Nisam sklon traženju i nalaženju bilo čega iz
jugoslavenskih vremena što bi u uzporedbi s ovima našim današnjim hrvatskim
vremenima bilo bolje, ali takovih primjera ima. U svakomu pa i najgoremu
sustavu znade biti dobrih rješenja, pa ih je bilo pametno uočiti i
preuzeti. Jedan od takovih primjera je
nepotizam, odnosno njegovo sprječavanje.
Dugogodišnji bezpogovorni predvodnik i
nedodirljivi vladar jugoslavenskih komunista do svoje smrti je ostao dosljedan
u jednome - nije dopustio izticanje nitkomu od članova svoje obitelji. Sinovi
su mu ostali javnosti gotovo podpuno nepoznati, a puno mladja žena je tek pred
njegovu smrt pokušala izići iz njegove sjene i u tomu doživjela neuzpjeh.
Sukladno primjeru “druga svih drugova”
njegovi sljedbenici su nastojali zatomiti nagon za guranjem na iztaknute
položaje vlastite braće, sestara i druge rodbine. Takovih je slučajeva,
prirodno, ipak bilo, ali oni su predstavljali iznimku od pravila. Ili još
preciznije: Ako ih je i bilo tadanji
strogo kontrolirani mediji ih nisu iznosili u javnost, pa su barem bili manje
zarazni. Pojam komunizma nije korespondirao s pojmom obitelji. Komunistima su
njihovi drugovi i njihova partija barem načelno bili iznad rodbine. Obitelj je
značila okupljanje dobara i u sebi je nosila klicu kapitalizma.
Ipak taj protu obiteljski, u biti negativni
stav, rezultirao je s izbjegavanjem štetnoga nepotizma.
Prvi hrvatski predsjednik se pokušao javno
osloboditi takove protu obiteljske nasljedbe, što je samo po sebi nosilo
pozitivni predznak. Javnom brigom i ljubavlju prema ženi, kćeri, sinovima i
unucima hrvatski predsjednik je sa svojim primjerom doista mogao ostvariti
pozitivan poticaj u obnovi desetljećima sustavno narušavanih obiteljskih vriednosti.
Na žalost, u toj svojoj skrbi za obitelj se nije znao zaustaviti. Ili možda
točnije rečeno, nije imao snage zaustaviti svoju obitelj.
Počelo je s neprimjerenim ponašanjem. I Predsjednik
i njegova obitelj su zaboravili kako je hrvatski narod za svog predsjednika
izabrao jednu osobu a ne cielu njegovu širu obitelj, koja je uključujući predsjednikove
unuke, uzela kao svoje prirodno pravo uporabu državnih ljetovališta, samovoza,
vozača, zrakoplova. To je bio tek lagani početak.
Predsjednikova kći ubrzo otvara privatni
poslovni prostor – trgovinu na izuzetno atraktivnomu mjestu u Zagrebu. To samo
po sebi ne bi trebalo posebice spominjati. Svatko ima pravo pokrenuti posao.
Zašto bi to bilo zabranjeno predsjednikovoj kćeri. Samo što je ta trgovina bila
u vlasničtvu hrvatskoga ministarstava obrane! Kći se u svojim poduzetničkim
pokušajima nije zadržala samo na tomu ministarstvu nego je svoj sliedeći poduzetnički
podhvat ostvarila na području povezanomu s ministarstvom financija i
ministarstvom unutarnjih poslova – otvorivši lanac bezcarinskih trgovina na
hrvatskim granicama.
I sinovi su se aktivirali. Jedan sin osniva tvrdku
i glavni dio prometa tvrdke ostvaruje opet preko ministarstva obrane. Drugi
sin, znanstvenik, postaje šefom tajnih službi i dobiva čin generala. Jedan unuk
preko noći postaje vlastnikom čitave banke. Drugi se odaje natjecanjima u u
skupim samovozima.
Kroz neke udvorničke i neke zajedljive medije
čak se pronosi zamisao o Predsjednikovomu
krunjenju i s time stvaranju dinastije na čelu Hrvatske.
Primjer se s vrha prenosi dalje. Tako
predsjednik vlade stavlja zeta za ravnatelja državne agencije, po
ministarstvima se zapošljavaju žene i kćeri dužnostnika, žena ministra vanjskih
poslova postaje upraviteljicom u državnoj banki, a njezin brat veleposlanikom,
po rodbinskim vezama se imenuju nadzorni odbori u javnim poduzećima.
Simpatična predočba o vriednosti obitelji,
koja je uostalom i temelj kršćanstva i stoga ju snažno podupire katolička crkva,
koju Hrvati izuzetno štuju, u ovom primjeru pretvorila se u svoju dosta nakaznu
suprotnost. Protegnula se u svim smjerovima i održala se bez problema i nakon
što je vlast 2000. godine došla u ruke komunističkih snaga, koje inače ne mogu
skriti koliko su im jugoslavenska izkustva i jugoslavenski pokojni diktator
prirasli srdcu, ali su se u ovomu slučaju složno prilagodili promjenama.
Dogodila se tako pogrješka kroz koju je jugoslavenski
kolektivizam prešao u hrvatski nepotizam. A formula ravnoteže bila je i ostala
jednostavna. Trebalo je samo stvoriti okvire i pozitivne primjere za obnovu
obiteljske sreće. Državni dužnostnici su pri tomu trebali izključiti svako
uplitanje članova svojih obitelji u svoje poslove, osim u slučajevima kad to
zahtjeva protokol.
Osobe pak koje su sklone stvaranju
obiteljskog ili osobnog profita baveći se poslovnim transakcijama, ne bi smjele
raditi u državnim službama.
Obrazac je jednostavan i predstavlja jedan od
nuždnih uvjeta napretka svake države, ali nakon što su komunisti opet u biti podpuno
prigrabili vlast, vjerojatnost njezine primjene je ništavna. Ne stoga što se
komunisti ne sjećaju svojih izkustava na tomu području iz jugoslavenskih vremena,
nego iz razloga što je primieniti bilo što pozitivno za Hrvatsku i hrvatski
narod - njima odbojno!