi kapital. Uz
dobro ugovorenu odgodu početka vraćanja zajmova, teret ne bi pao na porezne
obveznike nego na koristnike pojedinoga novoga objekta. Primjer tomu je
uvodjenje obveznih naljepnica (vignetta), bez kojih ne bi bila dopuštena vožnja
po hrvatskim cestama. To bi trebalo minimalno pogoditi vozila s hrvatskim
registracijskim pločicama, jer bi se izdavanje naljepnica uklopilo u redoviti
godišnji tehnički pregled i iznos bi bio samo nešto viši od sadašnjega iznosa
koji se uplaćuje za održavanje cesta. Na autocestama bi nestale naplatne kućice
i troškovi vezani uz naplatu cestarine, autoceste bi bile bolje provozne,
hrvatski gradjani o cestarini ne bi uobće morali razmišljati, a stranci bi davali
svoj pravedan udjel glede uporabe hrvatske cestovne mreže. Na žalost hrvatska
vlast tu takodjer nešto kalkulira, razvidno kako na taj način ne bi pogodila
svoje iztočne susjede, ne tako davne agresore, koji su nam inače dužni golemu
ratnu odštetu! A Slovenija ima već dugo u primjeni razradjen i učinkovit sustav
i samo ga treba preslikati.
Pokretanje javnih radova za posljedicu bi samo
po sebi donielo povećanje zaposlenosti, ali bi isto tako potaknulo stvaranje
brojnih novih privatnih tvrdki kao nuždnoga komplementa, što bi pak opet
povećalo zapošljavanje.
Hrvatska bi tako ušla u ciklus rasta. Bolje
ceste i željeznice dovele bi više putnika i turista. Prihod od prometa i
turizma otvarao bi nove proizvodne tvrdke, gradio bi nove infrastrukturne
objekte i t. d. Projekti navodnjavanja stvorili bi uvjete za snažan razvitak
poljodjelstva. Ulaganja u izgradnju obnovljivih energijskih izvora, otvorila bi
mogućnost zapošljavanja na tomu području i smanjila bi se ovisnost države o
uvozu energije.
Država bi u tomu krugotieku
trebala budno i čisto tehnički dugoročno bdjeti nad porezima i kamatnim stopama,
cielo vrieme težeći njihovomu snizivanju. Nizki porezi i nizke kamatne stope značajke
su najrazvijenijih suvriemenih država.Nastavak