O hrvatskoj diplomaciji ili točnije rečeno o
diplomaciji koja je uzurpirala pravo na predstavljanje Hrvatske, sigurno znam
jako puno jer sam gotovo osam godina bio zaposlenikom hrvatskoga ministarstva
vanjskih poslova, ili točnije rečeno ministarstva koje je uzurpiralo pravo na
predstavljanje Hrvatske. O tomu vriemenu sam puno toga zapisao i dokumentirao u
knjigi Ciena nezavisnosti koja je u pripremi za objavu. Kratku sintezu
izkustava iz toga vriemena sam objavio u knjigi Hrvatska ideja i stvarnost, a
ovdje će ta sinteza biti ponešto dopunjena. Svoja razmatranja ću ograničiti na
vrieme moga rada u ministarstvu vanjskih poslova, jer sam, nakon što su
komunisti i Jugoslaveni, po svojemu formalnomu preuzimanju vlasti 2000. godine,
dali odkaz i meni i cieloj skupini hrvatski orientiranih diplomata, s
ministarstvom prekinuo svaki kontakt i nisam pratio što se tamo dalje zbiva. U
stvari, ruku na srce, otkaz nisam morao prihvatiti, jer je bio bezpravan i
mogao sam ostati u ministarstvu, ali nije mi se dalo nastaviti boriti s
vjetrenjačama u protuhrvatskomu okružju unutar ministarstva koje bi po
definiciji trebalo biti hrvatsko.
Stvaranje mreže diplomatskih i konzularnih
predstavničtava Republike Hrvatske logična je posljedica medjunarodnoga
priznanja naše domovine. Otvaranje hrvatskih veleposlanstava i konzulata bilo
je svojevrstna potvrda postojanja Hrvatske kao nove države na svjetskomu
zemljovidu. To je bilo osobito bitno za izseljene Hrvate. Konačno je barjak njihove
domovine službeno zalepršao u glavnim gradovima država u kojima su našli
političko ili životno utočište.
Već prva vlada republike Hrvatske osnovana nakon
prvih višestranačkih izbora 30. svibnja 1990. u svojemu sastavu je imala i ministarstvo
vanjskih poslova, premda je u to doba Hrvatska bila još daleko od medjunarodnoga
priznanja i nalazila se u okviru medjunarodno priznate Jugoslavije. Podpuno točno
rečeno hrvatska vlada se tada nazivala “Izvršno vieće Sabora Socialističke
Republike Hrvatske” i u svojemu sastavu je izmedju ostalog imala ”republički
komitet za odnose s inozemstvom”, čiji je čelnik bio “predsjednik republičkoga komiteta
za odnose s inozemstvom”. Nazivi “vlada” i “ministarstvo” uvedeni su s ustavnim
amandmanima dva mjeseca kasnije, u žaru tadanjih raznovrstnih poteza koji su
težili dobrobiti Hrvatske. Nije nas tada samo veselilo uvodjenje hrvatskoga nazivlja,
nego i skraćenje nazivlja kao prinos jasnoći sadržaja. O cielomu tomu postupku se
može puno govoriti i pisati.
Glede odnosa Hrvatske sa svietom, bilo je to
doba snalaženja i traženja mjesta pod suncem kako za ministra, odnosno
ministre, tako i za ljude okupljene u ministarstvu.
Ministri su se redali kao na tekućoj vrpci. U
prve tri godine promienilo ih se čak šest. Te brojne i brze promjene su se završile
s imenovanjem šestoga ministra i s njegovim gotovo sedmogodišnjim obstankom na
ministarskomu položaju. Čovjek bi pomislio kako je to bio znak konačnoga pronalazka
prave i odgovarajuće osobe za to mjesto. Naprotiv, taj ministar je po svim svojim
osobinama bio uočljivo inferioran u uzporedbi sa svojim predhodnicima. Kako je onda
uzpio ostati toliko dugo?
