Prielaz iz jugoslavenske u hrvatsku
diplomaciju poprimio je s vriemenom značajke velike žrtve i velikoga prinosa.
Govorilo se kako su na hrvatsku stranu priešli profesionalci. Nije se uobće
spominjalo njihovo predhodno dugogodišnje zastupanje protuhrvatskih interesa!
Za njihovo ublaživanje stava prema Hrvatima, Hrvatska ih je odmah nagradila s visokim
položajima i plaćama.
Moglo bi se reći kako se fiktivno pohrvaćenje
Jugoslavena u ministarstvu vanjskih poslova uklapa u predočbu medjuhrvatske
pomirbe i ni u kojemu slučaju nije iznimka prema nekim drugim područjima. I
bilo bi se u pravu. Medjutim, i ovdje, kao i na drugim mjestima, upada u oči i
boli činjenica što Jugoslaveni preobučeni u Hrvate dominiraju sve više, te u
skladu s tim postupno uzpostavljaju vlastite vriednostne standarde, medju
kojima se iztiču implicitni titoizam i umjesto hrvatskoga, uporaba u
komunikaciji nekoga jugoslavenskoga hibridnoga jezika. Kao neku svoju prednost pridošlice
iztiču zadržavanje prijateljstva s onima, koji su ostali živjeti i raditi na
strani agresora, pa na taj način oni eto mogu dati svoj prinos popuštanju
napetosti i pomirbi. To bi možda moglo biti i djelomice prihvatljivo, ali je
silno loše iz razloga što sve to u
konačnici vodi prema relativizaciji agresije na Hrvatsku.
Samo brzo svlačenje jugoslavenskoga i
oblačenje hrvatskoga dresa, bez dubinskih promjena u osjećajima i znanju, u
drugim ministarstvima ili državnim ustanovama nije toliko problematično u
uzporedbi ministarstvom vanjskih poslova, jer je ovo ministarstvo zrcalo
Hrvatske u inozemstvu. Izuzetno je bitno na koji način diplomatski predstavnik odgovara
na upite o hrvatskomu jeziku, odnosno podupire li svietu uvriežena mišljenja o blizkosti
ili identičnosti hrvatskoga i srbskoga jezika, ili se tomu suprotstavlja. Isto
tako je bitno hvali li bivšu Jugoslaviju ili pak iztiče njezine goleme
negativnosti. Ne treba biti posebice pametan za zaključiti, kakove će odgovore
davati onaj kojemu je rieč “ambasada” bliža od rieči “veleposlanstvo” i koji u
sebi, ili čak otvoreno, s nostalgijom govori o Jugoslaviji ili o pokojnomu
jugoslavenskomu nedodirljivomu samovladaru.
Sviet je, kako na razini politike, tako i na
razini pučanstva, stvorio pozitivnu sliku o Jugoslaviji i njezinom
dugogodišnjem poznatomu čelniku. Takav se dojam dobiva i u zapadnim, a posebice
u nesvrstanim državama. Razbijanje Jugoslavije u većini država i medju većinom
ljudi u svietu doživljeno je kao nesretni dogodjaj.
Hrvatski diplomatski predstavnici bi u
cjelini trebali, i trebat će još dugo, prikazivati Hrvatsku kao istinsku žrtvu
pokvarenoga bivšeg režima i bivše države, kako bi Hrvatska tiekom vriemena
istinski bila prihvaćena kao poželjni medjunarodni obstojak. To težko mogu učiniti oni koji se
Jugoslavije sjećaju s nostalgijom, a zaposlenje u ministarstvu vanjskih
poslova, kao uostalom i u nekoj drugoj državnoj službi, doživljavaju kao nuždno
zlo koje ublažuje sveukupnu nesreću nestanka njihovoga voljenoga svieta.
S problematičnosti uvjerenja osoba koje po svietu
predstavljaju Hrvatsku samo započinje popis neprikladnosti u ministarstvu
vanjskih poslova.
U skupini onih koji su se u ministarstvu
vanjskih poslova zaposlili zahvaljujući različitosti prijateljskih ili
rodbinskih veza, te uzvrata za usluge, našla se i nekolicina osoba bez ikakovoga
znanja stranih jezika. Počevši od šefova diplomatskih predstavničtava, preko
diplomata, do vozača, u inozemstvo se
upućuju osobe sa znanjem (a i to često problematičnim) samo materinjega jezika.
