I samo podpisivanje medjunarodnih sporazuma,
bili oni dvojni ili višestrani u biti je problematično, jer nikada nije plod ozbiljne
razčlanbe iz koje bi se vidjelo koliko je sporazum povoljan za Hrvatsku i je li
uobće povoljan, ili je Hrvatska s podpisom sporazuma na gubitku. Podpisivanje
sporazuma uglavnom je samo sebi svrha, odnosno rabi se kao svojevrstna potvrda
aktivnosti ministra vanjskih poslova, samoga ili u kombinaciji s još nekim
ministrom, s predsjednikom vlade ili s predsjednikom države. U ovomu
posljednjem slučaju ministar vanjskih poslova pojavljuje se kao osoba u sjeni,
ali se njegove zasluge podrazumievaju.
Dalo bi se zaključiti kako ministar i njegovi
pomoćnici, zbog bavljenja s problematikom susjednih kriznih zemalja i putovanja
s tim u svezi, nemaju vriemena za putovanja po drugim državama svieta. Zbiljnost
je ipak drugčija. Ministar i njegovi pomoćnici putuju i po udaljenijim državama,
i to dosta često, pa se tako dobiva dojam o njihovoj nadljudski velikoj
aktivnosti. Ako se pak pogleda istini u oči može se vidjeti kako je velika većina
tih putovanja u stvari - turistička. Čak i doslovce.
Protokolarni susreti s predstavnicima države
domaćina su uglavnom izpunjeni zdravicama, a kako bi se dobilo na ozbiljnosti
iztiču se težnje Hrvatske za postizanjem mira u svojemu susjedstvu, što je
političarima u državama na drugoj strani svieta zanimljivo manje od praćenja napredka
u iztraživanju spolnoga života žaba.
Objedi, večere, razgledanje i shopping u
pravilu su dominantni.
Kako bi se našli dodatni razlogi za putovanja
organiziraju se i sastanci pomoćnika ministra sa šefovima diplomatskih
predstavničtava odredjene regije ili pak sastanak veleposlanika s generalnim
konzulima ili pak svih konzularnih službenika, unutar jedne države. Nalaze se
opravdanja tipa “uzkladjivanja aktivnosti”, a rezultat je pretežito u području
trošenja novaca hrvatskih poreznih obveznika.
I na reprezentaciju se, uglavnom bez ikakovih
pravih razloga, troše velika sriedstva. No to doista nije osobitost samo
ministarstva vanjskih poslova.
Na čisto tehničkomu području djelovanja
ministarstva i ciele diplomatsko konzularne mreže u svoje vrieme sam uočio
brojne “zanimljivosti”.
Na primjer računovodstva su se zasnivala na zapisivanju
stavki prihoda i razhoda, bez ikakove tehničke kontrole. Premda su se
evidencije uglavnom upisivale u računala, nije bilo primienjivano ni osnovno
načelo dvojnoga knjigovodstva poznato iz vriemena podpuno ručne tehnike. Kao
jedini kontrolni mehanizam u takovom sustavu ostalo je višestruko ponavljanje
računskih operacija i “štrikanje”. Načelo o saldu koje uviek mora biti jednak
nuli, bio je nepoznat pojam! Kontrolne sume, kontrolni brojevi? Tko je za to
čuo!
Moglo bi se pomisliti kako ministarstvo u to
doba nije imalo računala ili pak odjel za automatsku obradu podataka. Nasuprot
tomu, odjel postoji od samih početaka, a broj instaliranih računala je bio vrlo
velik.
Ostaje pitanje je li financijsko
knjigovodstvo bilo ostavljeno namjerno na razini neznalačke improvizacije, kako
bi se stvorio sustav kojega je težko kontrolirati, pa je onda lakše provlačiti
zloporabe, ili se pak radilo o krajnjoj nesposobnosti? Ovaj drugi razlog ipak
se čini vjerojatnijim.
I još jedan bizarni primjer. U pravilu svako
predstavničtvo redovito svaki mjesec uz pismenu zamolbu za sriedstvima višestruko
naziva financijski odjel u Zagrebu, iz kojega se zatim zavisno o razpoloženju tamošnjih
djelatnika, upućuju doznake. Na taj način se bez ikakovoga razloga troši vrieme
i novac. A ne treba biti osobito pametan za zaključiti, kako se doznake moglo
slati mjesečno automatski, uz prilagodbu promjenama koje su se možebitno u
medjuvriemenu dogodile.
Još
nešto racionalnosti na području financiranja diplomatsko konzularnih
predstavničtava. Uz moju uobičajenu primjesu domoljublja. Veći dio deviznih
doznaka koje se šalju iz Zagreba u diplomatsko konzularna predstavničtva odnosi
se na plaće djelatnika. Moj priedlog o polaganju jednoga diela, zavisno od
želje pojedinoga djelatnika, na hrvatsku banku i na taj način postizanje
zadržavanja novaca u Hrvatskoj, naišao je tada na podpuno zatvorena vrata. Nije
prihvaćen niti u Zagrebu niti medju djelatnicima u predstavničtvima. Tako su se
novci umjesto u Hrvatskoj, držali u stranim bankama, ili, kad je rieč o
državama nesigurnoga bankarskoga sustava i slabe domaće valute, jednostavno u
kućama ili stanovima. Nepotrebito je opisivati kako bi se s malo domoljubne
praktičnosti moglo u hrvatskim bankama zadržati puno novca, koji je ovako razsut
po svietu i često je, zbog izbjegavanja propadanja, pretvoren u konačno
bezvriedne potrošne predmete.
