Osamostaljenje hrvatskoga monetarnoga sustava
prošlo je relativno jednostavno premda se odvijalo u izuzetno težkim
okolnostima. Krajem 1991. godine kao prielazni novac uveden je hrvatski dinar,
koji je dobro odigrao svoju ulogu u ratno inflacijsko vrieme, a zatim je, nakon
vještoga monetarnoga manevra hrvatske vlade, postao stabilan i konvertibilan,
te takov dočekao hrvatsku kunu. Kuna je pak od dana uvodjenja do danas održala
svoju stabilnost, uzprkos nesklonosti nekih skupina i pojedinaca
Prvi razlog protivljenju kuni je samo ime
naše valute, koje se jednomu dielu pučanstva ne svidja zbog toga jer se isto
ime državne valute rabilo u doba NDH. U tomu leži i dio forsiranja zamjene kune
eurom, a u tomu se krije i već dugogodišnje podgrijavanje nepovjerenja u kunu i
računanje i ugovaranje i štednje i zajmova u stranim valutama, premda je kuna
za cielo vrieme bila podpuno stabilna i štedišama donosila znatno više kamate.
Druga vrsta nezadovoljstva proizlazi baš iz
stabilnosti kune. Puno ljudi se za vrieme Jugoslavije bilo naviknulo
inflacijskim mešetarenjem dolaziti do manjeg ili većeg profita. Postojalo je i
crno tržište na kojem je domaća valuta uviek kotirala znatno niže nego u
bankama. Naši izseljenici, kao i svi oni koji su zaradjivali radeći u
inozemstvu, izgubili su čar dobitka kod promjene svoje ”čvrste” valute u bezvriednu
domorodačku i na taj način i psihološki njegujući osobnu vriednost.
Stvorila se tako ciela fronta protivnika
kune, od onih koji joj ne vole ime, do onih kojima ne odgovara njezina
stabilnost i vriednost. U napadima na kunu do početka 2000. godine bili su
dosta snažni i mnogi glasovi iz tadanje oporbe predvodjene s bivšim komunistima.
Medjutim, dolazkom na vlast, ti kunini protivnici nisu pronašli nikakovo
utemeljenje niti mogućnost za obaranje vriednosti kune, koja je čak nastavila
jačati.
Devizna novčana sriedstva, koja su se u
pravilu, zbog izvozno orientiranoga hrvatskoga gospodarstva (turizam,
brodogradnja, strojogradnja, prehranbeni veleobrt, naftni veleobrt i t.d.) stvarala
u Hrvatskoj, za vrieme Jugoslavije završavala su u Beogradu. U operaciji
monetarnoga razdvajanja početkom devedesetih izvan hrvatskoga dohvata ostale su
tako gotovo sve devize. Ipak, sukladno tadanjem poletu i entuzijazmu, hrvatska
državna vlast je zajamčila hrvatskim gradjanima vraćanje svih deviznih štednih
uloga, premda su hrvatske banke bile ostale praznih trezora.
Uveden je pojam stare devizne štednje, preko
kojega su gradjani relativno brzo ponovno došli u posjed svojih uštedjevina.
Čak zajedno s kamatama. I u ovomu slučaju pokazala se visoka doza solidarnosti
i razumievanja. Gradjani su kroz godine strpljivo čekali pristup svojim
uštedjevinama i vjerovali svojoj državi, a država ih nije razočarala, nego je zaštitila
i hrvatske banke i hrvatske gradjane.
Stvoren je u isto vrieme i pojam nove
štednje. U zamahu povjerenja gradjani su veliki dio stare štednje, koja bi im
bila izplaćena, odmah ulagali u novu štednju, s kojom su mogli razpolagati
slobodno i svakodnevno. Takodjer bez oklievanja počeli su u hrvatske banke
donositi i nova devizna sriedstva. Devizna štednja je rasla, banke su jačale,
gradjani su bili zadovoljni s kamatama, koje su bile više nego u susjednim
europskim državama. Tako je bankarstvo, kao jedan bitan segment gospodarskoga života,
pokazivalo znakove sriedjivanja i napredka, barem kad je bila u pitanju štednja.
Na žalost, druga strana bankarstva, zajmovi,
nikad nije došla u stanje sriedjenosti. Ta strana je predstavljala prevelik
izazov i za državu, i za političke moćnike, i za novopečene privatizacijske
bogataše, i za razne problematične tvrdke, ali i za puno gradjana koji su kroz
bankarske pukotine prijateljstava, poznanstava, pa i korupcije vidjeli
mogućnost dolazka do zajma gotovo bez kamata.
Pojavili su se i bankarski „super stručnjaci“
postavljeni uz pomoć republičkih ili lokalnih političara, koji su, zajedno s “izabranim”
nadzornim odborima, počeli razpolagati s bankarskim sriedstvima, kao sa svojim privatnim
vlastničtvom.
Pojavile u se i manje privatne banke, a “družtvene”
su se počele “privatizirati” po ranije opisanom (ne)zakonskom načinu, koji je
dopuštao primjenu svakojakih kombinacija stvaranih kroz dogovore arogantne političke
moći s bezkrupuloznim lovcima u mutnomu.
Ipak pravi početak, odnosno najava podpuno nepotrebitih
nevolja, bilo je odustajanje države od jamčenja za štedne uloge gradjana.
