Tiekom političkoga manevriranja u traženju
mogućnosti konačnoga ostvarenja kontrole nad medjunarodno priznatim vlastitim ozemljem,
Hrvatska je ulazila u mnoge pojmovne kompromise. Ponekad namjerno, ponekad iz
neznanja ili pak iz fasciniranosti s predstavnicima takozvane medjunarodne
zajednice.
Najveći ustupak strancima napravljen je na
području označavanja krivnje. Svakomu pojedincu s minimumom logike podpuno je
jasno tko je bio krivac za užase kroz koje je prošla Hrvatska na putu do svoje
državne nezavisnosti. To zasigurno nisu bili Hrvati. Lepršanje barjaka i
naglašeno pokazivanje nacionalnih simbola nikako se ne može uzporedjivati s
granatiranjem s kopna, mora i iz zraka, i s protjerivanjem i ubijanjem hrvatskoga
pučanstva. Pucanje u obrani svojih ognjišta nikako se ne može staviti u istu
ravninu s organiziranim napadima tenkova i zrakoplova.
Ali dogodilo se upravo to. Obrana Hrvatske je
izjednačivana i malo po malo izjednačena s agresijom na nju, a sudjelovanje
Hrvatske u obrani susjedne Bosne i Hercegovine prikazuje se kao nekakova silna
i zvjerska agresija.
Sve u svemu, cjelokupni svjetski političko
promičbeni stroj napregnuo se dokazivati kako je krivnja Hrvata i Srba u silnim
razaranjima, pogibeljima i patnjama – slična ili jednaka. Pri tomu je podpuno
nebitno što su se u toj “jednakosti” sva razaranja dogodila na hrvatskomu
ozemlju, a ni jedno u Srbiji. Protjerivanje Hrvata pretvoreno je u
protjerivanje Srba. Kao glavni uzročnici nevolja pomalo se identificiraju
Hrvati, kojima se kad se to god može, o vrat vješaju repovi iz drugoga svjetskoga
rata. Izpada kako Hrvati ni danas kao ni onda nisu bili stradalnici i kako u
biti Hrvati mogu biti samo - zločinci.
Treći narod u Bosni i Hercegovini zauzima
čudno neutralni položaj jednakoga odmaka prema Hrvatima i Srbima, premda je
nepobitna činjenica kako bi bez hrvatske požrtvovnosti Bosna i Hercegovina sigurno završila podpuno u
sklopu velike Srbije, a srbske glavne zasluge su bile u području trošenja streljiva,
preostaloga nakon uništavanja Hrvatske, po pučanstvu i objektima u Bosni i
Hercegovini
U inače pozitivnoj težnji zaustavljanja
silnih žrtava, medjunarodni moćnici su stvorili i sud za ratne zločine u Haagu.
Taj sud se postupno pretvorio u svojevrstnu spravu za traženje ravnoteže u
krivnji Srba i Hrvata, odnosno izmedju napadača i žrtve. Mora se priznati kako
je u tomu smislu, taj sudski mehanizam radio savršeno. Doista je bila nevjerojatno
težka zadaća uzpostaviti spomenutu ravnotežu, ali cilj je začudo uglavnom
ostvaren.
Radi postizanja opisanoga cilja, stvarale su
se nevjerojatne konstrukcije. Posebice je pri tomu bila znakovita sintagma “individualiziranje
krivnje”. Zagovornici “ravnoteže” postupaju lukavo služeći se pri tomu metodom
mrkve i štapa. U prvom trenutku eksplicitno ili implicitno obtuže Hrvatsku kao
agresora, a domovinsku obranu kao zločin, a onda kao mrkvu nude ograničenje na
uhićenje pojedinaca. Lakovjerne hrvatske vlasti izručuju Hrvate računajući na
nekakove sveukupne materialne koristi, koje bi mogli dobiti za uzvrat. Od
financijske koristi uobičajeno ostaju samo prazna obećanja, a “individualni
krivac” se zatim osudjuje ne za ono što je osobno učinio, nego zbog toga što je
sudjelovao u zapoviednomu lancu, koji se, onako uzgred, redovito protegne do
vrha hrvatske politike. Kakovo je to individualiziranje krivnje, ako se
kažnjava po zapoviednoj, pa čak i političkoj odgovornosti. Svaka individualna
kazna odmjerena Hrvatima zasnovana je na osudi hrvatske politike!
Krivnja se tako svodi na podpunu
relativizaciju parova pojmova napadač - žrtva, agresija -obrana, učinjeno - zapoviedjeno,
osobno - skupno. Tomu su pridonieli i nejasni izrazi smišljeni unutar same
hrvatske politike. Na primjer obrana domovine je tako nazvana domovinskim
ratom. Obrana je uviek nametnuta, a rat to ne mora biti.
Nada kako će se taj medjunarodni mehanizam
stvaranja ravnoteže zaustaviti prije obavljanja svoga zadatka do kraja, bila je
iluzorna.
Je li bilo moguće suprotstaviti se svemu tomu?
Bilo je moguće barem pokušati. Bilo je moguće nastojati zaustaviti bahato
švrljanje i prekopavanje bezdušnih medjunarodnih plaćenika po svetoj i izpaćenoj
hrvatskoj zemlji. Bilo je moguće podignuti glave i tražiti izkazivanje dužnoga
štovanja tih ljudi prema državi u kojoj su stranci i o kojoj u stvari malo toga
znaju. Bilo je moguće pokazati svoj ponos i svoju samosviest. Prije svega je bilo
moguće uputiti sve te strane umišljene plaćenike na nuždnu pristojnost u
obavljanju svojih poslova. Na nastavak bahatosti trebalo je znati odgovoriti i
zabranom i zaustavljanjem nekih aktivnosti.
Sa svjetskim moćnicima se
zasigurno ne može razgovarati s pozicije sile, ali može se barem razgovarati s
pozicije dostojanstva. Pregovaranje po svojoj definiciji ne znači samo posluh.
Hrvatski narod je pokazao i dokazao svoju snagu suprotstavivši se strašnoj
agresiji podržanoj u početku od svih svjetskih sriedišta moći. Zašto je onda
promienio svoje ponašanje i sam zatomio tu svoju snagu? Ili je ta snaga bila i
ostala nepovratno izcrpljena prije svega zbog nevješte ili namjerno pogriešne
politike?Nastavak