Dio doznačenih novaca se, opet putem doznaka,
i vraća u Hrvatsku, ali se u svakomu slučaju plaćaju medjunarodne bankarske
pristojbe u oba smjera. Za nadati se je kako je u medjuvremenu ova
protuhrvatska nelogičnost ipak izpravljena i moje zamisli su se ostvarile, a uz to se je
uveo i red u način evidentiranja prihoda i razhoda.
Komunikacija se u to doba obavljala putem
dalekopisača i pisama, a na razpolaganju je stajala bezplatna elektronička
pošta, što je pokazatelj krajnjeg nemara i/ili nerazumievanja. Ista je
situacija i s dugo najavljivanim, a neostvarenim stvaranjem standardnih medjumrežnih
stranica za sva diplomatsko konzularna predstavničtva, kako bi se na taj način
i našim i stranim državljanima pružila bolja slika olakšao pristup odredjenim
informacijama, s čime bi se nesumnjivo postignula ozbiljna racionalizacija djelovanja.
Zanimalo me koliko se to promienilo kroz gotovo dva desetljeća. Nešto je pošlo
na bolje. Napravljene su mrežne stranice za većinu veleposlanstava, ali ne za
sva, pa ih tako nemaju hrvatska veleposlanstva u Indiji, Iranu, Chileu. Nisam
pronašao mrežne stranice niti jednoga hrvatskoga generalnoga konzulata. Možda
ih i ima, ali sam pregled, kako veleposlanstava tako i konzulata, prekinuo, jer
mi se smučilo od nepismenosti, kako obće tako i slovničke, koja zrači s tih
stranica, kao uostalom i sa glavnih medjumrežnih stranica samoga ministarstva.
Poput uporabe rieči „arhiva“ umjesto pismohrana ili barem „arhiv“, pisanja na
nekim mjestima prezimena izpred imena. Uglavnom, posao formiranja medjumrežnih
stranica za sva hrvatska diplomatska i konzularna predstavničtva je ipak u
tieku i s obzirom na dosadanji tempo, moglo bi se procieniti kako će biti
završen kroz sliedećih nekoliko desetljeća. Barem su promjene na bolje ipak krenule.
Mogle bi se još dugo nabrajati nelogičnosti i
propusti u djelovanju ministarstva vanjskih poslova. Medjutim, ruku na srdce, i
ovo ministarstvo, kao i sva druga - organizirano je i radi. Hrvatski narod je
uzpio uzpostaviti službu koja ga predstavlja po svietu, sigurno ne na najbolji
i najracionalniji način, ali još uviek višestruko jeftinije i učinkovitije nego
za vrieme Jugoslavije. Hrvatska i hrvatski narod tad uobće i nisu bili zastupani
u inozemstvu, a ako su spominjani to je uviek bilo u negativnom kontextu.
Sadašnji hrvatski predstavnici, koliko god otvoreno ili prikriveno govorili
loše o državi koja ih hrani, to moraju činiti pod hrvatskim, a ne pod
jugoslavenskim barjakom.
U jugoslavenskomu dobu, plaćanje računa tadanje
jugoslavenske diplomacije Hrvati nisu izbjegnuli. Dapače, plaćali su puno više
od drugih. Plaćali su Hrvati jako skupo diplomaciju koja je predstavljala tudje
interese, kao što su uostalom plaćali redarstvo koje ih je progonilo, sudce,
koji su ih slali na robiju i vojsku koja ih je napadala i ubijala. U uzporedbi
s proživljenim jugoslavenskim scenarijem sve predhodno nabrojene pogrieške sadanje
hrvatske diplomacije doimaju se kao naivne dječje prpošnosti.
To ipak ne smije zavaravati. Iz loše
situacije smo se izvukli, kako bismo izgradili bolje okolnosti za sebe i svoje
potomke. Zadovoljstvo i nezadovoljstvo se zasnivaju na uzporedbama. Uzporedba s
jugoslavenskim vriemenom pomalo bliedi. Hrvatska vriemena se sad uzporedjuju s
hrvatskim vriemenima. Uočavanjem i izpravljanjem pogriešaka izbjegavaju se frustracije.
Frustracije pak onemogućivaju polet, sputavaju znanje i predočbe, zamračuju
budućnost. Drago mi je, kako su kroz razdoblje od preko petnaest godina, od
kada sam prekinuo svoju svezu s ovim ministarstvom neke stvari ipak krenule na
bolje. Barem u tehničkomu smislu. Kad je u pitanju domoljublje, tu baš nisam
neki optimist. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, kako se to sada dugo
naslovno zove, po svemu sudeći nije se po strkturno udaljilo od prevladavajuće
jugoslavenskoga utjecaja. Kao što je to uostalom slučaj i s cielom državnom
upravom.
U biti to je krajnji absurd.
Kako bi bilo kad bi netko tko je se sudski spori oko zemljišta sa susjedom, inače
po zanimanju odvjetnikom, za svoga sudskoga zastupnika uzeo baš toga svoga
susjeda s kojim je u sporu? Takav slučaj bi u cielom svietu odjeknuo kao
krajnja neobičnost i ludost. Na žalost, Hrvatska je napravila upravo takovu
ludost prepustivši Jugoslavenima svoje predstavljanje u svietu. Još gore je što
je jugoslavenska protega dominantna ne samo na području predstavljanja, nego i
na području donošenja odluka. Utješno je barem to što su i predstavljanje i
odlučivanje samo velikim dielom protuhrvatski obojeni. Ali ne i u podpunosti. Ima i nas. I naša se čuje, pa i primjenjuje. Uz
to mi imamo svoj grb i barjak, a dominirajući protivnici Hrvatske, na njihovu
žalost i nesreću - svojih nemaju.