Nakon smrti jugoslavenskoga diktatora, u
Jugoslaviji su uvedena kolektivna predsjedničtva kako bi se izbjegnula
mogućnost pojave neke nove jake osobe koja bi se mogla nametnuti po uzoru na
svog predhodnika. Bila je to predsmrtna želja samoga diktatora, koji u svojoj
taštini nije želio ni pomisliti kako bi netko čak i nakon njegove smrti, mogao
uzkočiti u njegove papuče. Ta njegova želja je bila u skladu s mogućnostima tadanje
partijske vrhuške koja je bila sastavljena od osrednika. Njima je i mrtvi vodja
bio nedostižni auktoritet. Kolektivna predsjedničtva su bila uvedena i na
saveznoj i na republičkim razinama. Na taj način čak je i usavršen sustav u
kojemu su na čelu ljudi bez vizija, ali i bez sklonosti prema odgovornosti.
Glede uvodjenja demokracije, višestranačja,
pa i stvaranja nezavisnosti pojedinih jugoslavenskih republika, kolektivno
vodstvo odigralo je u biti pozitivnu ulogu, jer skupina bez snage i odlučnosti
nije bila osobita preprjeka promjenama.
Nakon izbora, predsjednik najjače hrvatske
stranke je logički preuzeo ulogu predsjednika kolektivnoga republičkoga predsjedničtva.
U tomu doista nije bilo ničega čudnoga. Ubrzo nakon toga predsjedničtvo je
ukinuto i uvedena je dužnost predsjednika republike. I to je bilo logično. Vrieme
snažnih promjena nije trpjelo inertno kolektivno tijelo. Osoba novoga predsjednika
imala je pak značajke odlučnosti, što je u tom vremenu bilo nuždno i dobro, ali
je imalo i svoje mane.
Predsjednik
je bio general, koji je zbog svoga hrvatskog obraćenja nekoliko desetljeća
proveo izvan vojne službe. U sebi vjerojatno nikad nije prežalio gubitak
mogućnosti zapoviedanja, koje inače samo po sebi izključuje bilo kakovo suprotstavljanje
od strane po rangu nižih častnika i vojnika. Oko sebe Predsjednik okuplja uglavnom
ljude s bližom ili daljom komunističkom osobnom poviesti, od kojih se većina s
nostalgijom sjeća sigurnosti pod okriljem nekdanjega auktoritarnoga vladara, njihovoga
voljenoga zločinačkoga maršala. Tako se želja za povratkom mogućnosti
dominacije poklopila sa sklonošću djelovanja pod moćnom zaštitom.
Hrvatski narod je u svojim predajama i
pjesmama njegovao kult jakih osoba poput bana Jelačića. U podsviesti je,
imajući jasnu predočbu o svojoj malobrojnosti i poviestnim tegobama i
izgubljenim bitkama i iluzijama, u snažnom vodji tražio izlazak iz svojega
dugotrajnoga podredjenoga položaja.
Hrvatski izseljenici su kroz desetljeća
izgubili kontakt s Hrvatskom. Sad je taj kontakt bio ponovno uzpostavljen, a
personifikacija domovinske Hrvatske u jednoj osobi, predsjedniku, jednostavna
je i prihvatljiva, svakomu razumljiva mogućnost ostvarenja veza. Nadalje,
dugotrajni boravak domovinskih Hrvata u otrovnomu komunističkom okružju stvorio
je kod izseljenih Hrvata prema domovinskim Hrvatima izvjesno nepovjerenje i
oprez. Komu se od njih može, a komu ne može vjerovati, pitali su se izseljenici.
Odabir jedine podpuno pouzdane osobe u predsjedniku Hrvatske olakšao je i u
stvari na krajnje redukcijski način riešio većinu dvojbi. Cjelokupnu
komunikaciju treba čim više obavljati s Predsjednikom i rizik je na taj način
izbjegnut, zaključili su oni.
