Brojitbeni podatci govore kako je Hrvatska
tek 2015, glede turističkih noćenja dostignula brojke koje je bilježila 1989. godine.
Bez pada kojega je prouzročila agresija, kroz proteklo vrieme imali bismo svake
godine 50 miliuna turističkih noćenja više. Tako bi smo ih na primjer te 2015
godine imali ne izpod 72 miliuna, nego preko 120 miliuna! Takova je situacija
danas i tako će se nastaviti i u budućnosti. Hrvatska se dugo ne će moći
osloboditi posljedica zla kojega je izkusila. Zanemarivši činjenicu što pored
službeno registriranih noćenja ozbiljan broj ostane neregistriran i uz predpostavku
kako jedno noćenje za Hrvatsku znači 50 USD u što su uključeni troškovi
smještaja, hrane, prievoza, kupovine, zabave i t.d., pomnoživši izgubljenu
miliardu i pol noćenja s 50 dolazi se do fantastične sume od 75 miliarda USD koju je Hrvatska
izgubila na ovaj način.
I uz nevjerojatnu predpostavku po kojoj bi
Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina izplatile tu štetu Hrvatskoj, ostala bi
im obveza plaćanja gubitaka ubuduće, zbog opisanih razloga.
Sličan
slučaj je i s drugim granama gospodarstva. Na primjer veleobrt i rudarstvo su
prema podatcima Državnoga zavoda za statistiku 1991. pali jedan posto izpod
razine iz 1974. godine da bi 1992. pali za daljnjih 15 %. Dakle u te dvije
godine hrvatski veleobrt je vraćen dvadesetak godina unatrag!
Može se tako razčlanjivati od gospodarske grane
do gospodarske grane. Težki negativni učinci agresije zbog pada proizvodnje,
nedohvatnosti ozemlja, prometnih težkoća, gubitka svjetskoga tržišta i još puno
drugih uzroka, uz spomenuti veleobrt i
rudarstvo se mogu naći u poljodjelstvu, prometu, proizvodnji energije i t.d. Posebice
bi se mogli razčlanjivati gubitci zbog rada usmjerenoga na obranu, umjesto na
proizvodnju i smišljanje izpravne poslovne politike.
Uzevši čisto radi jednostavnosti, kako su
nam gubitci u cielomu ostalomu gospodarstvu jednaki gubitcima u turizmu, evo još 75 miliarda USD.
Zbroj spomenutih gubitaka iznosi 222 miliarda
USD! Vriednost američkoga dolara je u medjuvremenu
opala za 85%. Ako bi ondanje dolare izrazilo u ovodobnima iznos šteta bi bio 410 milijarda USD. I to bez ikakovih kamata!
Iznos nametnute
agresorske štete se doista ne može nazivati zanemarivim. Bez gubitka tih nekoliko
stotina miliarda dolara, Hrvatska bi sigurno stajala daleko, neuzporedivo bolje.
Takov stravičan udarac težko bi podniele i puno veće i razvijenije države! Ali
u Hrvatskoj se provlači tvrdnja kako su težki učinci agresije zanemarivi u
uzporedbi s promašajima i kradjama koje su u medjuvremenu počinili sami Hrvati.
Težkih promašaja je sigurno bilo i oni su ovdje predhodno spomenuti i opisani. Ali
ta protega čak ima i olakotnu okolnost! Nekarakterni ljudi koji su uporabili za
sebe prigodu i nezakonito su sebi prigrabili obća hrvatska dobra, uglavnom su
ta dobra zadržali u Hrvatskoj, a nezakonite novce su u medjuvremenu trošili u
Hrvatskoj, pa je šteta utoliko manja. Za razliku od podpuno čiste, sto postotne
štete koju su počinili zločinački agresori.
Taj podosta krivi osjećaj i procjena u
javnosti ima svoje razloge. Premda su gubitci zbog objektivnih okolnosti silno
veliki, puno više bole te relativno manje, ali takodjer znatne, štete nastale
traljavošću, neznanjem i bahatošću vladajućih struktura, a što su pak za osobno
bogaćenje uporabile bezkrupulozne i nemoralne osobe, kakove se inače uviek
pojavljuju u težkim i nestabilnim vriemenima.
U svim tim hrvatskim subjektivnim slabostima
prednjače proces privatizacije i nepotrebiti slom povjerenja u hrvatske banke.
Kroz jedno desetljeće je za Hrvatsku moguće procieniti štete na ova dva ranije
opisana područja u visini od dvadesetak
miliarda USD.
