U različitim, premda na žalost ne baš čestim
prigodama i kontekstima, u javnost se iznose procjene šteta izazvanih s
jugoslavenskim napadajem na Hrvatsku. Gotovo uviek se materialne i financijske
štete s pravom stavljaju u odnos s ljudskim žrtvama, s naglaskom kako su
ljudske žrtve, poginuli i ranjeni, nemjerljivo veće od materialnih i
financijskih.
I tako uglavnom u plemenitoj namieri izticanja
veličine izravnih ljudskih gubitaka, ne u drugi plan, nego u razinu podpunoga
zanemarivanja stavljaju se materialni i financijski gubitci.
Dapače na ovaj način zanemaruju se i sve
druge vrste ljudske patnje osim gubitka života i ranjavanja. Agresora se tako
(ne)hotimice prešutno oslobadja odgovornosti za patnje ljudi od straha, od
nedostatka vode, električne energije, hrane, liekova, od šoka nakon vidjenja
vlastite razrušene kuće, patnji u izbjegličtvu, nemogućnosti obavljanja svojih
poslova i sveukupne spriečenosti življenja svoga normalnoga i uobičajenoga
života.
Koliko je ljudi umrlo samo zbog neprimjerenih
životnih uvjeta, za vrieme trajanja napadaja ali i kasnije zbog posljedica
prouzročenih napadajima! Koliko bi agresora stajalo kad bi trebao platiti
kakove takove naknade za sve pretrpljene fizičke i psihičke boli?
Ovaj pokušaj kvantificiranja sveukupne štete
koje je Hrvatska pretrpjela zbog agresije nametnute od strane Srbije, Crne Gore
i Bosne i Hercegovine , odnosno procjena koliki bi iznos ratne štete te države
trebali izplatiti, kada bi to učinile 2018. godine, ima za cilj ostavljanje brojčanih pokazatelja
o razmjerima agresije, bez ikakovih iluzija glede bilo kakovih po Hrvatsku
konkretnih i pozitivnih rezultata. Nešto slično panoima na ulazima u Dubrovnik,
koji pokazuju turistima stravičnu gustoću padanja jugoslavenskih granata na
hrvatski grad koji je svjetski kulturni spomenik. Kao ondašnji obćinski čelnik
potaknuo sam i pogurao do realizacije postavljanje tih panoa, dajući uz put
svoje savjete glede njihove textovne objasnitbe. Divnim čudom panoi su se održali
do danas, a cilj koji su u medjuvremenu postignuli je u području stvaranja
zgražanja kod stranaca i mučnine kod nekih humanih pripadnika agresorskih
država i naroda. Iz sličnih, u biti športskih razloga, iz kojih sam uostalom i
napisao i objavio krcato toga u svezi s Hrvatskom, složio sam procjene i nalaze
koji sliede.
Cjelokupna kalkulacija bit će prikazana u
američkim dolarima. Razlog je što su prociene šteta od agresije i u samom početku
izražavane u američkim dolarima. To je tada bilo logično rješenje u prielaznom
razdoblju prije uzpostave čvrste domaće valute - hrvatske kune.
Koliko vriedi jedan život? Život nema ciene.
Pitanje je dakle potrebito postaviti drugčije. Koliku bi kompenzaciju od
agresorske strane trebalo zatražiti za svaku žrtvu, kako bi se barem na neki
način obiteljima poginulih priznao njihov golemi gubitak?
Slično razmatranje vriedi i za slučajeve
ranjavanja. Gubitak očiju, nogu, ruku ili vezanost za invalidska kolica ne mogu
se kompenzirati, ali se barem mogu ublažiti. Premda je doista krajnje težko gubitak
života i ranjavanje izražavati u novcu, nezahvalnu zadaću obavilo je državno
povjerenstvo za popis i procjenu ratnih šteta (Izvor: Hrvatski almanah
1988/89 stranica 63). Ljudske gubitke procienilo je na 12 miliarda USD.
Na kraju 1991. u Hrvatskoj je bilo 550.000
prognanika, a još 150.000 ih je bilo smješteno u inozemstvu (Izvor: Hrvatski
almanah 1988/89 stranica 61). Dakle sveukupno 700.000. Već 1992. se toj
brojci pridružila i brojka od 400.000 izbjeglica iz susjedne Bosne i
Hercegovine.
Neki su ljudi, potjerani iz svojih kuća,
proveli u progonstvu mjesece, neki godine. Uzmimo kako je prosječno vrieme bilo
6 mjeseci. Kako se može izraziti u novcu 6 mjeseci boravka u progonstvu, često
bez znanja o sudbini drugih svojih članova obitelji, o stanju svojega vlastničtva,
svoje kuće, stana, voćnjaka, samovoza. Može li se sva ta patnja i boravak na
rubu egzistencije kompenzirati s dvadeset tisuća USD po prognaniku? Ne može.
Ali opet u interesu iztraživanja sveukupnih posljedica rata uzmimo tu brojku u proračun.
Pomnoživši sedam stotina tisuća prognanika koji su u progonstvu proveli 6
mjeseci s dvadeset tisuća USD dolazi se do brojke od 14 miliarda USD.
