Odgovor na pitanje iz završne rečenice predhodnoga
poglavlja može se potražiti i na simboličnoj razini.
Na početku evo opisa nekoliko životnih
istinitih slika.
Slika 1. Svadbena večera u hotelu u Župi dubrovačkoj
u jesen 1989. Nakon večere svatovi plešu uz zvuke orkestra. Jedan od svatova cielu
večer pleše s hrvatskim barjakom. Na barjaku je još zviezda petokraka. Pravi
hrvatski barjaci su još zabranjeni, a uz to ih je i nemoguće nabaviti jer se ne
proizvode. Čovjek se poslužio s onim što mu je na razpolaganju i s tim je silno
sretan. Barjak je crven-bieli-plavi i to je bitno. Plesača s hrvatskim barjakom
većina ostalih svatova gleda s odobravanjem i razumievanjem. Plesači mu prave
mjesto na plesnomu podiju.
Slika 2. Cavtatska riva sliedeće večeri. Iz
jedne kavane čuju se hrvatske domoljubne pjesme. U kavani i izpred nje je prava
stiska ljudi koji pobožno stoje i slušaju.
Slika 3. Ponavljala se iz nedjelje u nedjelju
od kraja 1989. Redovita nedjeljna misa u crkvi Dominikanaca u Dubrovniku. Na
oltaru hrvatska trobojnica. Nakon mise svira se hrvatska himna. Ljudi drže ruke
na srdcu. U očima su im suze radostnice.
Slika 4. Za vrieme jugoslavenske agresije u
opkoljenom Dubrovniku gradski orkestar izpred Kneževa dvora svira domoljubne
koračnice!
Nakon dugih godina represije Hrvati su u stvaranje
svoje nezavisnosti krenuli simboličkim putem. Uživali su u slobodi izticanja
svojih barjaka i grbova, pjevanja i slušanja svojih domoljubnih pjesama, zbog čega
su inače ranije odlazili u zatvore. Nacionala simbolika je bila izuzetno snažan
motivirajući i povezujući činbenik.
I tiekom obrane domovine veliku ulogu
odigrali su barjak, grb i pjesma. Pjesma se čula i za tutnjave neprijateljskih
granata.
Kod izvodjenja himne “Liepa naša domovino”, oni
koji su ne samo po podrietlu nego i osjećaju bili Hrvati već su u vrieme pred
izbore 1990. počeli po uzoru na Amerikance držati ruku na srdcu. Za dugih
desetljeća trpljenja jugoslavenske komunističke dominacije, Amerikanci su nama
Hrvatima bili pojam slobode i protuteže. Uz demonstraciju domoljublja, gesta držanja
ruke na srdcu značila je u isto vrieme i izkazivanje privrženosti demokraciji i
bila je prava suprotnost krutomu držanju ruku niz tielo, što je za vrieme
sviranja himni bilo uobičajeno u Sovjetskom Savezu i drugim komunističkim
državama. Ta razlika je bila posebice uočljiva u obredima proglašivanja
pobjednika na Olimpijadama u srazu američkih športaša sa športašima tadašnjega
komunističkoga iztočnoga bloka. Čim im je to postalo moguće, slobodno misleći
Hrvati, protivnici komunizma, držeći ruku na srdcu samo su počeli sliediti
svoje dugogodišnje uzore.
Na žalost i tu je došla do izražaja
kombinacija bahatosti sa strane dominante vladajuće stranke i političkoga oportunizma
protivnika Hrvatske, pa je američki način štovanja himne doživio u Hrvatskoj
sličnu sudbinu, kakovu je doživjelo ime Croatia u srazu s imenom Dinamo. Postupno
se bitno smanjio broj ljudi koji drže ruke na srdcu za vrieme sviranja hrvatske
himne, a povećao broj onih koji drže obje ruke niz tielo, po Sovjetsko
Jugoslavenskomu uzoru.
S pretjeranim naglašivanjem, kako je to nešto
što je specifično baš za njih pripadnici
najjače hrvatske stranke su u stvari uzurpirali plemenitu gestu privrženosti
domovini držanjem ruke na srdcu za vrieme sviranje nacionalne himne, a lukavi
protivnici svega hrvatskoga to su uporabili i nametnuli većini povratak na
staro neutralno držanje.
Sličnu je sudbinu doživjela i pjesma „Bože
čuvaj Hrvatsku“ koja je proglašena stranačkom himnom. Konačno sa sličnim
opravdanjima ili iz čistoga oportunizma s krugovalnih i dalekovidničkih postaja
su postupno nestale hrvatske domoljubne pjesme, a nove domoljubne pjesme su se
prestale skladati.
Zaključak ove razčlanbe sudbine hrvatskih
simbola i hrvatskih domoljubnih pjesama zasigurno navodi na pesimizam. Je li
doista u podpunosti ugašen plamen hrvatskoga istinskoga domoljublja? Odgovor je
ipak niečan. Plamen je prigušen ali nije ugašen. I čin pisanja ove knjige je
tomu dokaz. A svaki plamen se uviek može razgorjeti.
Daj Bože, pa hrvatski plamen ne bude trebalo
opet povećavati u cilju podpore nekoj sliedećoj obrani od napada na hrvatsko
nacionalno biće i hrvatsku državu. Po jednomu od optimističnih scenarija,
poticaj za novo razplamsavanje mogao bi biti pametno i atraktivno složen, te
razvidno ostvariv, hrvatski gospodarski program.