Kako bi dakle sveukupno gospodarski i
financijski danas stajala Hrvatska, kad ne bi u medjuvriemenu bila izvrgnuta
spomenutim namiernim i nenamiernim pogrieškama i vlastohleplju, častohleplju,
neznanju i kriminalu? Predhodna razčlanba pokazuje kako bi razlika bila
relativno mala!
Percepcija u javnosti i medijima je dakle
podpuno suprotna od zbiljne. Od dvije štete, ona dvadeset puta manja, drži se
većom. A dvadeset miliarda je tek dvadesetina od četiri stotine miliarda!
Ilustrativno je proračunati kako je na
svakoga stanovnika Hrvatske pao teret agresije u iznosu od gotovo 100.000 USD.
Svaka prosječna četveročlana hrvatska obitelj izgubila je oko četiri stotine
tisuća američkih dolara! Znači izgubila je jednu doista pristojnu kuću. Kako
neki čitatelj na ovaj podatak ne bi poskočio u nevierici, treba se sjetiti kako
se radi o prosjeku, koji ne uključuje i ne trpi razmišljanja o pojedinačnim
slučajevima, odnosno o tomu kako su neke obitelji izgubile puno više,
uključujući svoje poginule i ranjene, a neki su se naprotiv u medjuvremenu
obogatili, i to ne samo nečastno i nepošteno, nego i podpuno častno i pošteno.
Činjenice, procjene i brojke sveukupno govore
kako je Hrvatska pretrpjela golemu štetu koja je bila rezultat sulude agresije
na nju i njezin narod, i ta šteta je daleko veća od one za koju se mogu naći
krivci u hrvatskim redovima. Dvadeseterostruko veća. Na žalost, na obće stanje
nezadovoljstva puno je pogubnije utjecala ova dvadesetina. Umjesto poleta u
obnovi porušene domovine stvorena je ravnodušnost.
Dok su razaranja od strane agresora
ujedinjavala hrvatske ljude, koji su jedva čekali mogućnost početka obnove i
života u slobodi, dotle su ih spomenute namierne i nenamierne pogrieške
samozvanih bahatih stručnjaka s političke razine u kombinaciji s njihovim
kriminalnim komplementima - demoralizirale i obezhrabrile.
Sve su to dobro uporabili unutarnji i
inozemni protivnici hrvatstva i na brzinu patriotizam preimenovali u
nacionalizam, agresiju u etnički sukob, razdoblje obrane i stvaranja države
proglasili - mračnim vriemenom.
Štete od agresije se zanemaruju, a spomenute
težke pogrieške postaju sve brojnijima.
Uz verbalno sponzorstvo stranih moćnika
uzpostavljaju se nepotrebito brzo i bezrazložno snažno diplomatske i političke
veze s državom agresorom. Pokušava se podieliti imovina bivše države uz
popuštanje agresoru.
Kao protuteža napadačima traže se zločinci u
vlastitim redovima.
Rezultat. U zaborav pomalo odlazi činjenica
tko je napadač a tko žrtva, tko je pretrpio goleme štete i od koga.
Žaljenje crnogorskoga predsjednika zbog
agresije Crne Gore na Hrvatsku uzima se kao vrhunsko postignuće, a njemu samome
kao jednomu od glavnih huškača za napad na Hrvatsku i njegovim sunarodnjacima
se implicitno oprašta i hrabri ih se u oddvajanju od Srbije, pa se može dobiti
dojam kako je Hrvatska tu imala nekakove svoje interese. A jedini hrvatski
interes je biti što je moguće dalje i o jednih i od drugih i preko
medjunarodnih ustanova tražiti i od jednih i od drugih izplatu odštete za
pretrpljenu agresiju.
Množtvena zločinačka agresija postupno je
svedena na samo nekoliko imena, počevši od nekdanjega srbijanskoga
predsjednika. Agresorskim narodima se priprema teren za podpuni oprost.
Je li Hrvatska, oslobodivši se i postavši
slobodna, ipak nešto dobila, je li bar u nečemu do danas profitirala? Kako se
unatoč silnim nabrojenim štetama ipak uzpjela održati? Kako unatoč svemu ipak
nije bilo nestašica pojedinih artikala, goriva i slično, što se u Hrvatskoj
dogadjalo ne tako davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, za vrieme dok je
bila dielom bivše države?
