Postoji li mogućnost podpune nezavisnosti
sudstva od politike? Na žalost, izgleda kako ne postoji. Veliko je to
razočaranje za nas koji smo nakon pada komunizma očekivali početak vladavine
pravde. Medjutim, utjecaja politike na sudstvo nemjenljivica je poviesti i sadanjosti,
a vjerojatno i budućnosti Hrvatske. Jedina utjeha je u činjenici što Hrvatska
nije izoliran primjer. U stvari, vjerojatno u svietu ne postoji sudstvo u podpunosti
izolirano od politike. Ako tako nešto ipak postoji bilo bi sjajno saznati gdje.
Najšire poznati primjer jasne veze sudstva i
politike je sudska procjena i ocjena izbornih rezultata na Floridi u tiesnomu
izbornom natjecanju izmedju bivšeg dopredsjednika SAD i kasnijega predsjednika.
Premda su u taj sud izabrani doživotno i nitko ih ne može smieniti, sudci
Vrhovnoga suda su se opredjeljivali točno prema stranačkim sklonostima, odnosno
sukladno tomu koja je od dvije glavne američke stranke svatkoga od njih postavila
za sudca. Opravdavajući svoje stavove sudci su se trudili ocjenjivati i
procjenjivati opravdanost ili neopravdanost priznavanja neprobušenih, ali
olovkom dotaknutih mjesta na biračkim karticama. Po mišljenju jednih kartice su
bile nedostatno probušene, a drugima se veličina rupica činila prihvatljivima. Na
kraju se ipak pokazalo kako je njihova „objektivnost“ u biti zavisila samo o onoj
jednoj značajki, odnosno komu su zahvalni za svoj doživotni prestižni položaj.
Rezultat glasovanja je bio 5:4 u korist Republikanaca, koji su u Vrhovni sud
bili s vriemenom ugurali 5 „svojih“ sudaca. Demokrati su ih uzpjeli tamo
smjestiti „samo“ 4. Tako je bio izabran Republikanski predsjednik, a u suprotnomu bi za predsjednika
bio izabran Demokrat i čelo USA je sliedećih 8 godina odnosno dva predsjednička
mandata držao Republikanac, a ciela svjetska poviest je nakon toga krenula odredjenim
smjerom, čisto iz razloga što je zavisnost doživotnih sudaca o politici
prevagnula u korist Republikanaca.
Ako su baš svi nedodirljivi doživotni sudci najsnažnijeg
svjetskoga suda u najsnažnijoj svjetskoj državi pokazali kako su im osjećaji
osobne zahvalnosti i skupne pripadnosti iznad pravde i logike, težko je
očekivati podpunu sudsku nezavisnost na nižim razinama.
Poznati su primjeri sudova ratnih pobjednika,
poput onih nastalih nakon drugoga svjetskoga rata, koji su s puno sukladnosti s
izvornom pravdom sudili ratnim zločincima gubitničke strane, ali su pri tomu zločine
vlastitih oružanih snaga u podpunosti “zaboravili”.
Poznat je i primjer do nedavnoga suda u
Haagu, gdje su sudci donosili presude sukladno prevladavajućim političkim
mišljenjima, pri čemu su najviše oštećeni – tko drugi nego Hrvati.
Može li se zbog toga prema nekim razvidnim
zastranama u hrvatskomu sudstvu gledati kao prema nečemu neizbježnomu? Sigurno
može, ali bi toga trebalo biti čim je moguće manje, jer
objektivno gledajući, pristranost sudstva
samo može štetiti i državi i njezinim gradjanima. Uostalom, spomenuta sudska
sapunica u svezi s američkim izborima jako je poljuljala povjerenje u najveću
svjetsku silu, a posebice u sudstvo, kako unutar same Amerike tako i u cielomu svietu.
Naravno golema financijska, vojna i medijska moć Amerikanaca brzo je
kompenzirala i oprala prljavo izborno sudsko rublje. Hrvatska nema takovu
snagu. A kad bi je i imala, bilo bi protuproduktivno uporabiti je u prikrivanje
sudskih propusta.
Sve u svemu povezanost sudstva s politikom
rabi se u unutarnje i vanjsko političke namjene, prema potrebi.
Koliki su razmjeri utjecaja politike na
sudstvo?
Vjerojatno vrlo mali, gledajući u postotcima.
