3. Svaka družtvena tvrdka može se prodati ili
iznajmiti.
U predhodnoj konstataciji nalazi se temelj
procesa nalaženja vlastnika, a što je osnovni uvjet učinkovitosti gospodarstva.
U provedenomu procesu privatizacije jedino
ovo načelo je donekle primienjeno. Medjutim s obzirom na način kako je
provedeno, bolje bi bilo da do njegove primjene uobće nije ni došlo.
4. Novac od prodaje ili najma tvrdki ili
dionica ne smije se ulagati u tu ili bilo koju drugu tvrdku.
Djelomično ulaganje u istu tvrdku s čijom prodajom je novac dobiven, ili pak u
neku drugu tvrdku, predstavlja ponovno miešanje države u gospodarstvo što se
kroz poviest pokazalo izuzetno neučinkovitim. Odlučivanje o visini uloga od
slučaja do slučaja, predstavljalo bi mogućnosti svakojakih manipulacija što bi
neminovno rezultiralo nezadovoljstvima i sporovima. Ulaganjem novca dobivenoga
od prodaje tvrdki u infrastrukturu i samo u infrastrukturu smanjuju se
mogućnosti manipulacije a gospodarstvo s boljom infrastrukturom dobiva dodatni
poticaj i dodatne mogućnosti svojega razvitka.
Kako je postupljeno? Koliko je uloženo u
infrastrukturu? Gotovo ništa. Gdje su završili novci od privatizacije? Uglavnom
baš tamo gdje su moguće najveće manipulacije. Omogućio je to pojam takozvane
dokapitalizacije. Osoba tako “ulaže” u tvrdku povećavajući njezinu ukupnu vriednost.
Došavši na taj način u posjed dostatnoga postotka vlastničtva tvrdke u stvari
odmah dobiva natrag uloženo. Banke koje je pak država proglasila svojim vlastničtvom
daju zajmove sukladno zapovjedi političkih moćnika ili pak prijateljstvu svojih
direktora s novopečenim “investitorima”.
Najjednostavniji primjer manipulacije.
Prodaje se hotel vriedan objektivno 20 milijuna kuna. Upravni odbor i direktor
ga procjenjuju na 10 milijuna. Sam direktor ili pak njegov prijatelj u državnoj
banci uz pomoć političkih moćnika ili prijateljskih veza uzima zajam od 10
milijuna kuna i taj novac ulaže u dogradnju hotela, te postaje pedeset postotnim
vlastnikom. Postavši dominantnim vlastnikom, uz zalog hotela uzima 10 milijuna
kuna zajma i vraća svoj dug banci. Tako ostaje vlastnikom polovice hotela vriednoga
30 milijuna kuna, i s dugom hotela u visini od 10 milijuna. Ako hotel uzpije iz
tekućeg poslovanja vraćati dug onda “investitor” bez i jedne uložene svoje kune
u vlastničtvu ima vriednost od 15 milijuna koja s vriemenom raste. Ako zajam ne
može vratiti, kao većinski vlastnik hotel prodaje, od prodaje namiruje
dugovanje banci a od ostatka pola stavlja u vlastiti žep. Ako ga na primjer proda
za samo 20 milijuna kuna dakle 10 milijuna kuna izpod zbiljne vriednosti ostvaruje
za sebe čisti profit od 5 milijuna kuna, nastao samo na poznanstvima u
bankarskim i političkim krugovima!
Kako bi to bilo kad bi kupac privatne kuće vlastniku
ponudio obnovu te kuće, a zatim kuću obnovio i u nju uselio rekavši vlastniku
kako je ulaganjem u obnovu došao u posjed većine objekta! Na primjer vlastnik
od kupca traži za kuću 300.000 kuna. Kupac u kuću ulaže 400.000 kuna, i na taj
način njezinu cienu povećava na 700.000, te kao većinski vlastnik useljava i
uživa u dogradjenoj i obnovljenoj cieloj kući, a dosadašnji vlastnik ostaje bez
kuće i bez novca. Takav slučaj je nezamisliv. Ako kupac želi kupiti, pa zatim
obnoviti kuću on najprije treba vlastniku izplatiti 300.000 kuna, a zatim
postavši vlastnikom uložiti daljnjih 400.000. To je normalno riešenje.
