Hrvatsko gospodarstvo je u procesu stvaranja
samostalne države doživjelo težke udarce. Prvi udarac je bila sama agresija u
kojoj su uništene tvornice, prievozna sriedstva, strojevi. Drugi udarac je bila
nuždnost napuštanja radnih mjesta radi sudjelovanja u oružanomu odporu. Treći
udarac je bio smanjenje unutarnjega hrvatskoga tržišta zbog podpuno drugčije orientacije
ugroženoga pučanstva. Četvrti udarac došao je kroz smanjenje unutarnjeg hrvatskoga tržišta zbog
okupacije trećine hrvatskoga ozemlja. Peta nepovoljnost je bila gubitak daleko
većega tržišta bivše države. Šesta nevolja je proizišla iz prirodnoga
nepovjerenja svjetskoga tržišta u proizvodjače s ratnoga područja. Tu su posebice
bila stradala hrvatska brodogradilišta. Sedma nevolja bio je izostanak turističkoga
prihoda zbog objektivnoga i subjektivnoga straha stranih turista od blizine ratom
zahvaćenoga područja, te zbog neraspoloživosti hotelskih objekata, koji su bili
uništeni, oštećeni ili zauzeti s prognanicima.
Na sve ove objektivne nevolje nadovezao se
spomenuti katastrofalni zakon o pretvorbi družtvenih tvrdki, koji je rezultirao
s ozakonjenom pljačkom. Dok su objektivne težkoće medju ljudima prihvaćene kao nuždnost,
provedena privatizacija sa svojom nepravednošću i svojom zamućenošću, uz
munjevito radjanje bogataša ni iz čega, strahotno je utjecala na motiviranost i
produktivnost.
Kako je država reagirala na razvidno urušavanje
gospodarstva? Zažmirila je! Katastrofalni privatizacijski zakon se održao, a
država je dolievala ulje na vatru neproduktivnosti i apatije prelievanjem sriedstava
iz zdravih tvrdki u bolestne ili pak podobnije po političkomu, prijateljskomu
ili rodbinskomu kriteriju.
Veliki dio nevolje i promašaja država je
mogla kompenzirati jer je u svojim rukama imala moćno oruđe - pokretanje javnih
radova. Oružje je uporabljeno ali nedostatno i ne na najbolji način. Ciela
aktivnost u tomu smislu zadržala se na području izgradnje autocesta. Pri tomu
je neoprostivo bio odužen završetak dionice autoceste od Vrgorca do Ploča, što
je prouzročilo goleme izravne i neizravne štete. Formalni početak izgradnje, a
nakon toga odustajanje od izgradnje dionice od Ploča do Dubrovnika, te
prestanak već pokrenute izgradnje Pelješkoga mosta prouzročio je ne samo
produženje izoliranosti dubrovačkoga područja, nego i stvaranje malodušnosti
medju pučanstvom hrvatskoga juga.
U ovim slučajevima je došlo i do drastičnoga
krivotvorenja činjenica. Kao veliki zaslužnik za izgradnju autoceste izmedju
Karlovca i Splita spominje se tako zvana „trećejanuarska
koalicija“. Činjenice su podpuno drugčije. Ta protuhrvatska vlada je, naprotiv,
dolazkom na vlast zaustavila gradnju te autoceste. Nastavila ju je graditi, kad
je ministar graditeljstva procienio kako bi on osobno, odnosno njegove tvrdke s
gradnjom mogle profitirati. Pokazalo se na tomu primjeru još jedan put kako je
zarada u pravilu ipak iznad političkih (ne)sklonosti. Druga jugokomunistička
vlast je pak kasnije zacementirala prestanak gradnje autoceste od Dubrovnika do
Ploča i izgradnju Pelješkoga mosta. Te projekte je neposredno prije bila
zaustavila krajnje nesposobna predsjednica vlade, koja je do svoga položaja
bila došla spletom okolnosti i uporabivši lažnu lojalnost i hrvatsko domoljublje.
Uz nastavak onda započete gradnje, i Pelješki
most i dionica Dubrovnik Ploče bili bi već dugo izgradjeni. Dionica autoceste
se već dugo i ne spominje, a o Pelješkomu mostu se govori kao o nečemu podpuno
novomu i crtaju se novi projekti, premda projekti ne samo što postoje nego je
po njima bila započela izgradnja s obje strane pelješkoga kanala!
