Proces stvaranja hrvatske države zahtievao je
tri bitne promjene. Prva je riešena najlakše i najbrže. Prielaz iz jednostranačkoga
sustava u višestranačje obavljen je već s razpisivanjem prvih višestranačkih
izbora i potvrdjen je s mirnim uztrojem novih republičkih i obćinskih
zakonodavnih i upravnih tijela.
Druga bitna promjena je bilo ostvarenje
državne nezavisnosti, odnosno uzpostava matične države hrvatskoga naroda. Ova promjena
je obavljena puno teže i uz velike žrtve. Pri tomu se doista može razpravljati
je li bilo moguće do nezavisnosti doći lakše i brže. Odgovor na ovo pitanje
nikad ne će moći biti niti potvrdan niti niječan, jer se tiek dogodjaja ne može
vratiti unatrag i sve će za uviek ostati u području predpostavki. Medjutim, sam
pojam stjecanja nezavisnosti nije nitkomu dvojben. Od početka se znalo kako bi
to trebalo izgledati. Hrvati su trebali u podpunosti kontrolirati svoju državu,
osigurati svoje granice, uzpostaviti svoju vojsku, redarstvo, carinu i t.d.
Cilj je bio jasan, jedino su se težkoće procjenjivale različito.
Treća bitna promjena odnosila se na prielaz
iz partijski kontroliranoga i usmjeravanoga gospodarstva u gospodarstvo
regulirano zakonima tržišta. Svjetska praksa je jasno pokazivala kako
gospodarski subjekti jedino u tržištnom natjecanju mogu postići izuzetne
rezultate, radilo se tu o obrtničkim radionama ili golemim multinacionalnim tvrdkama.
Razne vrste egalitarizma u gospodarstvu pokazale su se u pogledu produktivnosti
podpunim promašajima, od sovjetskih kolhoza i sovhoza do jugoslavenskih
organizacija udruženoga rada.
Državno vlastničtvo se i u državama
višestranačja i demokracije pokazalo nepraktičnim i neučinkovitim, pa je i tamo
već oddavno pokrenut proces privatizacije čak i nekad nedodirljivih prometnih,
elektroenergijskih i telekomunikacijskih državnih sustava. Medjutim, u tim
državama barem oko definicije vlastničtva nema nikakovih dvojbi.
Kakove je vrste bilo vlastničtvo u Hrvatskoj
odnosno Jugoslaviji? Dominantno družtveno! Doduše postojalo je i osobno, pa i
privatno vlastničtvo, ali tu se radilo o malenim posjedima, zemljištima,
nekretninama, obrtima, malenim tvrdkama. Sve sriednje i velike tvrdke, svi
veliki posjedi bili su družtveni. Društveno je bio sinonim za “svačije”, a to
je opet po zakonu logike istoznačnica za “ničije”! Dakle golema većina nacionalnoga
bogatstva nalazila se u svačijemu i ničijemu vlastničtvu! Tu treba uključiti i
dobra koja su na razne načine došla izravno pod upravu državne administracije,
poput republičkih i obćinskih administrativnih zgrada, objekata namienjenih uživanju
i odmoru političke ili vojne vrhuške i t.d.
Sve u svemu najveći dio Hrvatske nije imao vlastnika!
S objektima pod izravnom upravom državne administracije upravljali su državni dužnostnici
i službenici, a s gospodarskim objektima direktori uz veće ili manje
sudjelovanje upravnih odbora i radničkih savjeta.
Tu se radilo samo o upravljanju, a ne i o vlastničtvu,
koje je po svim nuzmjerima ostalo nedefinirano. Doduše bilo je puno mišljenja
proizišlih iz egalitarističkih krugova, kako su vlastnici družtvenih tvrdki,
dakle tvornica, poljodjelskih kombinata, hotela, trgovačkih lanaca i t. d. - u
njima zaposleni djelatnici, pa se tu i u sustavu tržištnoga gospodarstva nema
što razmišljati i mienjati. Vlastnici družtvenih tvrdki su zaposlenici i točka.