Osnovno riešenje u privatizaciji pojedine
tvrdke bi bilo kad bi novi vlastnik kupio tvrdku, a država cjelokupni novac
uložila, na primjer, u gradnju i ili obnovu cesta ili vodovoda. Što će vlastnik
dalje raditi s tvrdkom njegov je problem. Ako želi dodatno ulagati treba
ponovno posegnuti u svoj novčanik.
U svakomu slučaju ovdje je spomenuta samo
jedna jednostavna vrsta manipulacije. “Primienjeno” ih je još puno. Rezultat:
Hrvatska je umjesto učinkovitoga i bogatoga gospodarstva dobila bogate ratne
profitere.
5. Ako država kupuje družtvenu tvrdku ili njezin
dio, mora je platiti, a sriedstva tako dobivena troše se na način naveden u
točki 4.
Ovako se naglašava absolutna pravednost i
izbjegavaju državne povlastice.
Ova predpostavka iz koncepta doista danas
zvuči utopijski. Ako je državi trebala kupovina neke tvrdke zbog nekih državnih
potreba, onda je morala iznos tržištne vriednosti tvrdke iz državnoga proračuna
usmjeriti u gradnju autoceste ili nekoga drugog infrastrukturnoga objekta! Što
se pak dogodilo? Državni moćnici odlučuju sami što će uzeti a što prodati, a
prihod ostvaren prodajom, ako ga uobće bude, usmjerava se, na primjer, u
spašavanje neprofitabilnih tvrdki, čiji direktori imaju s političkim moćnicima
snažne veze, ili pak jednostavno u punjenje državnoga proračuna.
U konceptu iz 1990. bile su definirane i vriedne
dodatne predpostavke:
a) Stranci mogu samo iznajmljivati i to do
maksimalno 30 godina, osim ako se na razini države ne odluči drugčije.
S primjenom ovoga uvjeta sigurni smo kako nam
unuci ne će prigovarati što smo im razprodali državu strancima.
O ovoj bitnoj predpostavki naše dugoročne
nezavisnosti u zbiljnomu privatizacijskomu procesu malo se vodilo računa.
Dapače, dolazi do prave pomame prodaje hrvatskih tvrdki strancima i to pod
različitim izprikama i krinkama, od kojih je jedna tako zvano lakše uklapanje u
Europsku Zajednicu. Tako su praktički sve banke postale vlasničtvom stranaca, a
i zemljišta dospievaju u strane ruke. Tako na primjer, novac siromašnih
hrvatskih gradjana već stabilno teče u smjeru bogate Njemačke, nakon što je
njemački Telecom došao u posjed inače
izuzetno stabilnih, tehnički razvijenih i profitabilnih Hrvatskih
telekomunikacija. Niemci su odavno vratili uložene novce i sada samo pobiru
vrhnje.
Vriedi se na trenutak zaustaviti na ovomu
primjeru. Nikad nitko nije objavio razčlanbu zašto je državi povoljnije prodati
profitabilnu telekomunikacijsku tvrdku strancima i izgubiti dugoročan snažan
izvor državnih prihoda. Ni prazni državni proračun koji traži žurnu financijsku
injekciju, nije dovoljno pravdanje.
Netko je s pravom negdje napisao kako se
država ponaša kao obitelj u bankrotu i pokušava se spasiti prodajom obiteljske
srebrnine. Još gore od toga. Obiteljska srebrnina predstavlja vriednost, ali ne
i izvor prihoda. Prodaja stabilnoga i unosnoga izvora prihoda, poput prodaje
telekomunikacija, profitabilnih banaka, ili obnovljenih hotela izpod svake tržištne
ciene, značajka je financijskih očajnika, koji su izgubili normalnu moć razsudjivanja.
b) Strani iznajmitelj ne smije zaposliti više
od 10% stranaca u iznajmljenomu objektu.
