Hrvatska je u svojemu dosadanjemu djelovanju,
poglavito glede stratežkih dugoročnih poteza, pokazala visoki stupanj
nepromišljenosti ili u najmanju ruku nedostatne promišljenosti i
nedosljednosti. Država ne izpunjava obveze koje bi bile logične i koristne, te
koje su sveukupno pravedne, a preuzima na sebe obveze koje joj nije nuždno
preuzimati. Na primjer, ne nadoknadjuje štetu koju je sama napravila, a
nadoknadjuje štetu koju su napravili drugi. I to ne neki slučajni drugi, nego
baš agresori i zločinci.
Poznat
je slučaj odustajanja hrvatske države od jamčenja štednih uloga, koji su
hrvatski štediše uložile u hrvatske banke za vrieme hrvatske države, a
preuzimanje odgovornosti za štedne uloge koji su većinom završili u rukama
agresora i koje su štediše držali u jugoslavenskim bankama za vrieme
Jugoslavije. To jamstvo i popravljanje štete koje su učinili agresori nije se
dogodilo samo u tomu slučaju.
Jedan od primjera je denacionalizacija. Sriedstvima
ovodobnih poreznih obveznika Hrvatska kompenzira vlastničtvo privatnim osobama,
u većini slučajeva njihovim nasliednicima, koje su im oduzeli komunisti za vrieme
Jugoslavije. Nekdanju nepravdu izpravlja sadanja nepravda.
Hrvatska nije sklona jamčiti štedne uloge
svojim gradjanima, medju kojima je puno poreznih obveznika, a od tih istih
poreznih obveznika prikupljene novce troši na obnovu kuća koje su srušili srbski
pobunjenici i agresorska JNA. Dapače, uz blaži ili snažniji pritisak takozvane
medjunarodne zajednice, obnavlja kuće i samim pobunjenicima, koji su se vratili
ili se namjeravaju vratiti u Hrvatsku, nakon što su iz nje dragovoljno otišli
ne mogavši Hrvatsku prihvatiti kao svoju državu!
Hrvatska uz to s državom agresorom hrli uzpostavljati
diplomatske odnose i normalizaciju, otvara u dokazano neprijateljskoj državi
nekolicinu diplomatsko konzularnih predstavničtava i trudi se olakšati toj državi
situaciju glede ulazka u europske integracije. Pri tomu tek tu i tamo, čisto
kako bi malko zadovoljila oštećene i stradale gradjane, bojažljivo spominje
pitanje ratni šteta, točnije šteta počinjenih u agresiji.
Hrvatska velikodušno odkupljuje kuće pobjeglim
pobunjenicima protiv hrvatske države, koji su sudjelovali u rušenju hrvatskih
kuća i drugih dobara i ostavili iza sebe prostor zasijan minama, te koji se u
Hrvatsku ne žele vratiti, a kuće onih pobunjenika koji su spremni vratiti se, uključuje u postupak obnove.
U postupa obnove kuća uključene su često i
vikendice, a medju njima i one u vlastničtvu pobunjenika! U neselektivnoj
obnovi se u napuštenim selima obnavljaju i ranije napuštene kuće ili kuće u
koje se nema tko vratiti, a u vlastničtvu su često bogatih nasliednika koji
žive u hrvatskim gradovima ili u inozemstvu, što njima omogućuje trgovinu i
zaradu na prodaji kuće koja je u svojemu trošnom izvornomu izdanju bila
praktički bezvriedna.
Materijal za obnovu, povoljni zajmovi, ili
pak obnovljene kuće, dolaze i u ruke ljudi koji su se inače obogatili u ratnoj stiski,
često ne na baš regularan i častan način. U isto vrieme puno hrvatskih gradjana
i poreznih obveznika nemaju u uvjetima izuzetno skupih zajmova nikakove mogućnosti
za dolazak do vlastitoga krova nad glavom. U nekim selima ostarjela kućanstva
pak žive u krajnje nepovoljnim, starim i ruševnim kućama o kojima nitko ne skrbi.
Stanarsko pravo uzpostavljeno za vrieme Jugoslavije trebalo je kroz prodaju stanova njegovim nositeljima prestati postojati. Ta je namjera bila logična i uglavnom je i provedena kroz
mehanizam zasigurno nizke ciene i velikih popusta pri kupovini. Ipak od prodaje
stanova i na taj način prikupljena su znatna sriedstva. Medjutim, još
značajniji rezultat trebao je biti u konačnom nestajanju stanarskoga
prava. Pravilnom zajmovnom politikom atraktivno nizkih kamata i dugoročnim
zajmovima, nakon toga je trebalo pokrenuti gradjevni zamah i dati mogućnost dolazka
do vlastitoga krova nad glavom obiteljima bez stana. Medjutim, sukladno s drugim
primjerima nepromišljenoga ugrožavanja dugoročnih obćih ciljeva zbog
zadovoljavanja trenutnih osobnih ili skupnih zahtjeva - pojam stanarskoga prava
je zadržan! Još gore od toga. Zadržana je kao stalna mogućnost prikrivenoga
prelievanja državnih novaca u privilegirane privatne žepe! Ima primjera kad je država
čak kupovala stan ili kuću, uložila u adaptaciju ili proširenje, a zatim
“zaslužnomu pojedincu” dodielila „stanarsko pravo“, kako bi mu odmah zatim,
pozivajući se na primjere odkupa stanova u postupku riešavanja stanja zatečenoga
iz bivše države i bivšeg sustava, pružila mogućnost kupnje uz različite za tu
namjenu smišljene popuste. Stan ili kuća, kao velike vriednosti, na taj način
prelaze u konačno vlastničtvo spretnoga “zaslužnika” za desetinu ciene.
