Svaki čovjek koji je imao i malo osjećaja za zbiljnost,
vidio je početkom devedesetih kako Hrvatska za ostvarenje svojih težnji k
nezavisnosti nuždno treba oružje. Oružje je ponekad sriedstvo održanja mira,
kao što se to pokazalo u hladnoratovskim okolnostima odnosa USA i SSSR. Riedki
su poviestni primjeri, poput indijskoga oslobodjenja od kolonializma, kad je
borba dobivena bez oružja. U primjeru Indije ipak se radilo o golemomu množtvu
ljudi suprotstavljenih ipak malobrojnim kolonialistima. U hrvatskomu primjeru
radilo se o malobrojnom narodu koji se suprotstavio bitno brojnijemu i dobro
naoružanom protivniku. Oružje je bilo nuždni preduvjet kakove takove ravnoteže.
Ta ravnoteža je bila još više narušena na
hrvatsku štetu kad je na području tadanje Jugoslavije pod krinkom skrbi za mir uveden
medjunarodni embargo na nabavu oružja. Hrvatskim protivnicima embargo nije uobće
škodio, jer su im skladišta bila puna oružja, a Hrvatska je pak bila
prisiljena, izbjegavajući embargo, nabavljati oružje na crnom tržištu i to po izuzetno
nepovoljnim cienama. Tu su se neizbježno uključili i trgovci s oružjem. Nabava
oružja se u velikoj tajnosti ugovarala na razini obćina i na republičkoj razini.
Nalazili su se razni izvori financiranja. Poznat je slučaj slietanja našeg izseljenika
u Zagreb s punim zrakoplovom oružja, na što je JNA zaplienila oružje, a njega
uzaptila, a zatim ga zajedno sa zrakoplovom odvela u Beograd. Čudno je kako to
u Zagrebu hrvatske redarstvene snage, Zbor Narodne Garde i dragovoljci nisu uzpjele
spriečiti. Po svemu sudeći nisu tako nešto niti pokušali učiniti. Ta je
činjenica danas podpuno nerazumljiva u kontextu spominjanja golemoga broja
onodobnih hrvatskih branitelja, koji su se nalazili na tomu području.
U lanac nabave uključivale su se razne osobe,
neke od njih pribavljajući sebi na taj način početna sriedstva na putu osobnoga
bogaćenja. Bilo je u tomu puno bezkrupuloznosti i sveukupne štete na račun onih
koji su izkreno i pošteno, dosljedno i hrabro, nastojali pripremiti Hrvatsku za
obranu.
Šverc, preprodaja i čudni puti bili su
značajka i oružja osvojenoga u vojarnama JNA. Pri tomu su najdeblji kraj
izvlačile u pravilu rubne i najugroženije hrvatske obćine poput Dubrovnika ili
Vukovara. Poznat je primjer zauzimanja vojarne JNA u Pločama odakle je oružje
umjesto prema iztoku odnosno prema ugroženoj hrvatskoj granici krenulo prema
zapadu ili pak ostalo u podzemnim skladištima u Pločama. Poznati su primjeri
“osvajanja” teretnjaka s oružjem koje su Dubrovčani vozili iz Zagreba prema
Dubrovniku, ali su bili “razterećeni”, jedni u Zadru a drugi u Vodicama, i
sretni što nisu izgubili glave, vratili se u Dubrovnik praznih ruku. Bio je to
sigurno najsramniji primjer sitne hrvatske lokalne sebičnosti, ako se ljudi
koji su to učinili uobće mogu nazivati Hrvatima.
U tomu se manifestirala još jedna čudna
značajka toga početnoga razdoblja stvaranja hrvatske države. U najtežim
početnim ratnim danima svaka se obćina organizirala i branila za sebe. Prirodno
je kako su u tomu najteže prošle rubne obćine, koje su protiv sebe imale
koncentriranu cielu neprijateljsku silu, kojima je bilo najteže naoružati se i
kojima su uz sve to one zapadnije obćine umjesto slanja pomoći u oružju - čak
plienile transporte oružja!
U cielomu domovinskom ratu nije došlo do obće
mobilizacije. Za dubrovačko područje od hrvatske vlade sam zatražio proglašenje
obće mobilizacije i u tomu mi je udovoljeno. Premda je ta odluka bila izuzetno
svrhovita, pokazala je i jedan absurd. U Splitu, Rieci, Zagrebu i drugdje
hvatani su neki dubrovački mužkarci kao pobjeglice i vraćani u Dubrovnik na
ratište, u isto vrieme kad je većina mužkaraca iz drugih hrvatskih gradova,
mirno živjela svoj svakodnevni život. Mužkarcima Dubrovčanima bio je zabranjen
odlazak brodom iz Dubrovnika prema Splitu, ali su s istim brodovima bez
problema odlazili mužkarci kojima mjesto boravka nije bilo područje dubrovačke
obćine nego bilo koje druge obćine u Hrvatskoj. Kako je tada na području
Hrvatske postojala 101 obćina, došlo je do absurdne situacije po kojoj su
jedino baš svi mužkarci u jednoj obćini,
onoj dubrovačkoj, bili službeno obvezni braniti domovinu, a u svih ostalih
stotinu obćina za sve tamošnje mužkarce takova obveza nije postojala!