Domaće pučanstvo treba zaštititi. Strani
iznajmitelj bi mogao privriemeno dovoditi osoblje na ključnim upravljačkim i
stručnim razinama.
Tko još govori o stranim iznajmiteljima?
Stranci postaju vlastnici! Strani pak radnici zasad još nisu česta pojava, jer
je ciena domaće, hrvatske radne snage još jako niska. Stranci se uglavnom
pojavljuju na upraviteljskim mjestima, tek kako bi Hrvati osjetili kompleks
niže vriednosti. Medjutim, već se mogu vidjeti i najave dolazka množtvene radne
snage iz zemalja nižega životnoga standarda.
c) Iznajmitelj može uz suglasnost Agencije
i/ili odgovarajuće ustanove preurediti ili rekonstruirati iznajmljeni
objekt.
Iznajmitelju treba pružiti mogućnost stvaranje
maksimalno povoljnih uvjeta poslovanja, a osim toga bi na taj način dao prinos
ljepšem izgledu okoliša.
Ova dodatna predpostavka u kontekstu
privatizacijskih dogodjaja ostala je samo dio utopijske vizije.
Provedba koncepta privatizacije takodjer je
bila definirana. Trebalo je osnovati agenciju za procjenu i prodaju družtvenih
tvrdki, zatim fond za infrastrukturu, koji bi definirao
prioritete ulaganja u infrastrukturu, a nakon toga, zavisno o pritjecanju novca
od prodaje svog diela dionica, fond bi vodio ulaganja prema definiranom
prioritetu. Prioritete bi trebao potvrditi Sabor.
Socialni i mirovinski fondovi su postojali.
Privatizacija bi im bila samo dodatni izvor sriedstava. Trebalo je osnovati burzu
na kojoj bi se odvijao promet s vriednostnim papirima u vlastničtvu gradjana,
mirovinskoga, socialnoga ili infrastrukturnoga fonda. Osnivanje burze je i
onako trebalo obaviti. Dakle u prielaznom razdoblju privatizacije jedine dvije nuždne
ustanove bile bi spomenuta agencija i fond.
Postojala je doduše jedna osnovna dvojba,
krenuti u ostvarbu koncepta odjednom u cieloj Hrvatskoj ili odabrati jednu obćinu
i koncept provesti u njoj zbog uočavanja i izpravljanja mogućih nedostataka.
Kao obćinski čelnik, sviestan mogućnosti provedbe koncepcije na razini obćine, sviestan
svoje političke snage omedjene obćinskim granicama, bio sam se opredielio za
drugu mogućnost, kao sigurniju i lakše provedivu.
Medjutim, dvojba je ostala i do danas. Izpitivanjem
provedbe koncepta na jednoj obćini značilo je manji rizik, ali i stvaranje
mogućih dodatnih nejednakosti, zbog neravnomjerno razporedjenih zajedničkih
bogatstava. Uključio bi se i problem definiranja pripadnosti pojedine tvrdke
odredjenoj obćini u slučajevima kad tvrdka ima svoje pogone, predstavničtva ili
prodavaone u nekoliko obćina. S druge pak strane, s primienom koncepta na samo
jednu obćinu, agencija i fond bi lakše obavili svoje zadaće u zbiljnomu vriemenu,
s obzirom na daleko manji zahvat. Odluka o tomu bila bi takodjer ozbiljna
zadaća Sabora.
Što se pak dogodilo. Državna agencija za
privatizaciju je osnovana, ali je zbog izostanka definicije ciljeva i osnovnih
predpostavki ostala do danas u procjepu izmedju očajno slabe zakonske podloge i
političke arbitraže. Ulogu fonda je preuzeo državni proračun u kojemu se sriedstva
dobivena od privatizacije nalaze sa svima ostalima na strani prihoda i
usmjeravaju se u razhode prema potrebi i odluci. Izvor sriedstava se u razhodima
gubi, pa je tako moguća, sanacija neuzpješnih tvrdki s novcem od prodaje uzpješnih.