Tek u inozemstvu mnogi od njih po prvi put počinju učiti strane jezike. Učenje
u zrelijim godinama u pravilu nije lagan posao, pa se neki nakon završetka više
godišnjega mandata u inozemstvu vraćaju u Hrvatsku bez osobitoga napredka na tomu
području! To ipak ne ometa njihov odlazak u sliedeća diplomatska odredišta.
U stvaranju diplomatske mreže krenulo se od
najbližih država. Najunosnije i najpogodnije je biti u blizini Hrvatske, a
primati inozemne plaće. Zbog toga se veleposlanstva i konzulati u susjednim ili
blizkim državama brzo pune s pogodnim i podobnim osobama. Uz diplomate ili
konzule u destinacije udaljene stotinjak ili dvjestotinjak km od Zagreba odlaze
i brojni administrativni službenici i djelatnici sigurnosti. Tako se pronalaze riešenja
barem za dio onih kojima su strani jezici problem, a žarko bi željeli ostvariti
diplomatsku karieru. Diplomatska mjesta u brojnim diplomatskim predstavničtvima
u bivšim jugoslavenskim republikama padaju kao naručena. Jezici su ostali dostatno
slični, a naši službeni predstavnici mogu čak tu sličnost i održavati i
podržavati.
U susjednoj smanjenoj Jugoslaviji, a zatim u
Srbiji i Crnoj Gori, sukladno potrebama brojnih podobnih osoba željnih
diplomatske kariere, osniva se nekoliko generalnih konzulata, neki samo
tridesetak kilometara udaljeni od hrvatske granice. Na taj način se, glede
bržega i jednostavnijega dobivanja viza, izlazi u susret dojučerašnjim
agresorima, medju kojima ima puno ratnih zločinaca. Ista “strategija” je primienjena
i u Bosni i Hercegovini. Ako se za otvaranje generalnoga konzulata u području, gdje
je još uviek dominantno hrvatsko pučanstvo može naći opravdanje, težko je
shvatiti podlogu odluke o otvaranju predstavničtva na području s kojeg su
Hrvati temeljito protjerani. Novac hrvatskih poreznih obveznika se tako troši
kako bi se izišlo u susret mrziteljima Hrvatske!
Radi li se o strategiji ili slučaju, tek
jasno je uočljivo pravilo: što dalje od Hrvatske, to manje diplomatskih predstavničtava.
Na prvi pogled pravilo može izgledati smisleno, jer bi održavanje predstavničtava
na udaljenim mjestima trebalo biti skuplje. Medjutim, razčlanbe pokazuju, kako puno
predstavničtava na drugom kraju zemaljske kruglje stoje manje nego ona u
blizini hrvatske granice.
Razlog padanja broja predstavničtava
proporcionalno s udaljenosti od Hrvatske je jednostavno u tomu što s udaljenosti
pada i zanimanje za odlazak. Zaposleni u udaljenim predstavničtvima mogu putovati
doma samo jedan put godišnje na godišnji odmor i to je sve. Brzoglasni
razgovori su im skupi, udaljenost od rodbine i prijatelja je destimulativna.
U udaljenim prekomorskim državama poput USA,
Kanade i Australije prva predstavničtva se otvaraju uz veliki prinos tamošnjih
hrvatskih izseljenika, koji sami kupuju ili grade zgrade veleposlanstava,
generalnih konzulata i diplomatskih rezidencija. Taj pozitivni zanos nakon nekoga
vriemena se prekida, a nekretnine i predstavničtva ostaju na teretu hrvatskih
poreznih obveznika. Kroz godine tekući troškovi bitno nadmašuju početne
investicijske troškove, ali se medju izseljenim Hrvatima održava privid njihove
prevladavajuće financijske zasluge za postojanje predstavničtava hrvatske
države medju njima.
Izseljeni Hrvati doista zaslužuju imati
hrvatska diplomatska predstavničtva. Dugo su se tomu nadali. Na primjer, za vrieme
Jugoslavije su u glavnom gradu Australije Canberri čak sami osnovali i financirali
svoje hrvatsko poslanstvo i veleposlanika. Ali stvari moraju biti jasne i
čiste.
