Ministarstvo financija se bavi fiskalnom
politikom. Predlaže i prati provodjenje državnoga proračuna, skrbi o naplati
poreza i carina. Predlaže postupno i uravnoteženo smanjenje poreznih stopa.
Niže porezne stope potiču veću gospodarsku aktivnost, što opet rezultira većim prihodima
od poreza. Stopa od 25% poreza na dodanu vriednost izuzetno je visoka u uzporedbi
s drugim državama. Kod uvodjenja je bila 22%, uz obećanje kako će se ubrzo
smanjiti. Kako obećanje nije održano, ta porezna stopa je iz izbora u izbore
bila redovito oružje nepoštenih političara koji su davali nova obećanja o
smanjenju, a zatim ne samo što obećanja nisu održali nego su stopu povećavali.
Stopu PDV-a svakako treba sniziti. Dobra je zamisao
smanjiti je za 1% ili 2% na početku godine, a na kraju godine vidjeti rezultat,
te ako se ukupni prihod od te vrste poreza ne bude smanjio, što bi se moglo
očekivati, jer smanjenje poreza potiče gospodarsku aktivnost, za isti postotak
porez smanjiti i sliedeće godine. Ova vrsta poreza trebala bi se negdje u
budućnosti ustaliti na razini od 10%. Ovaj postotak je zgodan i zbog lakšeg
obračuna, ali i kontrole obračuna poreza.
Državni proračun mora se smišljati počevši od
očekivanih prihoda. Zbroj prihoda se onda može razpodieliti. Nikako se ne smije
polaziti od razhodne strane, pa nakon do sada uobičajenoga zaključka kako je
zbroj razhoda veći od zbroja prihoda, razliku nadoknadjivati s inozemnim
zajmovima. Umjesto uzimanja zajma treba jednostavno smanjiti razhode. Mjesta za
smanjenje razhoda je silno puno, s obzirom na lošu organizaciju države. Premda
treba paziti i ne tražiti uštede kad su u pitanju socialna skrb, mirovine,
zdravstvo i školstvo, i tu sigurno ima slabih točaka, čijim bi uklanjanjem nestali
nepotrebiti ponori novaca. S puno obzira treba štedjeti na području kulture i
športa, a osobito pozorno treba smanjivati rashode, kad je u pitanju, vojska,
domobranstvo i redarstvo.
Puno prostora za uštede ima u državnoj
administraciji, poglavito na području različitih ureda izmišljenih za ukruhe, a
sigurno se najveći potencial glede ušteda nalazi na području financiranja
različitih udruga i smanjenja ili ukidanja brojnih povlastica i izdataka
pojedincima ili skupinama, koje na taj način naplaćuju svoje različite zasluge
i “zasluge”, poput „branitelja“, „dragovoljaca“, a i saborskih zastupnika.
Dragovoljnost nije dragovoljnost ako se naplaćuje. Branjenje domovine sveta je
dužnost svakoga gradjanina ove države i ne smije donositi nikakove povlastice.
Ipak s obzirom na stvorene navike treba tu biti oprezan. Branitelji domovine su
se pretvorili u branitelje svojih povlastica, a najlakša obrana tih povlastica
je opet kroz obranu i zaštitu domovine. Tu je krug zatvoren i nije ga dobro
prekidati, bez jasne predočbe što bi ga moglo nadomjestiti.
S druge pak strane gledajući smanjenje plaća
u bilo kojemu dielu koristnika državnoga proračuna se ne bi smjelo uobće dogadjati.
Smanjenje plaća je ulazak u spiralu recesije. Manje plaće znače manju kupovnu
moć, što znači manje prikupljenih poreznih sriedstava, što opet znači niži
prihod u proračunu. Rezultat su opet manje plaće. Sposobna vlast treba u
svatkomu trenutku moći naći način održavanja i blagog povećanja plaća.
To stvara osjećaj sigurnosti i optimizma, bez čega nema boljitka. Nikakovu
budućnost nema država u kojoj je većina gradjana zabrinuta i pesimistična. A
plaće su daleko najsnažniji poticatelj dobroga razpoloženja gradjana.
Do sada je bilo pojava kad vlast nastoji
skupljati jeftine punte u javnosti sa smanjivanjem plaća samoj sebi. To ni u
kojemu slučaju nije dobro, jer se na taj način u stvari priznaje vlastita
nesposobnost. Druga stvar bi bila odricanje od plaća u podpunosti. To bi
značilo kako su u vladi bogate osobe, koje su se prihvatile vlasti jer žele
pomoći svojoj domovini i ništa više. Pučanstvo mora imati povjerenje u svoje
predvodnike, a povjerenje se sigurno ne može postignuti sa sitnim kalkulantskim
potezima u kojima se prozire samo skrb za održanjem vlastitoga položaja. Kakovo
povjerenje u svoje predvodnike može imati pučanstvo, kad ti predvodnici,
smanjujući plaće sami sebi, u stvari iztiču kako i sami vide svoju
nesposobnost, a onda taj svoj gubitak zbog smanjenja plaće nastoje nadoknaditi
na druge načine. Najgora vrsta naknade su različite vrste korupcije, a česte
vrste su neutemeljeni troškovi reprezentacije, putni troškovi i dnevnice. U tu
svrhu se ponekad izmišljaju razlogi za putovanja i posjete.