Neki gradjani Hrvatske su bezplatno ili uz
popust došli u posjed dionica nekih tvrdki, malobrojni su uporabili prigodu i u
procesu privatizacije na različite, često doista dvojbene načine, došli u
posjed golemih bogatstava.
Većinu gradjana Hrvatske podjela zajedničkoga
vlastničtva je mimoišla.
Napravljena je golema nepravda, a
učinkovitost tvrdki se u prosjeku čak smanjila. Veliki broj zaposlenih ostao je
bez posla.
Sriedstva koja su infrastrukturu mogla u
deset godina dovezsti na razinu razvijenih država otišla su u smjerovima koje je
težko identificirati.
Dakle, umjesto zadovoljnoga gradjanina koji
bi mogao reći kako je u jednom poviestnomu trenutku i to baš za vrieme stvaranja
hrvatske države doživio u svjetskoj poviesti nedoživljeno dobro, odnosno dar od
države, dobiven je mrzovoljni prosječni pojedinac koji ne vjeruje političarima
i skeptičan je prema budućnosti države. Umjesto već do danas dugogodišnje
prakse burzovne trgovine s vriednostnim papirima u kojoj sudjeluje ciela
populacija, burza je ostala izolirana ustanova i mjesto uglavnom virtualne
trgovine niske razine prometa. Umjesto poletnoga ulazka u definirano vlastničtvo
i početka zdrave konkurencije uz rast produktivnosti, tvrdke su se našle u
procjepu izmedju razočaranih djelatnika i vlastnika čiji je osnovni cilj brzo
završavanje ciklusa osobnoga bogaćenja. Umjesto dominantnoga hrvatskoga vlastničtva,
vlastničtvo ključnih tvrdki prelazi u ruke stranaca.
Je li ipak moguće danas nešto učiniti?
Odgovor je potvrdan. Medjutim u uzporedbi s početkom devedesetih situacija je
bitno kompliciranija. Ipak postoji jedna bitna olakšavajuća okolnost. Sada
imamo svoju slobodnu i mirnu državu i na nama je smisliti prava riešenja i donieti
odluke.
Na žalost i u ovomu postoji jedan očit
paradoks. Dok smo 1990., premda formalno pod tudjinskom vlašću i medjunarodno
nepriznati, imali hrabrosti donositi vlastite odluke, s vriemenom uzpostave
i učvrstitbe nezavisnosti ta hrabrost se topila. Tako smo danas de facto više
pod utjecajem stranaca nego 1990. Dakle prije svega i u pitanju privatizacije,
kao uostalom i u mnogim drugim pitanjima, potrebito je vratiti hrabrost,
samosviest, samopouzdanje.
Hrabrost zasigurno nije dostatna. Dokazuju to
i odluke donesene početkom devedesetih a baš glede privatizacije. Potrebita je
dobra i pouzdana koncepcija. Potrebito je ponovno definirati ciljeve, predpostavke
i proceduru za provodjenje koncepcije. Situacija s vlastničtvom u medjuvriemenu
se bitno promienila, pa svi onda identificirani ciljevi i sve opisane predpostavke
u mojemu konceptu, možda više i ne vriede u podpunosti. Medjutim njihova vriednost
i dalje je nesumnjivo velika.
Što bi se trebalo napraviti odmah?
Zaustaviti svaku daljnju privatizaciju.
Prestati praviti daljnje pogrieške odnosno upotrebljavati postojeći zakon o
privatizaciji, koji je dokazano krivo orudje.
Što nakon toga? Dobro definirati pravedan,
učinkovit i jeftin model privatizacije, vjerojatno sličan opisanomu mojemu
konceptu. Svaki drugi pošten i pametan, te za narod dobar koncept je dobro
došao. Nakon toga treba oprezno ponovno pokrenuti, točnije rečeno omogućiti
proces privatizacije, u čemu bi osnovni preduvjet bila čvrsta zakonska
definicija procedure i nemogućnost, odnosno minimalna mogućnost političke ili
neke druge arbitraže. Jedini sudac treba biti slovo zakona.