Labavost te tvrdnje dokazuje absurd po kojemu
bi svaki novo zaposleni djelatnik s prvim danom svoga zaposlenja u odredjenoj
tvrdki postao jednim od njezinih vlastnika, ali isto tako vlastnikom iste tvrdke
bi nakon tridesetgodišnjega rada u njoj prestao biti čovjek koji je tvrdku
napustio, prešavši raditi u drugu tvrdku, ostavši bez posla zbog bolesti, ili
nakon odlazka u mirovinu. Po istoj teoriji bi službenici u državnoj upravi
trebali biti vlastnicima objekata u kojima rade.
Može se to pitanje razglabati i dalje. Kakova
je, na primjer, razlika u vlastničkomu udjelu izmedju onoga koji radi tek jedan
dan i onoga koji je u istoj tvrdki trideset godina? Ima li ovaj drugi desetak
tisuća puta veći udjel vlastničtva, primjereno broju dana?. Računaju li se u
tomu slučaju i subote i nedjelje i blagdani ili samo radni dani? S druge pak
strane onaj koji je u odredjenoj tvrdki proveo dulje vrieme, primio je i veći
broj plaća, možda je dobio stanarsko pravo, možda povoljan zajam za kupnju
stana, pa je tako iz tvrdke za sebe izvukao puno više od onoga koji se u tvrdki
tek zaposlio.
Isto tako je pitanje kako u vlastničkomu
udjelu procieniti prinos svakoga zaposlenika. Jesu li uzpjehu tvrdke kroz
godine isto prinosili svi počevši od direktora do najslabije plaćenoga djelatnika?
Imaju li jednako pravo vlastničtva i oni koji su dobili stanove ili zajmove i
oni koji preko tvrdke nisu dobili ništa osim plaće?
Sliedeće pitanje, odnosno krupna nelogičnost
teorije o vlastničtvu nad tvrdkama trenutno zaposlenih djelatnika u njima je
uzpješnost. Djelatnici u uzpješnim tvrdkama, koji su i do tada primali dobre
plaće i dobivali stanove, zajmove i druge beneficije, bili bi vlastnici velike vriednosti,
a djelatnici u tvrdkama, obterećenim s dugovima i sa zastarjelom tehnologijom
imali bi malo ili ništa. Radnici zaposleni u modernoj tvornici, koju je država
izgradila prije godinu dana bili bi u golemoj vlastničkoj prednosti nad
dugogodišnjim radnicima u tvornici u kojoj su strojevi stari pedeset godina.
Nadalje puno ih je koji su do zaposlenja, a
poglavito do čelnih mjesta, dolazili u skladu s partijskom podobnošću, pa bi
primjenom teorije o vlastničtvu zaposlenih, tiekom privatizacije puno bolje
prošli komunisti i oni blizki komunistima od onih, koji su za komunizma bili
nepodobni.
Na kraju, primjenom ove teorije, zaposleni bi
postali i vlastnici, a nezaposleni ne bi dobili ništa. Jedan dan zaposlenja u
uzpješnoj tvrdki mogao bi tako biti poput velikoga dobitka na lutriji.
Nezaposlenost bi značila definitivni životni gubitak.
Veliki dio družtvenih tvrdki nastao je kroz
različite nepravedne postupke. Od nacionalizacije i ekspropriacije privatnih tvrdki
do dodjeljivanja u bezcjenje zemljišta za gradnju tvrdki, uporabe jeftinih
zajmova koje je vratila inflacija, ili su pak vraćeni kroz "intervenciju družtveno
političke zajednice", dakle s bezpovratnim novcem. Za postojeću vriednost neke
tvrdke je tako možda zaslužniji neki komunistički političar nego stotine u njoj
zaposlenih "privrednika".
Sve u svemu teorija o vlastničtvu djelatnika
ostaje bez gotovo ikakovog uporišta.
Pitanje vlastničtva, odnosno zatečeno stanje
nedefiniranosti vlastničtva bilo je u početku stvaranja suvriemene Hrvatske izuzetno
ozbiljan problem. Kako iz nedefiniranosti postići definiranost i pri tomu osigurati
načelo pravednosti? Osim toga kretanje u bilo kakove brze sustavne i
definicijske promjene imalo je smisla jedino kad bi se na taj način u isto
vrieme osiguralo i povećanje produktivnosti i zapošljavanja. Ako bi zamišljene intervencije
i promjene mirisale na moguće pogoršanje situacije, onda bi od njih trebalo
odustati.