Najgore je što su spomenuti cestovni projekti
jedini koji se spominju. Unatoč silne uporabe rieči vizija na svim razinama
vlasti, prave vizije u smjeru velikih pozitivnih promjena na hrvatskom ozemlju –
nema. Lako je zamišljati, ali za ostvarenje velikih infrastrukturnih projekata
nužni su novci, reći će netko. To je točno, ali je još točnije kako se bez
vizije i strategije ništa ne može ni ostvariti. Ako se ni za čim ne osjeća težnja,
onda doista nema smisla ni govoriti o novcu. A novaca se inače uviek može naći.
Ozbiljan izvor se, na primjer,mogao stvoriti kroz privatizacijski prodajni ciklus.
Kad je tu već napravljen težak promašaj, do novca je dosta lako doći kroz dugoročne
inozemne zajmove. Svjetsko novčano tržište je prepuno novca, pa se zbog toga nude
svakojake mogućnosti. Postoji tako čak i mogućnost dobivanja zajmova kojima se
vraćaju samo kamate, a glavnica se oprašta!
Ne treba zaboraviti ni domaće i strane gradjevne
tvrtke, koje su spremne odgadjati naplatu svojih potraživanja u cilju dobivanja
poslova
Uglavnom, Hrvatska bi morala definirati što
je potrebito izgraditi, odrediti prioritete i onda naći novce i pokrenuti
radove. Ceste i autoceste su samo dio toga što Hrvatska treba. Puno je toga
drugoga sigurno izuzetno koristnoga. Evo samo nekoliko primjera. Nuždno je
modernizirati i elektrificirati do kraja željezničke pruge, te izgraditi dosta
novih, uključujući tu i duž jadransku. Potrebito
je izgraditi sustave kanala za navodnjavanje i plovitbu, gdje je to god moguće.
Bilo i zgodno i koristno s mostovima povezati neke od otoka s kopnom, tamo gdje
otoci nisu jako udaljeni, poput Korčule, Šipana ili otočića Dakse izpred ulazka
u Gružku luku, kojega bi bilo dobro s kopnom povezati nasipom, s čime bi se
dobio i lukobran i pjeskovica i mogućnost izgradnje hotela na otočiću, i
izgradnje marine. Na taj način bi
Hrvatska u biti povećala površinu svoga kopnenoga ozemlja, na račun mora kojega
ima u izobilju.
Puno je takovih u pravilu financijski
zahtjevnih zamisli, ali ima i onih koje su relativno jeftine i lako ostvarivi,
poput definiranja mjesta za slietanje i uzlietanje hidrozrakoplova i prilagodbu
mjesta gdje bi oni mogli pristajati uz obalu. Sliedilo bi samo izdavanje
koncesija tvrtkama koje bi bile spremne organizirati i provoditi tu vrstu
zračnoga prometa. Slično tomu moglo bi se u zakon ugraditi obvezu za
ugradnju solarnih panela u sve
novogradnje, s čime bi se u isto vrieme postignulo smanjenje zagadjenja okoliša
i dobivanje dodatne električne energije. Hrabro definiranje i pokretanje različitih
vrsta radova od obćega značenja trebala bi biti jedna od osnovnih državnih
zadaća, koja je u isto vrieme i snažno sredstvo protiv stvaranja i širenja obće
apatije. Ako pri realizaciji nekih od zamisli zadužimo svoje sinove, kćeri i
unuke, stvorit ćemo im i osnovu odakle mogu vraćati dugove.
Pri tomu je bitno javno iznieti kalkulacije
odnosno financijske konstrukcije. U jasni i čvrsti program zasigurno bi se
uključili svojim sriedstvima i Hrvati iz inozemstva, kojima je itekako stalo
vidjeti svoju Hrvatsku kako cvieta, ali koji žele precizno znati gdje ide
njihov novac. Umjesto razmišljanja na državnoj razini u ovomu hrabromu i
učinkovitomu smjeru, politička vrhuška pod krinkom pripadnosti lievim, desnim, sriednjim
i kojekako drugčije nazivanim opcijama svu svoju i onako neveliku energiju i
pamet troši na lutanja i traženja riešenja za obstanak na vlasti ili zauzimanje
vlasti.
Vlast kao takova postala je i
ostaje glavni program i osnovni cilj i projekt svih stranaka. Za osmišljene i
hrabre izkorake u izgradnji Hrvatske i budjenju posustaloga gospodarstva - jednostavno
nema vriemena.Nastavak