Pojednostavljeno gledano, kombinacija osobe
samoga prvog hrvatskog predsjednika, komunističkog nasljedja njegovih
suradnika, potrebe hrvatskoga naroda za oživljavanjem snažnih poviestnih
legendi, te nepovjerenje izseljeničtva, koje je izmedju svih domovinskih Hrvata
jedino u Predsjedniku vidjelo pravo, sigurno i povjerljivo mjesto za kontakt i
komunikaciju, stvorilo je osnovu za izgradnju novoga kulta osobe.
U početku su to bile uglavnom vanjske
manifestacije. Uztroj folklorne počastne garde, uobličitba šarenoga
predsjedničkoga grba, stvaranje kordona tjelohranitelja koji svojim mladim
tijelima štite puno starijeg predsjednika, kolone crnih BMW-a i Mercedesa uz redarstvenu
pratnju i zaustavljanje prometa, bile su prve naznake. Usliedilo je aktiviranje
Brijuna, dakle cieloga otočja kao mjesta odmora Predsjednika i njegovih
gostiju.
Na nabrojene u biti benigne i uresne vanjske manifestacije, nadovezale su
se vrlo brzo i još puno ozbiljnije demonstracije moći. Predsjednik sam izabire
predsjednika vlade i sve ministre, a Sabor ih praktički, s obzirom na snagu
Predsjednikove stranke, samo potvrdjuje. Ipak ministri, s prolazkom kroz
saborsku proceduru imaju kakav takav legitimitet, premda već tu dolazi do absurda
veće snage ministara koje je izabrao jedan čovjek, pa makar to bio i
Predsjednik, nego zastupnika, koje je izravno izabrao narod. Još teži primjer
demonstracije moći jednoga jedinoga čovjeka su Predsjednikovi savjetnici,
posebice njegov šef kabineta. Savjetnička svita oko predsjednika postaje
moćnija i od predsjednika vlade i od ministara, a kamoli saborskih zastupnika.
Zatim dolazi do daljnjeg razvitka absurda
moći. Članovi Predsjednikove obitelji, Predsjednikovi kartaški ili teniski
partneri, obiteljski poznanici, dakle osobe bez ikakovog formalnoga položaja u
hrvatskoj vlasti, dobivaju golemu moć. Samo uporaba poznanstva s Predsjednikom
otvara svaka vrata. Blizkost Predsjedniku, njegovim savjetnicima, njegovoj
obitelji ili njegovim prijateljima omogućuje zapošljavanje, dobivanje stanova,
unosni ulazak u nadzorne odbore državnih poduzeća, znači imenovanja za župane
ljudi bez ikakovih organizacijskih znanja i sposobnosti, odlazak u diplomaciju
ljudi bez znanja i jednoga stranoga jezika i t. d. Predsjednikova postaje jača
od zakona. To više nije moć demokratski izabranog vladara države. To je moć
vlastnika države.
I Predsjednik i hrvatski narod odjednom
postaju taoci Predsjednikove moći. Nesporne pozitivne značajke i zasluge
Predsjednik kvari svojim prihvaćanjem ili poticanjem sebe kao jedinog i glavnog
arbitra u svim ključnim pitanjima, odnosno u svim pitanjima kojima fizički
stigne prići. Narod, poglavito onaj u izseljeničtvu vidi sve više loših osobina
u Predsjednikovomu bližem ili daljem okolišu, ali i dalje u većini iz pogrješki
izključuje samog Predsjednika.
Tu krug postaje zatvoren. Ni Predsjednik ni
narod to ne žele priznati. U podsviesti su pak svjestni učinjene pogrješke.
Rješenje dolazi samo po sebi. Predsjednik odlazi shrvan težkom bolešću, a narod
se od njega oprašta na veličanstven i dostojanstven način.
Imao sam prigodu osobno se susretati i
razgovarati s prvim predsjednikom Hrvatske. U nekim prigodama je doista
pokazivao svoju težnju dominaciji, medjutim ukupni dojam je bio prevladavajuće
drugčiji. Predsjednik je znao slušati i štovati sugovornika, tražio je i
uvažavao savjete, isto tako kao što je sam znao davati dobronamjerne savjete
bez inzistiranja na njihovomu prihvaćanju. Ipak, moji osobni dojmovi ne mogu se
mjeriti s nabrojenim objektivnim činjenicama, jer stvaranje kulta u osobi
hrvatskog predsjednika bila je objektivna činjenica.
