Politika prema susjednoj Bosni i Hercegovini,
posebice prema tamošnjim Hrvatima prolazila je u predhodnomu desetljeću kroz
velike krize, ulazila u velike probleme i rezultirala s još jednom golemoj i
štetnoj podjeli medju Hrvatima. U prvo predizborno, izborno i postizborno vrieme
mnogi glasni retoričari zagovarali su hrvatsku granicu na Drini implicirajući
na taj način uključenje čitave Bosne i Hercegovine u Hrvatsku. Isti zažareni
govornici u veliku Hrvatsku u svojim govorima i izjavama uključivali su i Sriem
i Banat i Bačku i Boku Kotorsku, zaboravivši ili namjerno zanemarivši, kako su
u svim tim poviestnim hrvatskim krajevima Hrvati postali manjina, premda se to,
ruku na srdce, mjereno širokim poviestnim mjerilima, doista nije dogodilo tako
davno.
Kao protuteža ovakovomu pristupu, medju
hrvatskim internacionalcima, panslavenima i Jugoslavenima jačao je izraz podpunoga
napuštanja hrvatskoga narodnoga korpusa u svim tim nabrojenim krajevima. To je
posebice bilo loše za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Dapače na krilima širenja
antihercegovačkoga sentimenta stvoreno je čak i svojevrstno savezničtvo i razumievanje
sa svima drugima u Bosni i Hercegovini osim s legalnim predstavnicima tamošnjeg
hrvatskoga naroda. S promjenom vlasti u Hrvatskoj nakon izbora 2000. ova
politika postaje dominantna i u biti se zadržala do danas.
Sve u svemu Hrvatska je u Bosni i Hercegovini
izkušala dvije načelno suprotne politike. Prva politika je računala na snažnu
glasačku podporu Hrvata iz Bosne i Hercegovine i za uzvrat im se postavljala
kao bezpogovoran zaštitnik i tutor. Hrvatska je tako de facto u svim
pregovorima oko budućnosti Bosne i Hercegovine preko svoga predsjednika ili
ministra vanjskih poslova ili pak drugih visokih dužnostnika predstavljala
Hrvate u Bosni i Hercegovini. Bosanskohercegovački Hrvati su u tomu razdoblju
ponekad pokušavali povući samostalne poteze, ali bi ih svaki put, bilo to
samostalno, bilo po diktatu nekih medjunarodnih činbenika, službena hrvatska
vlast zaustavljala i sama preuzimala donošenje političkih odluka s njima u
svezi.
Kakav je bio rezultat? Premda bi Hrvati u
Bosni i Hercegovini uz pomoć svoje matične države prema svakoj objektivnoj razčlanbi
trebali izpasti najzaslužniji za občuvanje Bosne i Hercegovine i njezine
definicije kao države, to se nigdje niti ne spominje. Pa zar su Srbi zaslužni
za obstanak Bosne i Hercegovine? Oni su je pod pokroviteljstvom JNA htjeli
prispojiti Srbiji. Muslimani-Bošnjaci im se pak uobće nisu imali snage suprotstaviti.
Ipak zahvaljujući hrvatskom neoprezu, Hrvati
i Hrvatska su iz Bosansko Hercegovačke krize izišli u gotovo istoj ravnini kao
i Srbi i Jugoslavija, a hrvatski narod je ostao obezpravljen i bitno
malobrojniji nego pred početak vrienja u bosansko hercegovačkom loncu.
Iznesenu tutorsku politiku zamienila je nakon
izbora 2000. politika podpunoga ignoriranja problema Hrvata u Bosni i
Hercegovini. U cilju brze promjene imagea u onakav kakav se svidja
medjunarodnim silnicima nova vlast u Hrvatskoj ne samo što je izgubila interes
i gotovo svaku komunikaciju s Hrvatima u Bosni i Hercegovini, nego je čak u
svim spornim slučajevima stala na protivničku stranu. Hrvati u Bosni i
Hercegovini, ne samo što su tako preko noći izgubili svoga zaštitnika nego su
čak dobili još jednoga protivnika!
A što je to tamošnjim Hrvatima bilo nuždno,
kako u predhodnih desetak godina, tako i danas? Bilo im je potrebito razumievanje
i podpora matične države. Ta podpora, u njihovom interesu, nikad nije smjela prieći
jednu granicu: nije se smjela pretvoriti u tutorstvo. Hrvate u Bosni i
Hercegovini i ranije i danas trebaju u svim sporovima predstavljati samo i
jedino njihovi legalno izabrani predstavnici. Prvi predsjednik Hrvatske nije se
smio predstavljati predsjednikom Hrvata u drugim državama ili barem to nije
trebao naglašavati. Jednako tako kasniji predsjednici Hrvatske nisu se smjeli
ponašati nezainteresirano prema patnjama sunarodnjaka u susjednoj državi. Pa
diplomatski i konzularni predstavnici jedne države moraju se brinuti o svojim
sugradjanima u državi gdje se diplomatsko ili konzularno predstavničtvo nalazi.
Briga o svojim državljanima, ma gdje se oni po svietu nalazili dužnost je svake
države, pa prirodno i njezinoga predsjednika i njezine vlade.
Na žalost, u slučaju Hrvata u Bosni i
Hercegovini Hrvatska politika se kretala izmedju dvije ekstremno loše paradigme,
od prevelike brige s brojnim štetnim posljedicama ozakonjenim čak i
medjunarodnim ugovorima, do naglašene nebrige i svrstavanja na suprotnu stranu.
Treći put, put povjerenja u snagu i mudrost
Hrvata Bosne i Hercegovine i njihovih izabranih predstavnika, uz mudru,
strpljivu i snažnu podporu - jednostavno nije izkušan. Možda za taj put još uviek
nije kasno!