Nakon prvoga razdoblja uklapanja u sustav
baštinjen iz komunizma, Hrvatska je izabrala polupredsjednički sustav i
zadržala ga je do izbora 2000. To je razdoblje obojila snaga predsjednika
države nasuprot vladi i parlamentu. Bitan razlog nije bio, kako se to često
znade govoriti i pisati, u osobi samoga predsjednika, nego u činjenici što je
predsjednikova stranka u Saboru imala absolutnu većinu. U takovoj situaciji u
svakoj slično uztrojenoj državi dolazi do dominantne uloge predsjednika države,
te marginalizacije predsjednika vlade i samoga sabora u cjelini.
Tako zvana „šestojanuarska“ koalicija, za vrieme svojih predhodnih oporbenih
godina, tražeći svaku moguću prigodu za napadaj na vladajuću stranku, izticala je
polupredsjednički sustav kao jedan od težkih pogriešaka koja je Hrvatsku odvela
u smjeru auktoritarnoga načina vladanja. Prirodna suprotnost auktoritarnosti,
odnosno prevelikomu utjecaju predsjednika države nametnula se sama po sebi. Bio
je to parlamentarni sustav, odnosno sustav u kojem je uloga sabora ključna i
dominantna. Na listi tih „šestojanuarskih“
predizbornih obećanja ovo obećanje se činilo i kao jedno od najlakše
ostvarivih, a birače je trebalo uvjeriti u vjerodostojnost predizbornih
obećanja. Osim toga igrom sudbine i voljom hirovitih hrvatskih birača, na
mjesto predsjednika države uzkočio je predizborni postranik, nasuprot novom
predsjedniku vlade, koji je svoje novo mjesto zauzeo sukladno predvidjanjima i
predizbornim i postizbornim kombinatorikama.
Bez velikoga promišljanja pokrenut je proces
prenašanja moći s predsjednika države na Sabor, što je u krajnjoj konzekvenci,
a zbog nevjerojatno složnoga glasovanja saborskih zastupnika vladajuće
koalicije logično rezultiralo sa stvaranjem novoga sriedišta moći u osobi
predsjednika vlade i s podpunom marginalizacijom predsjednika države.
Sve je to bilo podpuno logično i očekivano.
Takav sustav ima Njemačka, pa i Velika Britanija. Velika Britanija i Njemačka
su u stvari dobri primjeri odakle potječe ovakov tip parlamentarnoga sustava.
Neki monarhi su u vrtlogu industrijske revolucije bili prisiljeni odstupiti, a
neki su s vriemenom shvatili kako samo baštinjenje krune ne znači i sposobnost
vodjenja države: Ne želeći se odreknuti počasti i bogatstva, lukavo su odlučili
posvetiti se dokolici, a vladanje prepustiti sposobnim političarima. Tamo gdje
monarhi nisu obstali, izabrani su predsjednici država čija je dužnost čisto
protokolarna. Na taj način promjene su ipak bile blaže.
Njemački i talijanski predsjednik, britanska
kraljica, ili australski glavni guverner postoje iz čistoga razloga što je
promjena sustava skupa, a te snažno razvijene države imaju značajnije
prioritete od čisto kozmetičkih promjena. Britanska kraljica se, doduše, u ovaj
primjer i ne uklapa u podpunosti, jer njezino postojanje Velikoj Britaniji
znači i snažan izvor turističkoga prihoda, a takodjer kao svojevrstan simbol
omogućuje dominaciju u golemoj skupini zemalja Commonwealtha.
U parlamentarnomu sustavu predsjednik države
ima samo protokolarnu ulogu. Zašto bi porezni obveznici plaćali nekoga tko nema
nikakovih dužnosti ni odgovornosti. Polupredsjednički sustav može značiti
postojanje dvaju jakih osoba, predsjednika države i predsjednika vlade. Čemu imati
dva glavna čovjeka? Zašto bi oni jedan drugoga kontrolirali i gubili energiju
na tomu? Čemu onda služe birači, parlament, ali i Ustavni i Vrhovni sud?
Dakle koje je riešenje najbolje za države
koje počinju iz početka i ne moraju se obzirati na tradiciju? Postoji jedan baš
takov u svietu poznati sustav - predsjednički. Upravo zbog stjecanja okolnosti
po kojima je u prvom desetljeću stvaranja Hrvatske, voljom birača, došlo do
dominacije jedne stranke i jedne osobe, tadanja komunistička oporba uz pomoć
svojih sponzora iz inozemstva, uzpjela je uvjeriti hrvatsku javnost kako je
parlamentarni sustav puno prikladniji od polupredsjedničkog, jer se smanjuje
mogućnost vladavine snage predsjednika države. Predsjednički sustav u takovim
razmišljanjima nije uobće mogao doći u obzir, jer se on činio upravo suprotnim
nastojanjima u smjeru demokratizacije države.
Zanimljivo je kako se pri tomu riedko tko
sjetio i spomenuti ovodobnoga uzora demokracije i najsnažnije države svieta
USA, gdje je na snazi upravo - predsjednički sustav i upitati se kako to taj
sustav vriedi Amerikancima, a ovdje u Hrvatskoj se na njega niti ne pomišlja.
Zašto je u USA uveden predsjednički sustav?