Odgovor je jednostavan. Prihodi od poreza,
pristojbi, carina ili turizma ne završavaju više u Beogradu nego ostaju za
hrvatske potrebe. I silno smanjeni broj turističkih noćenja je donio u Hrvatsku
veću količinu deviza, jer sve devize ostaju ovdje, a ranije nije ostajala niti
desetina. S vremenom se srećom turizam izuzetno oporavio pa su turistički
devizni prihodi već postali sjajni, neusporedivo veći od vremena kad je većina
njih ostajala izvan hrvatskoga dohvata. Gdje bi nam bio kraj, kad bi turistički
promet bio tamo gdje je trebao biti kad agresije ne bi bilo!
Hrvatska je nekad za vojsku, koja ju je na
koncu napala, izdvajala više nego izdvaja sada za vlastitu vojsku, plaćala je
više redarstvo koje je progonilo Hrvate, nego što danas plaća redarstvo s
hrvatskim grbom na kapama, davala je bitno više za financiranje diplomacije,
koja je po svietu službeno tumačila i provodila protuhrvatsku politiku, nego
što danas daje za vlastitu diplomaciju, koja ipak samo suzdržano i djelomice
rovari protiv Hrvatske i to je prisiljena činiti pod hrvatskim grbom i
barjakom, izdvajala je više za carinike bivše države, nego danas za svoje, a
prihodi od carina su joj onda bili izvan dohvata.
Na taj način, unatoč silnim tegobama i
krajnje nepovoljnim okolnostima, na nekim područjima se stvorio čak pozitivan
saldo. U uvjetima dugotrajnog mira i postupnog uvodjenja većega reda, taj saldo
bi tek trebao postati značajnim.
Ipak, potrebito je ponoviti, jer je
ponavljanje majka učenja. Strašno boli činjenica što je u svojemu procesu
osamostaljenja Hrvatska napravila niz pogriešaka i propustila značajne prigode
za uzpostavu čvrstoga temelja svoje budućnosti. Perjanice pogriešaka
odnosno propuštenih prigoda su doista bezrazložno stvaranje nepovjerenja u
bankarski sustav, zatim bezrazložna prodaja banaka strancima, te privatizacija
koja se u mnogim slučajevima pretvorila u pljačku.
U sklopu propuštenih prigoda posebice strši
propuštanje stvaranja medjusobnoga povjerenja medju Hrvatima. A formula je bila
krajnje jednostavna. Probudjeni patriotizam trebao je na državnoj razini biti
popraćen s krajnjim poštenjem i s krajnjom dosljednošću, što bi kod gradjanina
stvorilo povjerenje prema državi koja se zove Hrvatska.
Ljubavi je trebalo dodati povjerenje. Ljubav
bez povjerenja nije dugoga vieka. Nestajanjem povjerenja nestaje i ljubav. A to
se na žalost dogodilo.
Prema Hrvatskoj kao pojmu kod puno Hrvata je
dominirala ljubav. Umjesto uzvraćanja ljubavi država je s nekim (samo s nekim,
a ne sa svim) potezima kod gradjana stvorila nepovjerenje. Nepovjerenje je s
vriemenom uništilo ljubav. A samo medjusobna ljubav i štovanje temelj su
dugoročnih zajednica.
Hrvatsko vodstvo je do početka 1998., kad je
konačno cjelokupno medjunarodno priznato hrvatsko ozemlje došlo pod hrvatsku
kontrolu, imalo opravdanja za manevriranje i odgadjanje traženja odšteta od
agresora. Na žalost i nakon toga nije bilo prave aktivnosti u tomu smjeru.
1999. pokrenuta je u biti jedna sramežljiva
obtužnica u kojoj se brojke uobće ne spominju. A nakon promjene vlasti 2000.
godine odmah se krenulo razpravljati o opravdanosti čak i takove obtužnice, pa
je ona na kraju praktički bačena u smeće!
Stječe se čvrsti dojam kako su
u hrvatskoj vlasti cielo vrieme bile na djelu snage koje su spriečavale poteze
u smjeru traženja odštete od agresora. Na žalost, takove snage su s vriemenom postale
prevladavajuće. pa je čak i traženje odštete postalo izuzetno malo vjerojatno,
a za izplatu odštete, pa čak i simbolične, ne postoji baš nikakova
vjerojatnost. Puno vjerojatnija je mogućnost kako će nedavni agresori zatražiti
nekakovu odštetu od Hrvatske, a službena Hrvatska će onda udovoljiti njihovomu
zahtjevu. Ako do takovoga obrata ne dodje – možemo biti sretni.