Neselektivnost i nepromišljenost doista se
posebice može vidjeti na području izticanja raznih vrsta državne zahvalnosti
pojedincima. Počelo je s množtvenim dodjeljivanjem vojnih činova i ubrzanim promicanjem
u više činove. Nije mi poznat primjer, premda možda postoji, u kojemu je častnik
JNA nakon prielazka na hrvatsku stranu zadržao isti čin. U pravilu je svaki od
njih bio unapriedjen. Dapače poznati su slučajevi unaprjedbe za nekoliko činova
u nekoliko mjeseci. Unapredjenja su se dodjeljivala na tekućoj vrpci i često
kao podlogu imala samo splet poznanstava. Do generalskih ili samo nešto malo
nižih činova došli su i mnogi političari i uobće ljudi koji nikad nisu bili ni
blizu vojski ni ratištu. S druge pak strane puno ljudi koji su svoj život
stavili na kocku na prvim crtama bojištnice, kojima je obrana Hrvatske bila i
ostala jedini cilj, a koji nikad nisu izticali svoju ulogu, ostalo je podpuno
zaboravljeno.
Vojni činovi sa sobom su donieli i znatne materialne
povlastice. Beneficirani radni staž, stan, visoka mirovina, pa čak i samovoz s
vozačem, državna su plaća za “nesebični” trud nekih osoba. Njihove su pak
zasluge uglavnom proporcionalne osobnom ili medjusobnomu izticanju blago rečeno
sumnjivih zasluga, a sriedstva promocije su obično neki novinari, koji na taj
način vračaju neke usluge ili pak izkupljuju svoje stajanje po strani od
opasnosti za vrieme i na mjestima, gdje ih je njihov poziv bio trebao odvezti.
U svim tim absurdnim i nečastnim naplatama zbiljnih
ili izmišljenih zasluga došlo je i do lansiranja pojma branitelj. Hrvati su se
i tu opet podielili: na branitelje i one koji to nisu. Pri tomu nije bitno je
li netko doista izložio svoj život u obrani domovine. Osnovno je bilo potruditi
se i izboriti status branitelja. Taj
status donosi daljnje povlastice, izmedju ostaloga smanjenje ili izbjegavanje
poreza, a uz to nositelju postupno donosi žig zaslužne osobe u stvaranju države
nasuprot onih koji “nisu zaslužni”. Stvara se i sintagma o “zahvalnosti
braniteljima”. Unosni status dobiva tako preko pola milijuna osoba, od kojih puno
njih nikad nije čulo pucanj. U isto vrieme neprilagodjeni pojedinci, inače zbiljni
branitelji, nemaju taj status. Često i zbog toga jer ga jednostavno ne žele
tražiti, ili ne žele dolaziti u situaciju u kojoj bi im potvrde o njihovomu
braniteljskomu statusu izdavali oni koji su u vrieme stradanja i pogibelji bili
daleko i na sigurnom.
Braniteljski sindrom množtvenosti neki su
pokušali riešiti s osnivanjem dragovoljačkih udruga. Medjutim i tu je došlo do
inflacije i napuhivanja, ubacivanja osoba koje se ni po čemu ne mogu računati u
dragovoljce, te konačno i konkurencije medju udrugama. Uglavnom se sve završava
na daljnjoj naplati zasluga za djela koja su napravljena dragovoljno, što je
paradox sam po sebi.
Dragovoljački i braniteljski sindrom doveo je
i do još jednoga absurda. Često se naime znade kazati i napisati, kako su
Hrvatsku stvorili dragovoljci i branitelji, pri tomu se stvara dojam kako su se
dragovoljci i branitelji sami počeli boriti protiv agresije, a u Republici i u obćinama
su bili na vlasti nekakovi izdajnici ili čak Jugoslaveni. A zbiljnost je bitno drugčija.
Dragovoljačke skupine organizirali su i obskrbljivali s opremom i oružjem često
upravo najviši nositelji vlasti po obćinama, izlažući se pri tomu golemoj
opasnosti gubitka vlastite slobode ili čak života, radeći protiv formalno postojeće,
medjunarodno priznate države. Dapače, zamisao o potrebi organiziranja obranbenih
priprema začeo se i razvio upravo u političkomu okružju, puno prije početka
agresije na Hrvatsku, u stvari neposriedno nakon uzpostave nove vlasti po
izborima 1990.
