Zaposlenje u državnoj tajnoj službi donosi puno
prednosti. Uz siguran izvor prihoda moguć je život po izboru. Što tajni agent
radi? To je tajna. Kad radi? Opet tajna. I tako dalje. U početku kontrola je tu
bila u rukama prezaposlenoga prvoga predsjednika i uresnoga saborskoga odbora. Sliedeći
predsjednik je pak objektivnoj okolnosti ograničavanja svojih dužnosti dodao i
osobnu crtu indolentnosti i populizma, pa ga bilo je težko zamisliti u poziciji
dubokoga promišljanja bilo čega, uključujući tu i pitanja koja bi potaknule povjerljive informacije tajnih službi.
Tajne službe se pak s vriemenom samo dalje razvijaju. U svrhu povećanja
tajnovitosti, osnivaju se njihove različite vrste, civilne, vojne, redarstvene,
diplomatske, krovne. Uvode se komunikacijske zaporke i zaštićene komunikacijske
sprave.
Sve u svemu stvaraju se fame o izvanrednim
dometima i posebnim sposobnostima. Podhranjuju to mediji spominjući nekdanje UDB-u
i KOS. Prosječni gradjanin pak djelovanje tajnih službi gleda kroz
spektakularne slikopisne fikcije u kojima je glavni junak izmišljeni James
Bond. I hrvatski agenti po ugledu na poviestne i slikopisne uzore, imaju na
razpolaganju skupe samovoze i plaćene mobitele.
Kontrola nad tajnim službama bila je prouzročila
razdor u vladajućoj koaliciji, nakon što je preuzela vlast 2000. Puno se
govorilo i pričalo o tomu kako onaj tko pod kontrolom drži tajne službe može
izvoditi različite manipulacije, koje mu donose osobne političke bodove. To je
vjerojatno bilo točno, ali tu i prestaje razgovor o koristnosti toga uztrojstva.
Nitko ni tada ni kasnije nije postavio osnovno
pitanje:
Što su to tajne službe do sad koristno
učinile za gradjane, porezne obveznike, koji ih plaćaju preko državnoga proračuna?
Nameću se i brojne dodatne dvojbe i pitanja:
Koja je to izvanredna vriednost?
Prisluškivanje? Koga? Političkih protivnika? Što to tajne službe čine s
prikupljenim informacijama? Predaju li ih predsjednicima države ili vlade?
Načelno, na osnovu prikupljenih informacija ne bi smjeli sami donositi odluke.
Tko će odluke donieti? Kakove odluke? Za koga? Protiv koga? Koliko je cieli taj
posao skladu s ljudskim i gradjanskim pravima i slobodama?
Ipak sva pitanja bi se trebalo svesti na samo
jedno osnovno:
Kakovu je korist do sad Hrvatska imala od
svojih tajnih službi?
Je li ovo pitanje ikad postavljeno i je li na
njega ikad itko odgovorio? Što ako se nema što odgovoriti? Što ako je vrhunac postignuća tajnih službi osiguranje osobne i obiteljske egzistencije zaposlenih
u njima, uz minimum napora, uz povriemeno pripremanje podvala pripadnicima
suprotnih interesnih skupina ili neslomljivim pojedincima?
Vjerojatnost točnosti ovih predpostavki -
nije mala. Poglavito ako se razčlanjuju neki primjeri imenovanja na najvišim
razinama tajnih službi. I na republičkoj i na lokalnim razinama u tajnim
službama je s vriemenom, gotovo samo po sebi, odkriveno dosta problematičnih
osoba. Javnost je imala prigode u tim krugovima uočiti ljude plitkoga znanja i
duboke sklonosti izvlačenju osobne koristi iz svoga specijalnoga položaja, do
kojega se dolazi uglavnom stjecajem kaotičnih okolnosti, te uz urodjenu
sklonost prihvaćanja svake uloge koja obećava lagodan život i povlastice.
Slikovit primjer. Nakon prvih višestranačkih
izbora osoba napušta daljnji uzpon u hierarhiji komunističke partije, prelazi u
novu vladajuću stranku, te se odmah nudi za upravitelja dječjega vrtića. Ne uzpieva
zbog nedostatnih kvalifikacija, ali ostaje uporna. Upornost joj se izplati jer
uzkoro postaje voditeljem regionalne tajne službe. Priča se nastavlja radom na
daljnjem osobnom probitku, čija kruna je podpisivanje ortačkoga ugovora s
osobama izvan tajnih službi. Vožnju skupih službenih samovoza, mienjanje
stanova, sudjelovanje u ortačkim ugovorima u cilju stjecanja osobnoga
bogatstva, zasigurno ima smisla držati u tajnosti. Što tajnije to trajnije! Ali
kakova je u tomu korist za državu, njezine gradjane i porezne obveznike?
Premda ne treba podcjenjivati rad svih častnih
ljudi, koji radeći u tajnim službama daju sve od sebe služeći svojoj državi,
čini se kako rezultat baš i ne opravdava ulaganja. Na žalost ili možda na
sreću?
Možda je baš dobro imati neučinkovite ili pak
nepotrebite tajne službe. Možda je to jedan pozitivan dokaz dosega demokracije
u državi, svojevrstan pokazatelj zrelosti hrvatskoga pučanstva. Možda je doista
dobar znak za Hrvatsku imati tajne službe koje se neuzpješno izcrpljuju u
dokazivanju potrebitosti svoga postojanja, kako bi se na taj način osigurale
plaće i privilegije u njima zaposlenih ljudi. Uz dekor nadmudrivanja i natjecanja
najviših državnih dužnostnika oko kontrole nad njima.
Imati kontrolu nad tajnim službama
jednostavno je zgodno i primamljivo. Onoga koji u tomu formalno uzpije javnost
gleda s više respekta. Osim toga pojam “tajna služba” daje mogućnost
špekulacije o mogućnosti pojave nekakovoga čuda, nečega dobrog skuhanoga iza
kulisa, u zamjenu za težku svakodnevnu realnost borbe za obstanak na svjetskom
političkom i gospodarskom tržištu.