Kako bi se obranila od agresora Hrvatska je
morala u vrtlogu agresije uzpostaviti vojsku čiji je broj znatno nadmašio u drugim
državama uobičajen razmjer vojnika sa sveukupnim brojem stanovnika. Hrvati nisu
u vojne obranbene akcije krenuli iz hira nego zbog krajnje nužde, kako bi se odhrvali
strašnoj prietnji hrvatskomu narodu i hrvatskoj domovini.
Neka je prosječno hrvatski vojnik proveo u
hrvatskoj vojski zbog agresije samo šest mjeseci i na taj način šest mjeseci bio
izložen opasnosti i neugodnosti vojničkoga života te udaljenosti od svoje
obitelji i svoga posla.
Koliku kompenzaciju bi mogao tražiti svaki
čovjek zbog boravka u pogibeljnim i težkim uvjetima vojničkoga života kroz šest
mjeseci. Četrdeset tisuća dolara nije nikakova kompenzacija, ali je opet u
cilju sveukupne procjene nuždna. Pomnoži li se četiri stotine tisuća vojnika s
četrdeset tisuća USD dolazi se do 16 miliarda
USD.
Kako izmjeriti patnje djece, staraca, bolestnih,
nemoćnih, zbog vriemena provedenoga u vlažnim, hladnim, slabo osvietljenim
skloništima? Kako kompenzirati gubitke koje su doživjele generacije djece
kojima je prekinuto školovanje ili je pak bilo provodjeno po skloništima? Život
se tada bio pogoršao baš svima: liečnicima, profesorima, trgovcima, poštarima,
vatrogascima, državnim službenicima, ribarima...
Uzmimo prosjek od samo godinu dana života u
krajnje opasnim i neprikladnim uvjetima za barem pola milijuna hrvatskih
gradjana. Procienimo kako bi se sve to moglo kompenzirati opet s dvadeset
tisuća USD po osobi, jednostavno iz razloga što je svaka procjena bolja od
nikakove procjene. Množenjem pola milijuna s dvadeset tisuća dobiva se 10 miliarda USD.
Još u obkoljenomu i napadanomu Dubrovniku
krajem 1991. osnovao sam povjerenstva za procjenu izravnih šteta izazvanih
agresijom. Takova povjerenstva su s vriemenom osnovana i u cieloj Hrvatskoj.
Ukupna materialna razaranja u Hrvatskoj procienjena
su na oko 20 miliarda američkih
dolara. Agresor bi toliko trebao platiti kako bi se popravile štete na stanbenomu
fondu, infrastrukturi, gospodarskim objektima i t. d. U tu brojku su uključene
i štete na kulturnim i poviestnim spomenicima, koji su izraženi s nešto manje
od četiri stotine milijuna USD. Naravno, štete na spomeničkoj baštini izuzetno
težko se mogu izraziti u novcu, slično kao i u slučajevima gubitaka ljudskih
života i ranjavanjima.
Spomenuti iznos je dakle deset puta veći od
iznosa šteta na području dubrovačke obćine, koje je još 1992. godine procienilo
spomenuto dubrovačko obćinsko povjerenstvo. Procjena toga povjerenstva je
iznosila nešto više od dvije miliarde USD. To je svojevrstna potvrda točnosti procjene.
Čisto po osjećaju se čini prihvatljivom procjena po kojoj je dubrovačko
područje podnielo jednu desetinu cjelokupnih hrvatskih materialnih šteta.
U Hrvatskoj se s odcjepljenjem od Jugoslavije
i s dobivanjem samostalne mogućnosti upravljanja s vlastitim sriedstvima,
prihodima i gospodarstvom, s pravom očekivao veliki gospodarski rast. Do toga rasta nije bilo došlo nego nas je Jugoslavenska
agresija bacila, gospodarski i financijski mjereno, desetljećima unatrag.
Premda su štete nastale kroz vojna razaranja
goleme, štete zbog smanjene proizvodnje i gubitka tržišta višestruko su veće.
Najteži primjer je turizam. Hrvatska je od
1990. do danas izgubila gotovo miliardu i pol noćenja u turističkim objektima! 1991.
godine broj turističkih noćenja je bio smanjen šesterostruko, odnosno pao je sa
šestdeset na 10 miliuna noćenja. Takove brojke su se zadržale do 1996. godine,
kad je došlo do kratkoga rasta, što je bio odraz oslobodjenja središtnjega
diela Hrvatske. Do ponovnoga pada je došlo 1998. godine kad je Hrvatska
integrirala u svoj državni sustav do tada okupiranu Iztočnu Slavoniju. Turisti
su tada vjerojatno očekivali, kako će pri oslobodjenju toga diela Hrvatske biti
sukoba. Srećom nije ih bilo, ali su turisti počeli mienjati svoje sklonosti
prema dolazku u Hrvatsku tek od sliedeće godine.
Sve u svemu, po čistim brojitbenim podatcima,
promatranjima i procjenama od 1991. do danas, Hrvatska je svake godine gubila barem
50 milijuna noćenja, i to će se nastaviti i u buduće. Nagli pad je moguć, ali
nagli uzpon nije. To je čisto fizička činjenica. Ako, penjući se uz lojtre,
čovjek u jednomu trenutku padne na zemlju, i ako se pri tomu ne ozliedi, može
se popeti do mjesta s kojega je pao s istom ili čak nižom brzinom nego prije.
Ne može jednostavno doskočiti do toga mjesta. Tek kad ponovno dosegne mjesto s
kojega je bio pao, može se nastaviti penjati dalje.