Bio sam silno sretan kad sam tih jesenskih
dana 1990. godine, razmišljajući o opisanim problemima, došao do jednoga jednostavnoga
i pravednoga riešenja, koje u sebi nije nosilo opasnost od pogoršanja na
području djelovanja dotadašnjih družtvenih tvrtki, a uz to je uključivao bitne
pozitivne pomake oko izgradnje državne infrastrukture. Možda je bilo još sličnih pokušaja o kojima
nisam čuo. I o mojemu riešenju se vrlo malo zna, premda sam ga bio uzpio
učiniti službenim i čak sam bio formirao službeno povjerenstvo koje ga je
trebalo razčlanjivati i dalje promicati.
Na žalost prevladale su snage, koje su u
procesu privatizacije vidjele prigodu za dokazivanjem svoje moći ili pak za
zgrtanje osobnoga bogatstva. Pitanje družtvenoga vlastničtva riešeno je kroz
arbitrarno odlučivanje visokih državnih dužnostnika, koji su pak sa svojim
odlukama golema zajednička narodna bogatstva dodielili svojoj rodbini,
prijateljima i znancima, a još veća su pustili u ruke ljudima problematičnoga
morala i lovcima u mutnomu. Najgore je što su brojna državna dobra prepustili
podpunoj nebrigi i propadanju.
U tomu sramotnomu protuhrvatskomu postupku
nije bilo puno mjesta za razmišljanje o logici, pravednosti, učinkovitosti,
moralu? O tomu što prodati, što prebaciti u vlastničtvo države, što odgoditi,
komu povjeriti upravljanje, gdje utrošiti novce dobivene prodajom - odlučit će
jednostavno vlast!
Kao što su komunistički vlastodržci po svojim
prosudbama nacionalizirali, pa zatim, eksperimentirajući na koži vlastitoga naroda,
stvarali vlastničtvo svačijim i ničijim proglasivši ga družtvenim, nova
hrvatska vlast je sebi uzela za pravo to baštinjeno družtveno vlastničtvo opet
učiniti nečijim. Na čemu je zasnivala
svoje odluke? Na samovolji, podobnosti, oportunizmu, nepotizmu, korupciji. Kako
se to formalno provelo? Donesen je zakon o pretvorbi. Zakon koji dopušta sve i
koji omogućuje arbitražu od strane političkih sriedišta moći.
Kad se to počelo provoditi u djelo? Za vrieme
težke i izcrpljujuće političke i oružane obrane od agresije. Za nepoštene bio
je to perfektan odabir vriemena, jer ih pošteni, zauzeti s obranom domovine,
nisu imali vriemena kontrolirati.
Jedna po jedna tvrdka pada tako uglavnom u bezkrupulozne
ruke, produktivnost se ne povećava nego čak opada, stvaraju se stotine tisuća
nezaposlenih. A proces se ne zaustavlja nego traje.
Privatizacija je snažno sriedstvo u rukama
političkih moćnika od tih svojih neslavnih početaka sve do danas. Uz obvezno
spominjanje provodjenja revizije, bila je i omiljena tema predizbornih
obećanja, koja bi se nakon izbora jednako tako omiljeno – zaboravila. Neki od
ranijih preko noćnih milijunaša i milijardaša doduše dolaze pod udar iztrage,
ali se pojavljuju novi koji do golemih dobara dolaze na gotovo isti način. Razprodaja
nacionalnoga bogatstva je pri tomu prešla u najosjetljiviju fazu. Razprodaje se
najvriednija imovina, najvriednije strategijske tvrdke, poput telekomunikacija,
elektroenergijskoga sustava, banaka, a vlastničtvo završava sve više u rukama
stranaca.
Namjerno stihijski početak privatizacije uz
tipično stvaranje bogataša gotovo preko noći, nastavlja se s neopreznom prodajom
nacionalnoga bogatstva u bezcjenje, kako bi se stvorile mogućnosti punjenja
kronično praznoga državnoga proračuna, koji je pak sriedstvo za kupnju političkih
punata kod njegovih brojnih koristnika.
Pola Hrvatske živi od državnoga proračuna.
