Postojeće ministarstvo
unutarnjih poslova treba se uklopiti u redarstvenu upravu Ministarstva
prava i reda. Treba obratiti pozornost i ne miešati ga s novim Ministarstvom
unutarnjih poslova, koje se tako zove kako bi se i glede nazivlja sliedilo švicarski
primjer.
U postupku uklapanja u novo ministarstvo s novim nazivom
nuždno je napraviti ozbiljnu racionalizaciju i obaviti veliki štilnički posao,
poput vraćanja rieči redarstvo, redarstvenik i redarstvenica umjesto policije, policajca i policajke, ali to
je i onako implicitni prielazni posao i ovdje ga se spominje samo napomenu
koliko duboko se i glede nazivlja treba posegnuti.
Umjesto detaljne razčlanbe samoga postojećega uztrojstva, ovdje
će se spomenuti samo jedan dosta bizaran primjer neracionalnoga ponašanja. To
je Samostalna služba za suradnju s Vojnim
ordinarijatom, u kojoj je predvidjeno zaposlenje za čak 50 ukruha!
U ministarstvu čija je osnovna zadaća borba protiv kriminala,
prekršaja svake vrste i održavanje reda i mira, čak 50 ljudi radi na suradnji s
biskupom koji se bavi s dušobrižničtvom za vojnike! Pa o kakovoj se tu suradnji
može raditi?! U opisu posla ove službe jedina donekle smislena aktivnost je što
posreduje tehničku pomoć
Vojnom ordinarijatu od Ministarstva pri organiziranju hodočašća
Ali zar je za posriedničtvo potrebito 50 osoba? Zašto je tu
uobće potrebito bilo kakovo posriedničtvo. Zar se jednostavno vojni ordinarijat
ne bi mogao izravno obratiti redarstvenoj upravi i zatražiti pomoć kad mu je
potrebita, kao što to uostalom čine svi organizatori velikih skupova. Kad bi se
50 redarstvenika stalno dodielilo ordinariatu kao pomoć, to bi već imalo nekakovoga
smisla, ali odrediti čak 50 posriednika, koji čekaju poziv ordinariata, ne kako
bi pružili svoju pomoć, nego samo kako bi posriedovali, doista se ne čini
osobito pametnim. Jedino objašnjenje je ukruharstvo.