Cjelokupna poviest stvaranja hrvatske države
devedesetih godina prošloga stoljeća uglavnom se službeno gleda kroz aktivnosti
hrvatskoga predsjednika, hrvatske vlade i Sabora. Najčešće mjesto dogodjaja je
Zagreb. Gledajući s čisto političke motrištne točke to je posve opravdano, jer
su se u Zagrebu donosile ključne političke odluke.
Raketiranje Banskih dvora 1991. i osvetničko
raketiranje 1995. zauzeli su ipak neprimjerno puno prostora u zapisima u odnosu
na stradanja Dubrovnika, Vukovara, Osieka, Slavonskoga Broda, Županje, Gospića,
Zadra i t.d. U stvari prava je istina, kako su se i stradanja i junačtva zbivala
uglavnom podalje od glavnoga hrvatskoga grada.
I prije otvorene agresije po hrvatskim
gradovima dogadjale su se značajne stvari, spriečavana su takozvana “dogadjanja
naroda”, vodila se bitka s vriemenom u pripremama za obranu, dogadjale su se političke
borbe izmedju onih koji su težili stvaranju Hrvatske i onih kojima je
jugoslavensko zajedničtvo bilo draže. U obćinama se razpravljalo o svim
ključnim ustavnim i zakonskim priedlogima. U posjet nekim obćinama su dolazili
brodovi mornarica svjetskih velesila. Dočekivali su ih najviši častnici JNA kao
domaćini. Kako su se tu postavljali obćinski čelnici? O tomu nema puno zapisa.
Mediji su većinu svojih reflektora postavili u Zagrebu i tamo ih drže. Medijski
zapisi su pak u osnovni material za pisanje poviesti. Primjer za ovu tezu može
se vidjeti, ako se i samo na kratko otvori podebela knjiga “Kronologija rata -
Hrvatska 1989. - 1998.” izdane 1998. godine.
Pad medijske i poviestne zanimljivosti upravo
je proporcionalan s udaljenošću mjesta dogodjaja od Zagreba. Osim kad netko od
čelnika iz Zagreba posjeti provinciju. Bez ikakove potrebe na ovaj način je
stvorena odredjena netrpeljivost izmedju glavnoga grada Hrvatske i svih ostalih
gradova. Proces pogoršanja i dalje traje.
Tko je najviše kriv ili pak najviše zaslužan
za sveukupno neprimjereno snažno izticanje Zagreba, pa i Predsjednika, a zatim vlade
ili “vlasti”kao odredjenoga sinonima za cjelokupnost Hrvatske. Mediji ili
politički moćnici? Odgovornost je vjerojatno podieljena.
Prejako izticanje i naglašavanje Zagreba i
Predsjednika prihvatile su i čisto protuhrvatske snage igrajući na kartu
razdora medju Hrvatima.
U cielomu tomu problemu posebna priča su
Hrvati u izseljeničtvu. Nakon dugotrajne odbačenosti i razdvojenosti od
matičnoga naroda u matičnoj državi vriemena su se naglo promienila. Hrvatska je
dobila svog predsjednika i on je osobno, posebice snažno, pružio ruku
prijateljstva i naklonosti prema Hrvatima u izseljeničtvu. Zauzvrat izseljenici
su, pojednostavljeno rečeno, Hrvatsku počeli personificirati u Predsjedniku.
Ne mogavši, osim u nekim iznimnim slučajima,
ravnopravno sudjelovati u borbi za stvaranje hrvatske države, hrvatski izseljenici
su nadoknadjivali svoju želju i čežnju prikupljanjem pomoći svojim rodjacima i
sunarodnjacima. Medjutim, ipak su sveukupno ostali udaljeni i okupirani sa svakodnevnim
drugim poslovima u tudjim državama, za vrieme dok su se u njihovoj domovini
odvijali poviestni dogodjaji. Tu činjenicu su neki od njih podsviestno pokušali
kompenzirati proglašavajući svoje sunarodnjake u domovini neorganiziranima, nedostatno
radišnima, neljubaznima i koncentrirajući većinu ako ne i cjelokupnu zaslugu za
stvaranje hrvatske države u jednom čovjeku - hrvatskomu predsjedniku.
Predsjedniku je takav stav izseljenih Hrvata
razvidno godio. Obasuo ih je osobnom pozornošću, odličjima, pozivima u državne
službe. Medjutim, na taj način je nesviestno samo produbio inače prirodnu
razliku izmedju domovinskih i izseljenih Hrvata, koja je stvorena sa samim
protiekom vriemena u kombinaciji s dugogodišnjim djelovanjem protuhrvatskoga
jugoslavenskoga komunističkoga režima. U prvim godinama stvaranja hrvatske
države razlike izmedju domovinskih i izseljenih Hrvata su se produbile, a
normalno su se trebale smanjiti Podsviestne frustracije nadvladale su tako
razvidne prednosti sloge.
Slična pogrieška napravljena je i sa stvaranjem
mita o Hercegovcima kao najzaslužnijim borcima za slobodu Hrvatske, kao
najizrazitijim Hrvatima. U vrhu republičke vlasti, ali i po obćinama, a kasnije
gradovima i županijama stvarani su lobiji zasnovani na ognjištnim vezama. Ta
pojava je stvorila izuzetno negativne učinke i proizvela negativan osjećaj
prema Hercegovcima kod drugih skupina Hrvata.
Primjer. Početkom 1993. u posjet mi je došla skupina
Dubrovčana podrietlom iz Hercegovine na čelu s kasnijim prvim dubrovačkim
županom i zatražila unutar gradskih zidina prostor za osnivanje kluba
Hercegovaca. Pokušaj je bio podkrepljen sa zaslugama izraženima u broju žrtava
u obrani Dubrovnika. Odmah zatim zajednički smo uztvrdili kako je broj žrtava
te hrvatske skupine čak relativno nešto manji u odnosu na ostale.
Tom prigodom upozorio sam kako bi osnivanje
takovog kluba dovelo do getoizacije jedne hrvatske skupine i na sreću na tomu sastanku
naišao sam na podpuno razumievanje ljudi koji su došli sa zahtjevom.
Na žalost, sveukupni rezultat inače benigne i
u biti opravdane želje ljudi za udruživanjem i medjusobnim pomaganjem kad su udaljeni
od rodnoga kraja, stvorila je veliki stupanj odioznosti prema inače snažnomu i
poduzetnomu dielu hrvatskoga naroda. Napravljena je na taj način još jedna
golema pogrieška koja vodi unutarnjim podjelama, najvećem neprijatelju hrvatske
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Hrvati bi doista jednom za uviek
trebali staviti svoju nacionalnost iznad svoje lokalne pripadnosti, te jednako
zanimljivim i vriednim držati sve hrvatske krajeve i njihove stanovnike, koliko
god oni bili blizu ili daleko od glavnoga grada. To je jedan od nuždnih uvjeta
našega obstanka.