Vlasti u Hrvatskoj ubrzano razprodaju hrvatsko vlastničtvo, kako bi ona i svi
oni koji zavise od državnoga proračuna, preživjeli iz mjeseca u mjesec. Na
žalost, jasno je vidljiv put prema vriemenu kad će Hrvati opet postati podpuni sluge
u vlastitom domu.
A sve što se tiče pretvorbe vlastničtva moglo
je ići bitno drugčijim putem. Putem koji je čvrsto obećavao, ako ne i jamčio
napredak, i što je izuzetno bitno, imao je sve značajke pravednosti i zračio je
optimizmom.
Što je trebalo učiniti a nije učinjeno? Netko
može prigovoriti kako je ovo pitanje zasnovano na tipičnom sindromu generala nakon
bitke. Medjutim, bit će iznesene samo postavke koje je sam objavio u jesen
1990., puno prije nego što je zakon o pretvorbi vlastničtva ugledao svjetlo
dana. Sa svojim priedlogom sam tada upoznao najodgovorniju ustanovu u Republici - Agenciju za restrukturiranje, odnosno tadanjega njezinoga čelnoga
čovjeka. Do danas si ne mogu oprostiti odredjeno malodušje, koje me je bilo
obuzelo nakon što sam shvatio, kako se moj priedlog ne želi niti ozbiljno razmotriti,
a kamo li primieniti. Olakšavajuća okolnost za moje nedostatno inzistiranje je
svakako moja tadanja okupiranost primarnim problemom - pripremama za obranu i
samom obranom domovine.
Kako je sukladno mojemu tadanjemu i sadanjemu
shvaćanju trebala biti provedena privatizacija?
Prije svega trebalo je jasno definirati
ciljeve. Privatizacija nije trebala i ne bi trebala biti sama sebi svrhom. Da
se, na primjer, družtveno vlastničtvo u uzporedbi s drugim oblicima vlastničtva,
poglavito s privatnim, pokazalo u svjetskoj praksi kao učinkovitije, u
privatizaciju ne bi ni trebalo ići. Načelo pravednosti bi se na neki način u
tomu slučaju moglo s vriemenom riešavati u okviru učinkovitoga, produktivnoga sustava
bogatih i zadovoljnih djelatnika, i uz punu zaposlenost cjelokupnoga pučanstva.
Društveno odnosno svačije i ničije vlastničtvo se medjutim, u objektivnom
mjerenju i uzporedjivanju pokazalo inferiornim u uzporedbi s privatnim vlastničtvom.
Koje je ciljeve bilo moguće definirati? Odgovor se nalazi u konceptu iz 1990.
Za prvi cilj je trebalo postaviti bitno povećanje
produktivnosti, a na taj način i konkurentnosti hrvatskih tvrdki, što bi
pak rezultiralo većim prihodima, boljim životom gradjana Hrvatske i stabilnijom
i pouzdanijom matičnom državom hrvatskoga naroda.
Sliedeći cilj je trebalo biti povećanje
zaposlenosti, koje je po logici stvari trebalo proizići iz povećane
produktivnosti. Veća produktivnosti omogućuje veću konkurentnost na tržištu,
što povratno generira potrebu za povećanjem proizvodnje, što onda za sobom vuče
i povećanje zaposlenosti.
Jesu li ti ciljevi bili ostvarivi? Odgovor je
za divno čudo potvrdan.
Uzgredni veliki cilj je trebala biti izgradnja
i poboljšanje infrastrukture. Izgradnja novih i poboljšanje postojećih
infrastrukturnih objekata, dakle cesta, vodovoda, kanalizacije, električne i
plinske mreže, poboljšanje zdravstvenih, socialnih, školskih i drugih uvjeta
jasan je cilj svake sriedjene države zadovoljnih ljudi, što pak povratno
izuzetno pozitivno utječe na produktivnost. Je li i ovaj cilj mogao biti
postavljen u istomu riešenju. Odgovor je opet potvrdan.
Privatizacija je u postizanju navedenih
ciljeva trebala biti jedno važno sriedstvo, kao što je sriedstvo i privlačenje
stranoga kapitala.
