Banka s ruba Hrvatske je tako privlačila
velika sriedstva štediša. I nije ostala u tomu sama. Neke nove male banke su
sliedile njezin primjer i s politikom visokih kamata nastojale su zagristi svoj
dio unosnoga kolača. Na hrvatskomu financijskomu tržištu su se tako započeli
narušavati do tada ustaljeni odnosi.
Velike banke su na to odlučile prestati
sjedati prekriženih ruku, pa je u javnost puštena priča o nepouzdanosti malih u
uzporedbi s velikim bankama. To ipak ne izaziva osobite potrese. Ljudi i dalje
oročavaju svoje uloge u malim bankama i zadovoljno trljaju ruke podižući velike
kamate nakon mjesec, dva ili tri mjeseca. Kako bi pak doskočili zakonskomu absurdnomu
limitu, ljudi uloge diele na manje iznose, kako ne bi priešli zakonski
zajamčenu granicu, pa svoju štednju koja glasi na sve članove obitelji drže na različitim
bankama. Gradjani se pokazuju pametnijima od države i izkazuju veći patriotizam
od zakonodavaca. Hrvatski bankarski sustav se tako i dalje dobro drži
zahvaljujući zajedničtvenoj gradjanskoj pameti.
Pamet gradjana ipak nije bila dostatna
protuteža prevelikoj nepogodi - pucanju sprege politike i financijskoga menagementa.
Do pucanja toga više ili manje vidljivog saveza ne dolazi u nekoj od velikih
državnih banaka. Odnosi se ruše baš u Dubrovačkoj banki, gdje nezreli i
pohlepni prvak vladajuće stranke zajedno sa svojim političkim mentorima
odlučuje smieniti upravitelja banke, koji se na krilima kupljene popularnosti bio
oteo kontroli i nije želio svoj “posjed” dieliti s drugima. Čak ni s onima koji
su ga doveli na to mjesto uzdajući se u njegovu lojalnost.
Direktor se opire uvjeren u svoju
nedodirljivost, ali ipak na kraju gubi bitku i biva smienjen. Nakon smjene
počinje se ponašati po načelu “nakon mene potop”. Poziva štediše na povlačenje
svojih uloga. Nema banke na svietu koja bi obstala kad bi sve njene štediše
odjednom povukle svoje uloge.
Hrvatska vlada, Hrvatska narodna banka i
politički vladajući vrh u cjelini reagiraju nervozno. Država doduše staje iza
štediša dubrovačke banke, zaustavljajući privatizaciju i preuzimajući je u
državno vlastničtvo, ali umjesto uporabe u tomu slučaju koristne samoreklame o
sigurnosti štednih uloga gradjana, bez obzira na pogriešne poteze pojedine
banke, vladajući i oporbeni političari se natječu u naglašavanju nesigurnosti
štednje, upozoravajući kako država ubuduće ne će intervenirati na isti način.
Štediše zbog toga prirodno počinju povlačiti svoj novac, što izaziva lančani proces
stečaja manjih banaka i štediona.
I tu se država opet ne snalazi. Problematične
banke jednostavno zatvaraju štedišama svoja vrata, a ljudi tek tada uvidjaju
što znači čak i ono ograničeno državno jamstvo. U procesu od blokade do
proglašenja stečaja prolaze mjeseci i godine. Štediša svoj ulog ne može dobiti
od banke čija su vrata zatvorena, ali ni od državne agencije za osiguranje
štednih uloga, jer ona čeka proglašenje stečaja. Čak i nakon stečaja prolazi
dugo razdoblje do početka izplate zajamčenih uloga i izplata traje godinama. A
moglo se jednostavno preusmjeriti štediše propale banke na šaltere neke druge
banke, u kojem bi slučaju većina štednje ostala na računima, a povjerenje bi se
održalo. Umjesto toga stvara se nepovjerenje u bankarski sustav. Povjerenje zadobiveno
u težkim ratnim okolnostima, gubi se u miru. Golemi novac odlazi ponovno u bječve
i u strane banke.
U cieloj priči posebnu ulogu imaju izseljeni
Hrvati, ili pak oni koji privriemeno rade u inozemstvu. Nakon što je, potaknuto
visokim kamatama, političkim pozivima i domoljubljem, puno njih usmjerilo svoje
novce u hrvatske banke, bili su praktički prisiljeni vratiti se štednji u bankama
država u kojima žive i rade. Tko zna hoće li se ikad u budućnosti njihovi novci
usmjeriti opet prema Hrvatskoj! Na taj način je došlo i do još jedne ponovne
podjele u hrvatskom nacionalnomu biću, podjele kombinirane s golemom
financijskom štetom, koju su posriedno ili neposriedno pretrpjeli hrvatski
državljani izcrpljeni stradanjima i naporima u stvaranju svoje države.
Na području bankarstva je tako, nakon izvrstnoga
početka, napravljena još jedna velika pogrieška odnosno grieh hrvatske
politike. Neznanje, nerazumievanje, nemar, nezrelost, zavist i pohlepa su
pokazali svoje zajedničko pogubno lice. A ciela katastrofa se mogla elegantno
izbjeći nastavkom državne uzpješne jamstvene prakse iz ratnih godina, uz
dosljednu primjenu kontrolnih mehanizama koje glede poslovnih banaka posjeduje Hrvatska
narodna banka. Samozvani bankarski stručnjaci tada ne bi imali prostora za sumnjive
poteze. Na žalost, štetna simbioza političke i financijske moći nije dopustila
implementaciju tih jednostavnih i logičnih metoda.
U medjuvremenu je većina hrvatskih banaka
dospjela u ruke stranaca, odnosno Hrvatska je svoje banke praktički darovala
strancima, a uz to je gotovo osmerostruko povećala iznos štednje za koju jamči
i, očekivano ga je definirala u eurima, a ne u kunama. Kad se na sve to pogleda
i poviestne udaljenosti uočljiv je krajnji absurd. Kad je Jugoslavija
jednostavno ukrala novce hrvatskim štedišama, Hrvatska im je sve nadoknadila
bez ikakovih ograničenja. Kad su hrvatski štediše stavili novce u hrvatske
banke, hrvatska država je uvela krajnje nizko i nepovoljno ograničenje jamstva
štednih uloga, a kad je banke darovala Talianima, Austrijancima i Magyarima,
nagradila je njihovu spremnost za preuzimanje hrvatskih dobara u svoje ruke
višestruko povećavši granicu do koje jamči za štedne uloge! U cieloj toj
nevjerojatnoj priči Hrvatska se najbolje postavila prema jugoslavenskim bankama,
koje su je prije toga opljačkale, pokazala je veliku skrb prema drugim stranim
bankama, a krajnji nemar prema svojim, hrvatskim bankama! Možda je sve to
slučajnost, ali je onda sigurno krajnje neobična.
Možda ipak ima prostora za optimizam. Tu i
tamo se čuju glasovi kako bi hrvatska država mogla pogurati obnovu hrvatskoga
vlasničtva nad hrvatskim bankama i u tomu kontextu se spominje Hrvatska
poštanska banka koja je ostala u državnomu vlasničtvu. Država bi relativno lako
mogla učiniti korake u tomu smjeru. Prvi ozbiljan korak bio bi prebacivanje
svih državnih računa u spomenutu državnu banku. Na žalost, uz standardnu
nesposobnost, tu sigurno postoje i neki drugi razlogi za nečinitbu. Ostaje nada
kako će jednoga dana ipak doći do primjene spomenute zamisli. Veliki dio hrvatskih
gradjana bi to sigurno podržao i prihvatio sa zadovoljstvom i osjećajem osobne
i zajedničke koristi.