Neke primjere takovih posjeta, kad su u
pitanju putovanja hrvatskih dužnostnika u druge države, imao sam prigodu
doživjeti i promatrati iz neposriedne blizine.
Posjeti se u pravilu prvo dogovore, a onda se
traže razlozi i opravdanja. Uglavnom se sve svede na krajnje uobćene razgovore
s predstavnicima države domaćina, koji u biti svoje goste dočekuju i s njima
razgovaraju čisto iz pristojnosti. Razgovori se uobičajeno završavaju s krajnje
obćenitim zajedničkim priobćenjima za javnost, ali još češće nema ni toga, nego
hrvatski dužnostnik o „uzpjehu“ svoje misije izvješćuje hrvatsku javnost preko
novinara koji ga prate na putovanju, pa su sa samom tom činjenicom korumpirani,
jer je uzpjeh ili neuzpjeh toga dužnostnika na neki način i njihov uzpjeh ili
neuzpjeh.
Evo nekoliko takovih u biti biednih primjera
traženja ostvarenja osobne koristi pod krinkom rada za državu.
U daleku prekomorsku državu putuje
predsjednik države, a onda ga nakon samo mjesec dana sliedi predsjednik vlade.
Novi ministar vanjskih poslova putuje po svietu
i posjećuje iste države koje je čak nekoliko puta posjetio njegov predhodnik.
Hrvatsko izseljeničtvo poziva ministra, “jer
ga žele vidjeti s njim se porazgovarati”, što on prihvaća kao dovoljan razlog
za svoje putovanje. Ako netko netkomu ima nešto reći, zar to ne može obaviti putem
postojećih diplomatskih predstavnika, putem pošte ili brzoglasa ili e-maila?
Veleposlanik u jednoj državi putuje iz svojega
sjedišta u udaljeni grad gdje inače djeluje generalni konzulat Republike
Hrvatske - na godišnju prezentaciju hrvatskoga golf kluba, a onda putuje u
drugi udaljeni grad, u kojemu takodjer djeluje hrvatski generalni konzulat,
kako bi nazočio dodjeli počastnoga doktorata jednomu umirovljenomu dužnostniku države
domaćina.
Nakon završetka službenoga diela posjeta
jednoj stranoj državi, predsjednik hrvatske države svoj boravak tamo produžuje
i s cielomu svojom pratnjom posjećuje turističke znamenitosti!
Putovanja i dnevnice nisu samo sriedstvo
državnih dužnostnika, nego je to prošireno na sve razine. Tako se na primjer direktori
hotela u većinskom državnom vlastničtvu u lipnju sastaju u jednomu gradu, kako
bi prognozirali domete već započele turističke sezone!
Župani i gradonačelnici putuju na gostovanja
sa svojim nogometnim, vaterpolo, košarkaškim i drugim klubovima.
Bezbroj je takovih i sličnih primjera. Nigdje
izvješća o učinkovitosti i opravdanosti svih tih silnih putovanja. Računi prievoza,
boravka i reprezentacije završavaju u financijskim bilancama, naravno na strani
troška. Tu nema ograničenja. Ograničavaju se i smanjuju plaće.
Što se može učiniti kako bi se izbjegnuli
nabrojeni i ne nabrojeni suvišni troškovi?
Treba uvesti načelo po kojemu, prije odziva
na nečiji poziv, svi koristnici državnoga proračuna trebaju unapried napraviti
financijsku konstrukciju dobitaka i troškova. Na put se odlazi samo ako je
predvidjeni saldo pozitivan.
Netko može prigovoriti kako se sve dobrobiti
ne mogu izraziti u novcu. To jednostavno nije točno. Samo što neki ljudi nisu
sposobni procjenjivati i računati. Na žalost, takovih je dosta u vrhovima
hrvatske vlasti, a što je takodjer porazno, ima ih i medju tako zvanim
gospodarstvenicima.
Uzmimo jedan primjer: Što Hrvatskoj donosi
posjet ministra vanjskih poslova i njegove pratnje Čileu? Milijun USD? Deset
milijuna USD? Miliardu USD? Ili ništa. Je li on sa svojim putovanjem učinio
nešto što se inače ne bi moglo učiniti preko tamošnjih hrvatskih diplomatskih predstavnika
ili pak jednostavno putem brzoglasa, e maila ili pošte? Je li ovakovo pitanje uobće
itko ikad postavio?