Jesu li pred početak privatizacije odnosno u vrieme
donošenja zakona o pretvorbi vlastničtva identificirani spomenuti ciljevi? Osobno
sam ih definirao, ali na državnoj razini nisu bili prihvaćeni. Zašto? Dielom
zbog nedostatno dubokoga promišljanja, ali zasigurno i zbog skriveno postavljenoga
sviestnoga ili podsviestnoga cilja, a to je postizanje brzoga bogaćenja ljudi
na vlasti i u blizini vlasti. Na žalost taj krajnje negativni cilj je proveden
u djelo, a svi moji tada zamišljeni ciljevi su ostali neostvareni. Ipak ovdje
barem zaslužuju kratki opis.
Kako je trebalo ostvariti sve navedene
ciljeve? Prije svega bilo je nuždno čvrsto definirati osnovne parametre - predpostavke.
Sliedi u tomu smislu priepis (kosa slova) iz spomenutoga koncepta iz
jeseni 1990., uz sadanji komentar.
1. Svaka družtvena tvrdka pripada svim
gradjanima jednako.
Proglašenjem svih družtvenih tvrdki
zajedničkim vlastničtvom, štuje se najbliže njihova definicija, i razdoblje
koje je nasilno započelo, završava se sa svojom protutežom. Kako bi se ova
predpostavka odnosila ne samo na sadašnjost, nego i na prošlost i na budućnost
cjelokupno bogatstvo odnosno vlastničtvo trebalo bi podieliti na tri jednaka diela.
Prvi dio bi pripao svim živim gradjanima
podjednako. Na taj način bi obitelji s više djece dobile veći dio što je s obzirom
na problem nataliteta dodatno dobro.
Druga trećina bi došla u vlastničtvo mirovinskoga
fonda i na taj način bi se valorizirao prinos starijih osoba u stvaranju
zajedničkih vriednosti.
Treća trećina bi pripala državnoj agenciji
koja bi, s prodajom svog diela, 95% na
taj način dobivenih sriedstava prenosila u državni fond koji bi se bavio
razvojem infrastrukture (ceste, željezničke pruge, vodovod, kanalizacija,
elektroenergijski objekti, telekomunikacije i t. d.), a 5% bi otišlo u fond socialne
pomoći. Na taj način u vlastničtvo budućim generacijama ostavila bi se jasna
zajednička vriednost.
Što je pak učinjeno? Kakova je definicija
donesena? Nikakova. Medjutim implicitno bi se moglo zaključiti o definiranju družtvenoga
vlastničtva kao kombinacije državnoga vlastničtva i vlastničtva zaposlenih,
ponajprije bivših komunističkih direktora ili uprave tvrdki.
2. Zaposleni u družtvenoj tvrdki nemaju nikakovo
posebno pravo odlučivanja o sudbini tvrdke. Direktor ne predstavlja iznimku u
tomu pravilu. To ne izključuje pravo na priedloge glede sudbine tvrdke.
Trenutni razpored zaposlenih po družtvenim tvrdkama,
gotovo u podpunosti je slučajan, a nacionalno bogatstvo se ne bi smjelo dieliti
po ključu koji je proizvod slučaja.
Što se zbilja dogodilo. O sudbini tvrdki
odlučivali su uglavnom njihovi direktori. Rabeći početnu nesriedjenost, neki su
se gotovo samostalno proglasili vlastnicima. Neki su pak nastojali občuvati
svoju poziciju u suradnji s upravnim odborima oktroiranim od strane države. Te
su upravljačke strukture zajednički tražile putove buduće egzistencije za tvrdke,
ali ne zanemarujući pri tom, blago rečeno, svoje osobne interese.
Koliki je pri tomu bio utjecaj vlastnika?
Kakovih vlastnika? Pa vlastnici nisu bili ni definirani! Implicitni vlastnici, država
kroz upravni odbor i zaposleni kroz direktora, zavisno o individualnim
sklonostima, vezama, poznanstvima, osobnim interesima i znanju odlučuju o
privatizacijskom putu tvrdke. Na drugoj strani očekuju ih bezkrupulozni
mešetari pod krinkom zainteresiranih kupaca i investitora. Najčešći rezultat: tvrdka
kreće stranputicom, a osnovni kapital tvrdke nestaje u ponorima nemara,
nemorala, a često i kriminala.