Jesu li dobro definirani ciljevi i
preduvjeti, pa i odgovarajuće restrukturiranje državne uprave dostatni za postizanje
uzpjeha, odnosno ostvarenje zacrtanih ciljeva? Jasno je kako nisu. Naime, prije
svega je nuždno oko ciljeva okupiti većinu pučanstva Hrvatske. Ciljevi trebaju
biti jasni svatkomu gradjaninu i svatko u njima treba vidjeti i vlastitu
odnosno obiteljsku dobrobit. Sigurno je kako u Hrvatskoj ima dosta onih kojima
je svaka svietla budućnost Hrvatske mrzka i koji bi voljeli živjeti u nekoj
drugoj državi odnosno kojima je današnji naziv države u kojoj žive
neprihvatljiv. Optimistički gledano takovih ipak nema puno.
Puno više je onih nezainteresiranih. Oni
dapače prevladavaju. Lako je to dokazati na primjer u njegovanju hrvatskoga jezika.
Velika većina za takova razmišljanja jednostavno „nema vriemena“. Jednako tako
većinu ne brine ni ekologija, ni naseljavanje rubnih područja, ni populacijska politika,
osim ako nije ugrožen njihov osobni ili obiteljski interes i t. d.
Dakle, riešenje je u postizanju identifikacije
pojedinaca, odnosno većine gradjana i obitelji s definiranim ciljevima i za
njihovo ostvarenje nuždnih predpostavki. svatkomu pojedincu, svatkomu gradjaninu
treba biti kristalno jasno kako su definirani ciljevi na razini države u
interesu njega, njegove obitelji i njegovih potomaka, te kako je za postizanje
uzpjeha nuždan prinos njega samoga. Kako to postići? Kratkoćom i jasnoćom
definicija, te uz učestalo, atraktivno i raznoliko ponavljanje kroz medije i
kroz školski sustav. Možda postoji i neki drugi način?
Jasnoću i atraktivnost ciljeva od zajedničkoga
interesa treba pratiti i odgovarajuća edukacija na području javnoga dialoga i
komuniciranja. svatkomu ili većini treba biti jasno koliko je u obćemu interesu
prevladavanje snage argumenata nad argumentima snage, kako je uljudnost u dialogu
dobitak za obojicu sugovornika, kako povišeni tonovi i vriedjanja razgovor čine
suvišnim, a bez razgovora i dogovora nema napredka, kako prihvaćanje pametnih
savjeta i naputaka treba biti daleko iznad osobne taštine i t.d.
Na kraju, ali ne manje bitno, nuždno je
definirati stil ostvarbe zacrtanih ciljeva. Stil može biti poduzetnički,
konzervativan i restriktivan.
Poduzetnički stil implicira donošenje, a ne
odgadjanje odluka u situacijama kad su predvidjene pozitivne posljedice tek
nešto malo veće od negativnih, preferira investicije nad restrikcijama, apriori
ne odbacuje ni jedan savjet, priedlog ili riešenje. On znači pouzdanje u
vlastite prosudbe i sposobnosti, ali i primjenu riešenja koja su se u nekoj
drugoj sriedini pokazala uzpješnima. On znači prihvaćanje odgovornosti i
spremnost za velike osobne napore i težak rad. Tu se neuzpjeh prihvaća samo kao
nuždan korak prema uzpjehu. Uzpjeh se proslavlja s razmatranjem novih zamisli,
donošenjem sliedećih odluka i započinjanjem novih poslova. Slobodno vrieme se
provodi kreativno i dinamično. Investicije nadmašuju štednju, športske
manifestacije su dominantne u odnosu na kulturne, a uzpjeh u športu i kulturi
mjeri se s množtvenom prihvatljivošću.
Konzervativni stil uključuje izbjegavanje
rizika odnosno donošenje odluka samo u čistim situacijama, dakle u slučajevima
u kojima je dobitak siguran. Implicira rutinsko obavljanje poslova s ravnotežom
rada i odmora. Teži održavanju statusa quo. Štednja bitno nadmašuje
investicije. Procjena kulturnih vriednosti ostavlja se kvalificiranim
stručnjacima.
Restriktivni stil karakterizira bojažljivost
i nesigurnost, te očekivanje riešenja od strane nekoga drugog. U pravilu je
posljedica zlovolje ili nesposobnosti, lienosti i nerada. Odražava se na
prodaji postojećeg i zaduživanju, te potrošnji kao svrhi samoj po sebi.
Na početku stvaranja hrvatske države prvi
stil je bio dominantan. Rezultirao je s golemim uzpjehima i golemim pogrieškama,
ali je ukupni rezultat bio pozitivan. Na žalost stil se ubrzo promienio. Želja
za občuvanjem stečenih pozicija okrenula je upravljač u konzervativnom smjeru a
onda se cjelokupni sustav na prielazu stoljeća našao u svojemu restriktivnom
stilskom obliku. Život je ustupio mjesto preživljavaju, rad neradu,
samopouzdanje traženju puta i riešenja od drugih. Osriednjost je ponovno u
punomu zamahu. Deja vu u bivšoj državi.
Razvidna je nuždnost ponovne promjene stila.
Podpuno je jasno u kojemu smjeru. Inače su uzaludni i ciljevi i predpostavke za
njihovo ostvarenje. Bez ponovne hrabrosti neostvarivi su!