S nabrajanja žalosnih primjera i činjenica iz
hrvatske zbilje, treba se vratiti razradi predočbe o tomu kakova bi ta zbilja
trebala izgledati i kakovu ulogu bi u tomu trebalo igrati ministarstvo
financija. Ciela priča je u biti jako kratka. Ministarstvo financija bi trebalo
na svim područjima trošenja državnoga
novca, odnosno na razhodnoj strani državnoga proračuna postaviti jasne i stroge
standarde i dosljedno ih kontrolirati.
Ministarstvo bi takodjer trebalo budno pratiti
priljev sriedstava od poreza, carina i drugih pristojba, istovriemeno tražeći
načine i mogućnosti za smanjenje postotaka svih vrsta poreza i pristojbi. Niži
postotak poreza i niži iznosi pristojbe u pravilu generiraju povećanje
gospodarske aktivnosti i veći promet. Rezultat je u povećanju prihoda u proračunu.
Porezna politika je takodjer snažno sriedstvo
u izravnavanju atraktivnosti života u cieloj državi. Život u rubnim ili slabo
naseljenim područjima države treba biti stimuliran s pametnom poreznom
politikom.
Sliedi kratki opis osnovne podjele
ministarstva.
Uprava za medjunarodne financije
Uprava
za medjunarodne financije
zastupa hrvatske financijske interese u bilateralnim odnosima s drugim državama
ili unutar medjunarodnih financijskih ustanova.
Državna riznica
Državna
riznica skrbi o državnomu
proračunu i stoga je ključni dio ministarstva financija. U državnoj riznici se
kreiraju proračunske procjene, donose proračunski planovi, ocjenjuju se i
procjenjuju troškovni zahtjevi svih dielova državne uprave. Tu se proračun brojitbeno
svestrano obradjuje i stvaraju se uporabljiva izvješća. Državna riznica osigurava
stalnu državnu financijsku likvidnost, skrbi o financijskim fondovima i ulaže proračunske
novce na financijskomu tržištu. Državna riznica je mjerodavno mjesto za
suočavanje i bavljenje sa svim hrvatskim
financijskim i gospodarskim pitanjima. U tomu smislu posebno njeguje odnose s
Hrvatskom narodnom bankom u cilju stvaranja i održavanja primjerenih načela
financijske i gospodarske politike. U državnoj riznici su zaposleni vrhunski stručnjaci
različitih profila, kako bi se osigurao interdisciplinarni pogled na pitanja u
svezi s proračunom.
Državna uprava za ljudske resurse
Državna
uprava za ljudske resurse
kreira i usavršiva standarde glede zaposlenja u državnoj upravi i nadzire
dosljednost primjene tih standarda, te prati procese i trendove na tomu
području.
Porezna uprava
Porezna
uprava je odgovorna za
nadzor primjene zakona o porezima i pristojbama s ciljem maksimalnoga punjenja
državnoga proračuna. Ova uprava prikuplja, evidentira, obradjuje i provjerava
podatke bitne za uztvrdjivanje porezne osnovice i naplate poreza, doprinosa i
drugih javnih pristojba. Informira porezne obveznike glede ostvarivanja prava i
izpunjenja obveza, te uztvrdjuje porezne obveze, doprinose i druge javne pristojbe.
Nadzire poslovanje poreznih obveznika glede primjene poreznih propisa. U
slučajevima poreznih prievara vodi prekršajne postupke. Razčlanjuje podatke o
obračunanim i naplaćenim porezima, doprinosima i drugim javnim pristojbama i
planira porezne prihode. Provodi naplatu i ovrhu poreza, doprinosa i drugih
javnih pristojba.
Carinska uprava
Carinska
uprava nadzire uvoz, izvoz i
provoz robe. Uprava prikuplja carine, pristojbe i poreze sukladno hrvatskim
zakonima i propisima, te primjenjujući medjunarodne multilateralne i
bilateralne trgovačke ugovore. U zadaće joj spada priprema stručnih podloge za uztvrdjivanje
politike u području carinskoga i trošarinskoga sustava i sustava carinske i
izvancarinske zaštite. Mjerodavna je za provodjenje stručnih izpita i izdavanje
odobrenja za obavljanje poslova medjunarodnoga odpremničtva.
Uprava za računalstvo i telekomunikacije
Zadaća
uprave za računalstvo i telekomunikacije je izgradnja, održavanje, razvitak,
uzkladba i pravilna primjena računalnoga i telekomunikacijskoga sustava u
cieloj državnoj upravi.
Ured za državnu imovinu i logistiku
Ured
za državnu imovinu i logistiku
upravlja s nekretninama u državnomu vlasničtvu, sinkronizira državnu nabavu,
predlaže možebitnu privatizaciju
državnih dobara i provodi odobrenu privatizaciju. Taj privatizacijski
dio zadaća ovoga ureda može se početi obavljati tek nakon zaustavljanja
privatizacije, možebitne nacionalizacije i uztvrdjivanja pouzdeanoga novoga
modela privatizacije, o čemu je bilo rieči u poglavlju Privatizacijska
razprodaja. U djelokrugu rada ureda je i tiskanje državnih publikacija i
putovnica.