Koliko bi za Hrvatsku bilo bolje bez takovoga
zastranjenja? Je li to bilo moguće izbjeći? Težko je odgovoriti na ova pitanja.
Ipak, uzevši u obzir sve značajke predsjednikove osobe, te opisane okolnosti,
čini se kako je do stvaranja ovoga kulta jednostavno moralo doći. Šteta.
Kad su prevladavajuće jugoslavenske snage
2000. godine, spretno uporabivši stjecaj okolnosti, prigrabile vlast, donedavni
kult osobe im je poslužio kao izlika za praktički podpunu razvlastbu novo
izabranoga predsjednika.
Drugi po redu hrvatski predsjednik je u
svojim predizbornim nastupima djelovao poput čovjeka koji doista želi svu vlast
vratiti u Sabor. Uz to je najavljivao kako se ne namjerava useljavati u
Predsjedničke dvore, ne želi oko sebe okupljati predsjedničku svitu, niti
rabiti sredstva poput predsjedničkog zrakoplova, a niti držati cielo otočje
Brijune kao mjesto zabave za vladajuću vrhušku. Na žalost, nakon izbora on je
jednostavno “zaboravio” na dana obećanja, sukladno hrvatskoj tužnoj političkoj
praksi. Novi predsjednik Vlade, anacionalni komunist, kanalizirao je cjelokupnu
vlast u svoje ruke, što mu je omogućila većina koju je u Saboru tada imala
neprirodna koalicija s kojom su bivši komunisti na izborima ovaj put uzpjeli prjevariti
birače. U tomu smislu ubrzano se provode odgovarajuće zakonske prilagodbe. Tako
dolazi do paradoksalne situacije po kojoj od naroda izravno izabrani predsjednik
Republike ima neznatnu vlast, a posredno, kroz Sabor izabrani predsjednik Vlade
praktički odlučuje o svemu. Hrvatski gradjani su u cieloj toj situaciji barem
trebali profitirati kroz smanjenje troškova novoga predsjednika Republike, ali
se pokazalo kako su to bile samo neizpunjena predizborna obećanja.
Hrvatska tako od tada i dalje ima dva
predsjednika, samo su im se promienile mjerodavnosti, predsjednika države s
minornim učincima i velikim troškovima i predsjednika Vlade s velikim, na
žalost uglavnom protuhrvatskim učincima i s povećanim troškovima povećanoga
broja ministarstava, ministara, njihovih zamjenika, pomoćnika, tajnika i drugih
državnih dužnostnika, te bujanja drugih novih dielova državnoga uztroja, koji prije svega služe kao sredstvo za
zadovoljavanje ambicija i potreba ljudi blizkih vlasti.
Kult osobe je do duše nestao, ali je, na
žalost, zamienjen s kultom povećanja troškova i kultom slabljenja hrvatstva, te
jačanja kulta jugoslavenstva. U uzporedbi s ovim novim pogubnim kultovima, kult
osobe u slučaju prvoga hrvatskog predsjednika doima se kao jedna benigna i
simpatična epizoda u stvaranju suvremene Hrvatske.
Nakon te prve njihove izborne
podmetaljke 2000. godine, prikriveni jugokomunisti su brzo izgubili vlast, pa su
je opet vratili, a onda je opet izgubili, ali sve je to u biti bilo formalno. Nastavile
su se retrogradne pojave koje oni potiču i podržavaju, a želja prema ponovnomu
usmjerenju Hrvatske prema dugoročnomu boljitku i obstanku hrvatskoga naroda i
učvrstitbi hrvatske države po svemu sudeći jedinu pravu mogućnost ostvarbe ima
u možebitnoj ponovnoj pojavi snažnoga Hrvata kao predvodnika, pa i po cienu
neizbježnosti stvaranje novoga kulta osobe. Kao primjer može nam poslužiti susjedna
Magyarska i njezin predsjednik vlade, koji po svemu sudeći vuče za Magyarsku i
za Magyare koristne i snažne poteze, a pri tomu još i ne teži stvaranju
osobnoga kulta.