Odgovor je iznenadjujuće jednostavan. Šesti
ministar je glavninu svoje energije usmjerio prema stvaranju slike o svojemu
ministarskomu umieću kroz ulagivanje novinarima, a u isto vrieme je sve svoje
izjave bez iznimke upodpunjavao višestruko se pozivajući na hrvatskoga predsjednika.
To ga nije smetalo, neposriedno nakon Predsjednikove smrti, krenuti s
relativizacijom predsjednikovih odluka i zasluga i čak se, sukladno mišljenju
koje su tada namjerno neistinito širili mediji - natjecati na izborima za novoga predsjednika. Na njegovu
žalost, a vjerojatno i veliko iznenadjenje, medijske slike njegove popularnosti
pokazale su se podpuno netočnima. Njegova popularnost je bila sukladna
stvarnomu dojmu kojega je ostavljao na ljude. Čovjek čija pojava i nastup
ostavlja loš dojam jednostavno ne može biti popularan, pa ma kakovu medijsku
podporu imao.
Nakon što je sukladno rezultatima izbora njegovo
mjesto preuzeo ministar iz pobjedničke koalicije, šesti ministar okreće u
podpunosti ledja stranci, zahvaljujući kojoj je dugotrajno zauzimao mjesto
ministra, i koja ga je imenovala predsjedničkim pristupnikom, te pokušava
nastaviti svoj politički život s osnivanjem vlastite stranke, koja u nazivu
nosi oznaku prilagodljivosti svim opcijama. I on i njegova nova stranka ubrzo
su jednostavno nestali s političke scene, s čime se pokazala prava, vrlo nizka
razina njegovih zbiljnih političkih dometa.
S izborom njegovog nasliednika u ministarstvu
vanjskih poslova nastavljen je negativan trend. Sedmi ministar vanjskih poslova
je ministrom postao čistom političkom podobnošću. Mjesto ministra bilo mu je prvo
ozbiljno zaposlenje u životu! I to bi se moglo podnieti, kada bi se u njemu
moglo nazrieti barem malo hrvatskoga domoljublja! Na žalost, kad se gleda taj činbenik,
trebalo je čak žaliti za njegovim predhodnikom. Srećom njegovo bivanje na čelu
ministarstva završilo se ipak relativno brzo, odnosno kad su komunisti ponovno
izgubili na izborima. Nakon toga čovjeka koji je stjecao svoje prvo radno
izkustvo na ministarskom položaju države koju ne voli, izmienilo se još sedam
ministara i ministrica, od kojih je, na žalost, najviše vremena na čelu
hrvatske diplomacije provela jasno protuhrvatski nastrojena žena. Na odredjeni
način, opet na žalost, to je nekako simbolično bilo u skladu s obćim stanjem u
tomu ministarstvu, gdje je uglavnom, kod odabira zaposlenika sve drugo bilo
prioritetnije od njihova domoljublja. Prirodno, bilo je iznimaka, koje
potvrdjuju to pravilo.
Ljude za rad u ministarstvu vanjskih poslova
doista nije bilo težko pronaći. Dok su Hrvatskom grmjeli topovi, zaposlenje u
ministarstvu takovoga profila izgledalo je poput pronalazka utočišta. I to
utočišta s liepom perspektivom.
Našlo se tu osoba s različitim nazorima,
sposobnostima i životnim putima, od mladića i cura, kojima je to bilo prvo
zaposlenje u životu, a koje su tu ugurali njihovi utjecajni roditelji, pa do
jugoslavenskih diplomata, koji su se pomirili s razpadom Jugoslavije i vidjeli
mogućnost nastavka svoje kariere u sklopu hrvatske diplomacije.
Čim im se za to pružila prigoda, odnosno čim
su se ostvarili osnovni preduvjeti, prvi hrvatski diplomati su se pojavili u
svjetskim metropolama. Tamo su na svoj način „patili“ organizirajući uzpostavu
predstavničtava. Patnju im je ublaživao život u luksuznim hotelima ili
stanovima, te bitno više plaće u uzporedbi s prosjekom u domovini, a poglavito
u uzporedbi sa zaposlenima u hrvatskim krajevima kojima su poslovne aktivnosti
onemogućili jugoslavenski agresori na Hrvatsku sa svojim smrtonosnim granatama.