Golema većina sudskih sporova riešava se pravedno i pošteno. Prije svega stoga
jer velika većina sudaca, kao uostalom i velika većina zaposlenih, pošteno i
dosljedno obavlja svoj posao. S druge pak strane politika i nema vriemena i
nije zainteresirana baviti se sa svim sudskim sporovima. Ili još preciznije
rečeno, velika većina političara takodjer obavlja svoj posao pošteno. Dakle
radi se o malom dielu političara, koji nalaze potrebitim miešati se u sudske
sporove, i malom broju sudaca koji su skloni lako popustiti pod pritiskom.
Vjerojatno ponekad utjecaj politike na
sudstvo nije uobće izravan, nego neki sudci svoj odnos prema nekim sudskim
predmetima zasnivaju na vlastitoj procjeni političkoga oportunizma, te na toj
osnovi donose odluke ili pak, što je još češće, mienjaju redoslied procesiranja
predmeta.
Na svojoj sam koži osjetio “slobodnu sudačku
procjenu” prioriteta sudskih predmeta. Moja tužba protiv urednika i novinara
poznatoga tabloida u kojemu je, po razvidno političkoj naručbi, bila tiskana ciela
serija u podpunosti neutemeljenih i pogrdnih članaka, usmjerenih na
diskreditiranje moje osobe, nije nikad
završila sa sudskom presudom. A od moje tužbe su prošla desetljeća! U
nedostatku ikakovih argumenata obrana je, uz razvidnu pomoć političkih
naručitelja, uzpievala odgadjati razprave težeći prema zastari predmeta.
Zastara je vjerojatno nastupila, ali o tomu sam se prestao razpitivati, jer nakon
nekoga vriemena više nisam mogao suzbiti osjećaj gadjenja prema svemu tomu. U istomu
razdoblju su neki politički moćnici uzpjevali u rokovima mjerenim tjednima,
dolaziti do velikih odštetnih suma u sporovima protiv novinara.
Najznačajniji i najizrazitiji primjeri
političkoga sudstva u hrvatskoj državi su sudski progoni odabranih osoba za
prekršaje u području gospodarstva, ili pak u svezi s obtužbama za ratne
zločine. Osoba se tako znade naći u iztražnomu zatvoru mjesecima ili čak više
od godinu dana, a za to vrieme se protiv nje traže dokazi! Srećom ova
“pravosudna praksa” predstavlja izuzetak, a ne pravilo.
Najveće postignuće je s uzpostavom hrvatske
države ipak postignuto na području slobode govora i pisanja. Verbalni prekršaj
je nestao, a uz to je izčeznuo pojam političkoga zatvorenika u smislu nepodobnoga
političkoga opredjeljenja. Ostali su pak dirigirani gospodarsko politički
primjeri postizanja ciljeva kroz obtužbe izabranih žrtvenih jaraca (što ne
znači podpunu nedužnost žrtvenih jaraca baš u svim slučajevima).
Politička borba za utjecaj na sudstvo često
je podpuno otvorena. Tako javno dolazi do sukobljavanja političkih interesnih skupina
u nastojanju postavljanja “svojih” sudaca, “svoga” predsjednika Vrhovnoga suda,
“svoga” državnoga odvjetnika, “svojih” ustavnih sudaca. Paradoksalno je kako
svaka politička strana u tomu natjecanju opravdava svoju brigu za sudstvo s težnjom
ka uzpostavi profesionalnoga i nezavisnoga sudstva! Ipak nekim političarima se
nerietko znade u brzini s usta odkinuti prognoza o “skorim uhitbama” i slično.
Za Hrvatsku bi doista bilo izuzetno bitno zbilja
dosljedno razdvajanje zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. To je jedan od nuždnih
uvjeta vraćanja poljuljanoga povjerenja naroda u državu, što se sve razvidnije
manifestira kroz drastično smanjenje postotka biračkoga tiela koje izlazi na
izbore.
Zbog u biti relativno malog postotka
dirigiranoga sudstva, dolazi povratno do velikoga postotnoga pomaka u smjeru bezvladja.
Demokracija je nježna biljka
koja se nalazi negdje izmedju samovlasti i bezvladja. Biljku treba zalievati s dobro
uzkladjenom tekućinom, u kojoj je bitan sastojak zbiljna a ne dirigirana pravda.