Kad bi bilo volje i shvaćanja, medju
hrvatskim izseljenicima bi se u brojnim gradovima mogli osnovati počastni
konzulati, a počastne konzule bi bilo lako pronaći medju bolje stojećim izseljenim
Hrvatima, koji bi bez problema sami financirali djelovanje konzulata. Hrvatski
porezni obveznici bi na taj način bili razterećeni, a razina konzularnih
usluga, zbog većega broja konzulata, bi za naše ljude u inozemstvu bila neprieporno
viša.
Sve u svemu diplomatsko konzularna predstavničtva
uzpostavljena su tamo gdje je to bilo zgodno, poput vica o pijancu koji traži
izgubljeni ključ izpod ulične svjetiljke, premda ga je izgubio negdje dalje u
mračnom dielu ulice, jer se „izpod svjetiljke bolje vidi“. Nitko ne želi u
Afriku, nitkoga nema u puno država nastalih razpadom bivšeg Sovjetskoga saveza i
t.d. Tamo nije zgodno živjeti. Tko bi se odlučio tamo otići? A stari Dubrovčani
su osnivali svoje konzulate i svoja predstavničtva, daleko od Dubrovnika
svugdje gdje se u to doba moglo doprieti. Nisu ih pak imali u Splitu ili
Metkoviću. To je bilo previše blizko susjedstvo. Od njih bi se i ovdje, kao i u
mnogo čemu drugome, moglo puno naučiti i naučeno primieniti.
U zgradu ministarstva na Zrinjevcu, ali i u
predstavničtva po svietu uloženi su golemi novci. Na primjer samo zbog izbora sagova
za zgradu ministarstva putovalo se u Perziju i tamo su se u tu namjenu trošili
ozbiljni novci. Od službe vanjskih poslova stvarana je elitistička ustanova s
množtvom vozača i pomoćnoga osoblja.
S vriemenom se u ovomu ministarstvu imenuje
sve više pomoćnika ministra koji imaju status izuzetno visoko pozicioniranih
osoba. Njima se pridružuju tajnici, pročelnici oddjela za pojedine države,
savjetnici. Ljudi koji sjede u zgradi na Zrinjevcu malo drže do mišljenja koja im
stižu iz diplomatskih ni konzularnih predstavničtava. Veleposlanike i generalne
konzule promatraju kao uresne osobe, koje se u podpunosti trebaju podrediti smjernicama
iz Zagreba. S druge strane gledajući, tih smjernica nema, jer nema dovoljno
intelektualne snage za njihovo smišljanje i donošenje.
Vrh ministarstva je inače izuzetno zaokupljen
izpunjavanjem zahtjeva različitih medjunarodnih činbenika, uglavnom u svezi s
kriznim žarištima u susjednim, iztočnim novim državama, pa nema vriemena
razčlanjivati poneke zanimljive ili neobične nalaze ili priedloge iz udaljenih diplomatsko
konzularnih predstavničtava, niti pak na njih odgovarati. Tako je razvoj odnosa
s udaljenijim državama ipak ostao na veleposlanicima i generalnim konzulima.
Oni se pak ponašaju sukladno svojim nazorima i odlučnosti.
Sveukupno gledajući, odnosi s
drugim državama najviše se razvijaju na području kulture, budući je to
politički najbezazlenije. Dvojbeni su uzpjehi na području reguliranja viza, na
području sklapanja dvojnih mirovinskih i socialnih medjudržavnih sporazuma, a
izuzetno slabi na području gospodarstva. Na tomu području nikad nije stvorena
nikakova strategija. Dapače stvoren je dojam nezainteresiranosti hrvatskih
proizvodjača za izvoz na udaljena tržišta, što je u stvari vrlo blizu istini.
Kakvoća hrvatskih proizvoda je visoka, a proizvodnja relativno malena, pa se
sve lako proda u samoj Hrvatskoj ili u okružju. Zbog toga hrvatski proizvodjači
nemaju puno razloga trošiti snagu i novce na traženje drugih tržišta, a uz to
nemaju osobite ambicije povećavati proizvodnju. Ne može se reći kako taj
konzervativni pristup nema smisla, ali isto tako stoji dojam kako je do njega
više došlo spontano, nego što je to rezultat državne strategije.