Sve nabrojeno pokazuje stihijsku situaciju u
kojoj se Hrvatska tada nalazila. Posriednici u nabavi oružja vjerojatno su bili
neizbježni. Je li pak neizbježno bilo usmjeravanje oružja suprotno od logične
destinacije? Je li se mogla proglasiti za cielu Hrvatsku obća mobilizacija i
tako podcrtati solidarnost odnosno pokazati kako je napad na Vukovar ili
Dubrovnik u stvari napad na cielu Hrvatsku, a ne samo na te gradove odnosno te obćine?
Odgovor je vjerojatno potvrdan.
Na žalost ovako je ne samo preskočena
mogućnost stvaranja temelja za zbiljni osjećaj solidarnosti i zajedničtva u
najtežim trenutcima, nego je stvoren suprotan temelj, temelj razdvajanja.
Stvoreni su, i do danas ostali takovima, krajevi ratom težko razoreni s pučanstvom
punim osobnih i skupnih trauma, s razorenim ili umrtvljenim gospodarstvom, nasuprot
krajevima i ljudima koji su rat osjetili samo pružajući gostoprimstvo
izbjeglicama. Obća mobilizacija bi bila u kritičnim ratnim trenutcima izbrisala
obćinske granice i ratni teret ravnomjernije razporedila. Danas bi u tomu slučaju
bilo manje nadmenoga izticanja na ratnim okolnostima zaradjenih razlika u
stupnju razvitka od strane onih koji su u ratu, zahvaljujući svojemu
zemljopisnomu položaju i ne proglašavanju ratnoga stanja i obće mobilizacije -
bolje prošli. Srećom, barem kad je dubrovačko područje u pitanju, zbog silne dubrovačke
turističke atraktivnosti, s vriemenom su razlike izbrisane, pa su Dubrovnik i
njegova okolica čak postali medju vodećima po standardu u Hrvatskoj.
Početak obrane od agresije i ključne najteže
trenutke obrane napadnute obćine su provele same. Doduše bilo je častnih i
nezaboravnih skupina i pojedinaca iz drugih obćina koji su samostalno i
dragovoljno dolazili u pomoć. Na dubrovačko područje su tako na primjer
dolazile skupinice Splićana i Omišana, a nakon prvog konvoja “Libertas” ostala
je i skupinica Zagoraca. U Zagrebu se pak dragovoljno okupila i naoružala skupinica
dubrovačkih studenata i pristigla u pomoć. I iz ondašnje, ali i iz današnje
motrištne točke čini se kako je obrana Dubrovnika bila stvar Dubrovčana, a
obrana Vukovara stvar Vukovaraca, jer JNA nije bila napala Hrvatsku nego
Dubrovnik i Vukovar!
Hrvatska vojska je uztrojena krajem 1991.,
ali kad se danas proslavljaju raznovrstni dogodjaji osnutka postrojbi hrvatske
vojske, spominju se nadnevci kad hrvatska vojska nije postojala, to jest za
početne nadnevke uzimaju se početci osnutka dragovoljačkih postrojbi li pak
lokalnih postrojbi Zbora Narodne Garde. Pri tomu se često grieši u zbiljnim
nadnevcima, a dogodjaje opisuju osobe koje u njima nisu sudjelovale. Primjer:
Kao nadnevak osnivanje dubrovačke 168. brigade slavi se prvo postrojavanje
Zbora narodne garde u dvorcu Rašica u Dubrovniku. Obilježivači ne znaju točno
ni nadnevak ni kako je sve tada izgledalo jer jednostavno nisu bili tu. Još
žive osnivače i sudionike pak, o tim dogodjajima ne žele pitati!
Nakon što je uzpješno završena,
obrana na razini obćina je postala predmetom špekulacija ili izvrtanja, pa je
stvoreno svojevrstno nadmetanje u zaslugama. Neke su obćine požurile s tiskanjem
luksuznih izdanja s opisima i fotografijama mjesta, ljudi i dogodjaja vezanih
uz obranu. Neke se ni do danas nisu unutar sebe složile o tomu tko je u njima
samima bio najzaslužniji. Neke su dobile žig hrabrosti, a neke kukavičnosti.
Zaboravlja se kako je svugdje bilo i bježanja i kukavičnosti i izuzetnih
primjera hrabrosti. Brojitba bi zasigurno u tomu smislu pokazala podpunu
ravnomjernost po svim krajevima Hrvatske. Takodjer bi pokazala žalostno
nadmoćni brojčani odnos kukavičnoga bježanja i ponašanja u odnosu na djela
hrabrosti. To je medjutim prirodna razpodjela unutar cieloga ljudskoga roda. Nadmetanje
medju hrvatskim područjima u izticanju obranbenih zasluga nema nikakovu
pozitivnu crtu, nego samo dodaje gorivo u vatru medjuhrvatskih podjela.