Koji je tomu bio razlog? Najvjerojatnije
kombinacija neznanja, nesposobnosti, lakomislenosti i mržnje prema Hrvatskoj.
Takova je kombinacija inače postojeća nemjenljivica hrvatskoga političkoga prostora
koja se u različitim vriemenskim odsječcima pojavljuje s više ili manje
intenzivnosti.
U početku je visina jamstva države ograničena
na 30.000 kuna, da bi neke dobre vile hrvatske politike ipak granicu nakon
izvjestnoga vriemena povećale na 100.000 kuna. Na taj način je hrvatska država
svojim gradjanima praktički javno rekla: “Ako želite biti sigurni u veće sume
svoje uštedjevine, odnesite ih u inozemstvo! Vaši novci su puno sigurniji u
Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj nego u Hrvatskoj. Držite ovdje samo ono što
u neposriednoj budućnosti namjeravate potrošiti! Nama nisu dobro došli ulogi u
milijunima ili desetcima milijuna kuna. Mi ne bismo znali što ćemo s njima.
Jedva znamo što ćemo činiti i s malim iznosima.”
Tako je stvorena absurdna situacija. Nakon
što je Hrvatska do zadnje lipe gradjanima jamčila i izplatila štednju, koju su
imali u jugoslavenskim bankama, premda je te novce gradjanima opljačkala
agresorska Jugoslavija, odjednom je prestala jamčiti za sriedstva koja su
uložena u hrvatske banke, i svoje gradjane praktički natjerala na štednju u
inozemstvu! Jamčila je za jugoslavenske novce, a nije htjela jamčiti za svoje!
U nastupu “lucidnosti” predsjednik hrvatske vlade je javno poručio
gradjanima kako trebaju biti oprezni u odabiru hrvatske banke u koju će staviti
svoju uštedjevinu! Pri tomu svoju oštroumnost nije završio s preciznijom listom
po njemu sigurnih ili nesigurnih hrvatskih banaka. Prepustio je tu procjenu
gradjanima.
Ako predsjednik hrvatske vlade nije siguran
koja je banka dobra a koja nije, razmišljao je prosječni hrvatski gradjanin,
kako ću to onda ja moći procieniti. Prema tomu najbolje riešenje je držati
novac negdje skriven, ili ga staviti u neku stranu banku. I novac se počeo
držati u kućama ili je krenuo u inozemstvo.
Sve to je bilo samo vrh ledenoga briega
bankarskih nevolja. Katastrofalne odluke i potezi su tek usliedili.
Već spomenute čvrste sveze novopečenih bankarskih
managera s republičkom i lokalnim politikama preko članova nadzornih odbora,
počele su se narušavati, jer su se s vriemenom manageri počeli otimati
kontroli. U njihovim rukama se odjednom našla golema financijska moć, koja je
medju puno gradjana izazivala divljenje i čak klanjanje. Predsjednici i članovi
nadzornih odbora banaka, nisu željeli izgubiti svoj dio kolača slave, moći i
utjecaja. U tomu suparničtvu politička moć je počela slabiti u uzporedbi s moći
novca. Ponegdje je nastala bitna neravnoteža.
Najrazvidniji primjer bila je Dubrovačka
banka. Njezin upravitelj, doveden na to mjesto političkom kombinatorikom osoba
nedoraslih zrelijim i dugoročnijim procjenama, dieleći zajmove sebi blizkim pojedincima
i preuzimajući osiromašene i porušene dubrovačke hotele kroz labirint propusta
zakona o pretvorbi, te samovoljno ulažući novce iz banke u njihovu obnovu, vrlo
brzo je stao na tron neslužbeno najutjecajnijega čovjeka na jugu Hrvatske.
Po cieloj Hrvatskoj i u susjednoj Hercegovini
počele su nicati poslovnice Dubrovačke banke i, zbog atraktivnih kamata, privlačiti
k sebi deviznu štednju pučanstva. Direktor banke se s novcem počeo ponašati
poput vlastnika, a ne managera. Na primjer, kao ljubitelj ženske odbojke je s bankinim
novcem pokupovao najbolje svjetske odbojkašice i s njima dubrovački ženski
odbojkaški klub munjevito doveo do naslova europskih prvakinja. Zaposlenima u
banci povećao je plaće, prijateljima i utjecajnim ljudima davao je povoljne
zajmove. Na taj način je u širokom krugu gradjana postignuo veliku popularnost,
koja je čak sezala do paljenja svieća u crkvama za njegovu dušu! Sam se pak
logično okružio sebi lojalnim osobama iz komunističkoga vriemena, kad je u
istoj toj banki zauzimao čelno mjesto.
Unatoč puno moralno i zakonski problematičnih
poteza, direktorovo poslovanje zasnovano na visokom riziku u uvjetima prosječne
poslovne opasnosti ipak je imalo velike mogućnosti uzpjeha. Trebalo je samo
održati povjerenje štediša, što uobće nije bilo težko. Banka je po svim
vanjskim pokazateljima djelovala uzpješno. Zaposlenici su odisali
zadovoljstvom, banka je bila u posjedu golemih dobara, kamate su bile
atraktivne. Sve u svemu, bilo je dostatno razloga za priljev novca na štednju,
što je bez problema kompenziralo rizične plasmane. U takovim uvjetima banka se
samo širila i postajala sve snažnijom i utjecajnijom.