Ured za razminiranje je još jedan primjer nevjerojatne
lakomislenosti u traženju riešenja, za inače izuzetno ozbiljan problem.
Prirodno mjesto za skrb o razminiranju je Hrvatska vojska. Vojnicima je
polaganje mina i čišćenje minskih polja dio njihove osnovne djelatnosti. Toliko
koliko je problem mina koje je po Hrvatskoj posijala Jugoslavenska vojska
velik, toliko preko Hrvatske vojske treba na tomu području uložiti snage i sriedstva.
Umjesto toga Hrvatska vlada se odlučila krenuti mimo ministarstva obrane i pri
tomu je osnovala Hrvatski centar za
razminiranje, a zatim i Ured za razminiranje koji kontrolira i nadzire rad Centra. Za Hrvata koji poznaje hrvatski
jezik bilo bi ugodno iznenadjenje kad bi se u ovoj logičnoj vratolomiji bio
barem umjesto izraza „centar“ uporabio izraz sriedište. Nu, jezik na stranu,
ovdje se radi o krajnje pogriešnomu pristupu, i to u nekoliko slojeva. Za nešto
što se i onako nalazi u poslovnomu djelokrugu jednoga od ministarstava, u ovomu
slučaju ministarstva obrane, Vlada u čijemu se sastavu nalazi to ministarstvo,
ne rabi znanje i sriedstva toga ministarstva, nego osniva posebna državna
tiela, i to ne jedno nego dva, od kojih je jednomu osnovna uloga „praćenje“
rada onoga drugoga! To je prejasno vidljivo iz „vizije“ i „misije“ vladina
ureda za razminiranje:
Vizija
Uspostavljanje i razvoj učinkovitog sustava protuminskog djelovanja u
Republici Hrvatskoj.
Misija
Uspostavljanje učinkovitog sustava protuminskog djelovanja u Republici
Hrvatskoj uz praćenje rada, aktivnosti i djelovanja Hrvatskog centra za
razminiranje, podizanje svijesti stanovništva o opasnosti od mina i drugih
minskoeksplozivnih sredstava te koordinaciju aktivnosti vezanih uz psihocijalnu
rehabilitaciju i reintegraciju osoba stradalih od minskoeksplozivnih i
neeksplodiranih ubojnih sredstava.
Vizija je ovdje jednostavno s do kraja dosljednom primjenom copy-paste
tehnike postala početnim dielom misije, samo
je iz misije izbačen razvoj, pa je on ostavljen kao posao vizionarima. Vizionari
i misionari se tu nisu zaustavili u svojoj domišljatosti, nego su se upustili i
u područje psihologije i sociologije, kako bi na kraju nas neuke podučili o
mogućnosti stradanja i od eksplozija, koje se nisu dogodile!
I Ured i Centar puni su ravnatelja, pomoćnika
ravnatelja, predstojnika i drugih značajnih osoba, Centar je podieljen na sektore
a ne na odjele, valjda iz zahvalnosti Jugoslavenima koji su sijanjem mina po Hrvatskoj
prouzročili potrebu za njihovim uklanjanjem, što je pak omogućilo zapošljavanje
svih tih ravnatelja, njihovih pomoćnika i predstojnika.
Valjda kako bi se napravila jezična ravnoteža i uzeli u obzir jezični
osjećaji Hrvata, Centar ima podružnice
a ne na filijale ili ekspoziture, kako bi se moglo očekivati,
a po hrvatskim županijama ima svoje predstavnike.
Zanimljivo je kako
su po svemu sudeći ti županijski predstavnici birani po načelu koji se
primjenjuje kod izbora počastnih konzula, odnosno izabrane su osobe, koje drže
kako nisu previše obterećene svojim osnovnim poslom, pa imaju vriemena i za
dragovoljni rad u okviru svojega plaćenoga radnoga vriemena. Tako je
koordinator u Splitu pronadjen na razini županova ureda, u Šibeniku u Upravnomu
odjelu za gospodarstvo, u Gospiću u Zavodu za prostorno planiranje, u
Slavonskomu Brodu u Upravnomu odjelu za komunalno gospodarstvo i zaštitu
okoliša, u Požegi u Upravnomu odjelu za gospodarstvo i graditeljstvo, u Osieku
u Agenciji za razvoj, u Karlovcu u Odsjeku(!)
za protokol i odnose s javnošću, a u Vukovaru, Zadru i Sisku su predstavnici za
razminiranje su osobe koje inače u županijama nemaju točno odredjeno radno
mjesto, pa su stoga možda i najprikladnije.
Iz svega navedenoga
je podpuno razvidno kako bi ovdje trebalo „vratiti dite materi“ i samo upozoriti Hrvatsku vojsku neka se
prihvati razminiranja hrvatskoga ozemlja, jer joj je to jedna od obranbenih
zadaća, ured i centar – jednostavno
ukinuti, a neke od dobrih stručnjaka u Uredu i Centru prebaciti u odgovarajući ured unutar Hrvatske vojske.