Već pristup u Zbor narodne garde je značio
dobivanje zaposlenja. U tu postrojbu, predhodnicu hrvatske vojske prebacivali
su se dotadanji redarstvenici ili pak mladići koji su uz ostvarenje svojih častnih
namjera služenja u obrani domovine vidjeli i mogućnost osiguranja osobne ili
obiteljske egzistencije. U slučaju prevladavanja zdravoga razuma na
jugoslavenskoj strani, do agresije na Hrvatsku ne bi bilo došlo, a u tomu
slučaju bi za one koji su bili pristupili Zboru Narodne Garde, to bio izuzetno
dobar i unosan životni potez. Iz njihovih redova bi se generiralo častničtvo hrvatske
vojske, a častnici JNA im ne bi bili velika konkurencija. I oni i njihove
obitelji imali bi osigurane ugodne i dobro plaćene životne uvjete. Taj scenarij
se na žalost, nije u podpunosti ostvario, premda je ostvaren jednim dielom. U
svakomu slučaju ne smije se zaboraviti i zanemariti, kako su svim tadanjim
mladićima koji su pristupali Zboru Narodne Garde i tadanji obćinski i državni dužnostnici
osiguravali organizacijski uztroj, plaće, smještaj, prehranu, potrebiti material,
i oružje. S više ili manje uzpjeha, zavisno o situaciji i položaju obćine. U
tim nastojanjima su, na žalost, obćine konkurirale jedna drugoj, otimajući
jedna drugoj transporte oružja. U toj kaotičnoj situaciji dogadjalo se i to da obćina
na prvoj crti obrane, odore za “svoje obranbene snage”(Zbor narodne garde i Teritorialnu
obranu), kupuje u obćini udaljenoj od bojišta - za devize preko banke u
inozemstvu!
Mobilizaciju u Teritorialnu obranu, a zatim u
hrvatsku vojsku takodjer su provodili hrabri civilni obćinski dužnostnici,
organizirajući pri tomu i sve druge aspekte života u napadnutim područjima, te
često i sami odlazeći na prve crte bojištnice, hrabreći vojnike i donoseći im
hranu, odjeću i oružje.
S papirnatim statusima dragovoljaca i
branitelja stvorena je još jedna velika i opasna podjela u hrvatskomu
nacionalnom biću. Tu je podjelu stvorio politički oportunizam u kombinaciji s nepromišljenošću[1].
Jednake podjele stvorila je i prava rieka
odličja koja je krenula iz “Predsjedničkih dvora” (još jedan naziv koji je kod
mnogih stvorio odbojnost). I opet je u tomu procesu došlo do svojevrstne
kupovine potvrda o zaslugama. Neki mudrac se za vrieme težkih ratnih opasnosti
dosjetio definirati cielu selekciju odličja, te ih zatim proizvesti u golemim
količinama. Proizvedena odličja dielila su se “šakom i kapom”, a neki pojedinci
su pri tomu stvorili i prave osobne zbirke. Kriteriji za dodjelu državnih
odličja ostali su uglavnom nedefinirani ili slabo definirani, što je doista jedna
hrvatska negativna nemjenljivica.
U tadanjim okolnostima jednostavno nije smjelo
biti vriemena za razmišljanje o odličjima, definiranju, proizvodnji i dodjeli
odličja, niti su se za to smjeli izdvajati novci. Na taj način izbjegnuo bi se ne
mali napor, spasila bi se dragocjena sriedstva i ostao zatvoren još jedan
negativni izvor podjela, nesporazuma, zavisti i neprijateljstava unutar
malobrojnoga hrvatskoga naroda.
Vriedi napomenuti kako se moda dodjele
odličja s republičke razine dosta brzo kasnije preslikala i na lokalnu razinu,
odnosno počevši od 1993. na sve lokalne razine, županijsku, gradske i obćinske.
I tamo gdje u tomu nije bilo nikakove tradicije, na brzinu su izmišljeni svetci
zaštitnici, grbovi, definirani nadnevci i što je najvažnije - nagrade
pojedincima, ustanovama i tvrdkama. Nikad dosta festivala! Ili što je opet ušlo
u modu, nikad dosta igara! Festivali, igre, manifestacije. Vanjština zamagljuje
bit. Privid skriva istinu. Sve to ipak nije neka hrvatska osobitost. Hrvatska
se u tomu pogledu samo uklopila u postojeće svjetske običaje.
Ipak,
zar za svakoga Hrvata, stvaranje neovisne hrvatske države nije dostatna
nagrada? Za pravog hrvatskoga domoljuba bi postojanje hrvatske države, odnosno
činjenica konačne mogućnosti življenja u svojoj državi, bez tudjinskoga
gospodara, trebala biti iznad svega. Onaj komu ta činjenica nije dostatna,
pogotovo ne zaslužuje nikakove statuse, činove ni odličja, priznanja ili
nagrade.
[1]
Na sreću ciela ta zamisao o uzpostavi „statusa branitelja“ s tiekom vriemena se
pokazala bizarno spasonosnom. O tomu se može pročitati pod naslovom Množtvenakorupcija - temelj hrvatskoga obstanka u knjigi Opazbenepreobrazbe.