Što učiniti s već obavljenom privatizacijom?
To je najteže pitanje.
U pravilu postoje dva krajnja riešenja. Jedno
je dugogodišnja revizija svih slučajeva privatizacije, a drugo trenutna
nacionalizacija svih nekdanjih družtvenih tvrdki i njihova ponovna postupna
privatizacija po novom modelu. Vjerojatno postoje i neka sriednja riešenja.
Nacionalizacija pa privatizacija po novom modelu djeluje ipak najprihvatljivije
zbog svoje jednostavnosti.
Zasigurno bi i u tomu procesu došlo opet do puno
nepravdi, ali bi one nastale igrom slučaja a ne namjerno. Svaka druga koncepcija
bi uključivala ponovnu političku i drugu arbitražu, a to je ono na čemu je dosadašnja
privatizacija pala na izpitu.
Hoće li se ponovno naći dostatno hrabrosti i
hoće li netko sada izaći s novim bezbolnim, laganim i pravednim riešenjem?
Težko se tomu nadati, ali nada ipak postoji
Neka ove rečenice budu poticaj pametnim
ljudima. Hrvat je izmislio padobran. Sad je Hrvatskoj opet (i ne samo na ovomu području)
potrebito riešenje za siguran dohvat čvrstoga tla, nakon lebdjenja u oblacima
namjernih ili nenamjernih zabluda i pogriešaka.
Na žalost politička praksa je pokazala samo
sklonost maskiranju i mazanju očiju pučanstvu. U Narodnim novinama broj 44 od
2001. nalazi se zakon o reviziji privatizacije. Krcato teksta, članaka,
pravila. Medjutim najvažniji dio je kako se pokretanje postupka treba provesti
u roku 60 dana od stupanja zakona na snagu! Nakon toga - pojeo vuk magarca.
Još gora činjenica. Osnovni zakon o
privatizaciji nije promienjen a on je uzrok svim nevoljama. Namjera je bila
jasna. Čisto reda radi uložena su daljnja sriedstva i vrieme u ubrzanu reviziju
postupka provodjenja jednoga očajno nepravednoga i lošega zakona, s nadom kako
ne će biti vriemena za tu provedbu.
Primjer za uzporedbu: Skuhano je neko jelo po
odredjenomu receptu i oni koji su ga probali, dobili su težke želučane tegobe.
Provodi se iztraga. Ne iztražuje se sam recept nego se samo mjeri, koliko je
dosljedno primienjen! A u receptu na primjer uočljivo piše kako se na istu
količinu drugih sastojaka treba dodati od jednoga do tisuću grama soli ili
papra! Ili je kao mogući sastojak naveden poznati otrov. Za iztragu je izpravno
i ako je u jelu bio jedan ili tisuću grama soli ili papra, ili je pak u jelo
dodan otrov! Jelo je nejestivo ili otrovno, a iztražitelji, držeći se recepta,
nisu u stanju odkriti baš ništa. Samo ih, poput hrvatske državne revizije,
treba platiti.
Hrvatske vlasti su u
proteklomu razdoblju obavile razprodaju hrvatskih državnih dobara, a ona je još
u tieku. Razprodaja sama po sebi znači prodaju po nizkoj cieni ili izpod ciene.
Uz to novci dobiveni s razprodajom krajnje loše su uporabljeni. Napravljene su
katastrofalne pogrieške i štete za koje
nitko nije odgovarao, nego se postupak čak nastavlja po istomu modelu. U svemu
tomu težko je biti optimist i očekivati promjene na bolje, ali nada nikad ne
umire. Kad bi nekim velikim čudom došlo do pozitivnih promjena u razmišljanju i
interes hrvatskih ljudi postao temeljem planiranja i aktivnosti, na području
privatizacije izpravan koncept postoji i zapisan je.