Osobe pristigle u hrvatsko ministarstvo
vanjskih poslova iz jugoslavenske diplomacije u početku su pokazivale
suzdržanost i lojalnost, ali su ubrzo, oslonivši se na svoju brojnost i pod
plaštem tako zvanoga profesionalizma, počeli davati jugoslavenski žig. Njihovom
zaslugom se veleposlanstvo postupno pretvara u “ambasadu”, a veleposlanik u
„ambasadora“. Pomažući jedni drugima uzpjeli su stvoriti svoj lobi i medijski
se skupno prezentirati kao jedini profesionalci u ministarstvu. Pri tomu se kao
profesionalizam prikazuje prije svega poznavanje odredjenih diplomatskih standardnih
postupaka opisanih u bečkoj konvenciji i donekle znanje stranih jezika.
Poznavanje hrvatske političke strategije ostavljeno je po strani, a domoljublje
je podpuno zanemareno. Sve se može podkriepiti s brojnim dokazima i primjerima.
Radi ilustracije evo ih samo dva:
Buduće diplomate je za odlazak u inozemstvo
pripremao stari jugoslavenski diplomat koji se nije trudio skriti svoju
privrženost bivšoj državi i svoje obožavanje nekdanjega dugogodišnjega komunističkoga
svevladara, nego je čak svoje jugoslavenske sklonosti promicao i nastojao
nametnuti svima oko sebe. Prije nego sam ga upoznao, bio sam čisto
dobronamjerno upozoren na te njegove osobine, kako bih bio spreman i u svomu
vlastitomu interesu ne bih rekao nešto, što se voditelju diplomatskih priprema
ne bi svidjelo. Taj absurd po kojemu se Hrvat u hrvatskomu ministarstvu mora
prilagodjivati jugoslavenski nastrojenoj osobi u mojemu slučaju je doživio svoj
obrat i taj jugoslavenski duboko orientirani diplomatski stručnjak se, nakon
što smo izmienili nekoliko prvih rečenica, nastojao svim silama prilagoditi
mojim hrvatskim načelima i sklonostima. U momu slučaju pokazao je sjajnu
diplomatsku snalažljivost, a ja sam i tom prigodom pokazao kako mi je hrvatski
interes iznad osobnoga, što je načelo koje ljudi procjenjuju kao ne baš
vrhunsku diplomatsku osobinu. S druge pak strane, izloživši ga svomu utjecaju,
ostao sam u nadi kako sam uzpio utjecati na njega i barem sam malo otupio jedno
ozbiljnu jugoslavensku oštricu u ministarstvu. Čovjek je ipak bio podrietlom
Hrvat, koji je, živeći u Beogradu, svoje jugoslavenske sklonosti razvio kroz
dugogodišnju svakodnevnu izloženost jugoslavenstvu, ali krv nije voda.
1996. godine u ministarstvu vanjskih poslova
se zaposlio čovjek koji je sve do tada služio u diplomaciji agresorske države, dakle
radio je protiv Hrvatske još dugo nakon “Bljeska” i “Oluje”. Govorio je čisto srbskim
jezikom. Kad ga se tako velikodušno
primilo na posao, bilo je logično očekivati, kako će proći kroz neki ozbiljan
vriemenski postupak prilagodbe novim okolnostima. Ne! Odmah, praktično bez ikakovih sigurnostnih
provjera, bio je postavljen za veleposlanika ili “ambasadora”, kako bi rekao on
i dosta drugih sličnih njemu. Njegovi ranije pristigli istomišljenici bacili su
mu pojas za spašavanje, izvukli su ga na brod i odmah ga postavili za brodskoga
častnika!