Sjedinjene Američke Države u vrieme svoga osnutka nisu se trebale obzirati na
tradiciju. Prije dvije stotine godina Amerikanci su jednostavno dobro promislili
i izabrali su predsjednički sustav kao najučinkovitiji i najjednostavniji. Svojim
razvojem na području demokracije i gospodarstva dokazali su i najvećim
skepticima, kako im je izbor bio izpravan. Promienili su puno predsjednika, ali
nikad nisu došli u opasnost od prevelike predsjedničke moći. Dvodomni sabor i
sudski sustav im je dostatan za ravnotežu i štiti ih, kako je to dokazano i
pokazano, čak i od nedoličnih predsjedničkih poteza na ljubavnomu području. U
USA predsjednik države bira državne tajnike (ministre) i s njima se sastaje, te
na službenim sjednicama oni zajednički donose odluke i zaključke.
USA imaju 15 ministarstava, jednako kao i
Njemačka. Švicarska ih pak ima samo sedam, a to je najbogatija država na svietu.
Hrvatska je po svojoj veličini puno bliža
Švicarskoj nego USA ili Njemačkoj. Ako je Švicarskoj dostatno imati vladu sa
sedam članova, od kojih je jedan predsjednik, zašto bi ih Hrvatska imala više?
A trenutno ih ima točno tri puta više nego Švicarska. Riešenje se nameće samo
po sebi. Podpuno je nepotrebito postojanje i predsjednika vlade i predsjednika
države. Dostatan je samo jedan. I treba ga birati po švicarskomu modelu, jer je
to sigurno jeftinije. Istina je kako u Švicarskoj predsjednika ne biraju ljudi
na neposriednim izborima, što je manje demokratično nego u USA, ali isto tako
je istina, kako se svi švicarski ministri biraju u švicarskomu parlamentu, a ne
bira ih po svojoj volji jedan čovjek, kao u USA (premda i tamo oba saborska
doma o svatkomu ministru i čak o svatkomu dužnostniku nižega ranga daju svoje
mišljenje, koje može biti negativno, a procedura potvrde znade biti krajnje
duga).
Uzporedba švicarskoga i hrvatskoga načina
djelovanja vlasti daje po Hrvatsku porazne rezultate, glede učinkovitosti i
veličine.
Prvo, Švicarci nemaju položaj predsjednika države, a hrvatski porezni obveznici moraju godišnje izdvajati
preko pedeset milijuna kuna za predsjednicu i njezine savjetnike i savjetnice i
vilu u kojoj živi i njezina putovanja po Hrvatskoj i svietu. Švicarski porezni
obveznici na to - ne troše baš ništa!
Drugo, Švicarci stalno imaju vladu
sastavljenu od sedam ministarstava i sedam ministara, a Hrvatima su na čelu,
odnosno na stalno teretu, više od dvadeset ministarstava i ministara. Ta
razlika je još teža, ako se uzporedi broj ministara koji su prošli kroz
švicarsku vladu od 1990. do danas. Švicarskih ministara se u tomu razdoblju
promienilo 25 (dvadeset i pet) a hrvatskih se namnožilo čak 239 (dvije stotine
trideset i devet)! U Švicarskoj je naslov ministra od 1848. godine do danas,
dakle u razdoblju od 170 godina, nosilo 117 osoba, a u Hrvatskoj od 1990 do
danas, odnosno u razdoblju od 28 godina – spomenutih 239! Ove uzporedbe su zastrašujuće!
Treće, sa Švicarskom je kroz 170 godina upravljalo
sedam ministarstava, koji imaju stalne i jasno definirane nazive, a s Hrvatskom
je kroz 28 godina upravljalo čak 87 (osamdeset sedam) ministarstava!
U Hrvatskoj se često osnivaju ili ukidaju
ministarstva sukladno utjecaju pojedinih interesnih skupina ili pak potrebi za
promaknućem neke osobe. Iz sličnih razloga su neki ministarski položaji
podignuti na razinu dopredsjednika vlade. Na primjer postojala su, pa su
nestajala, ministarstva energije i
industrije, pomorstva, trgovine, izseljeničtva i t.d.
U svojim predizbornim obećanjima glede
smanjivanja broja ministarstava osobito se „izticala“ tako zvana koalicijska
vlada, s kojom su se 2000. na vlast bili vratili komunisti. Kad su se dohvatili
vlasti trenutno su „zaboravili“ na svoja obećanja, pa ne samo što nisu smanjili
broj ministarstva, nego su čak povećali broj članova vlade. Smislili su čak tri
dopredsjednika vlade, koji nisu ministri, odnosno ne nalaze se na čelu nekoga
od ministarstava, ali imaju svoju pomoćnu administraciju. Izmišljen je i naslov
zamjenika predsjednika vlade. Dakle četiri nova člana vlade po položaju (i po
plaći) viša od ministra, a bez ministarstva za koje bi bili odgovorni!
Pokazalo se kako je potreba za visokim položajima
u koalicijskoj vlasti povećana, jer je veći broj stranka točnije rečeno
interesnih skupina koje treba zadovoljiti.
Standardna izprika za neizpunjenje predizbornih obećanja se i glede
smanjenja broja članova vlade, kao i u svim drugim slučajevima nalazi u
„nužnosti dobrog promišljanja i razčlanbe“, u „osobitosti situacije u
Hrvatskoj“ i slično.
Kako tada tako i danas. Održavali su se
izbori, mienjale su se vlade, predsjednici vlada i ministri, ukidala su se
neka, ali još više dodavala nova ministarstva. Do ozbiljnoga zahvata nikad nije
došlo. Hrvatska vlada ima trostruko više članova od Švicarske vlade. Ovdje se
ipak može zastati i promisliti, ili se barem našaliti. Možda je osnovni razlog
trostruko manjega broja ministara i ministarstava u Švicarskoj u uzporedbi s
Hrvatskomu tomu, što su švicarski ministri trostruko sposobniji. Ili je možda
razlog u tomu što švicarski ministri rade i ne gube vrieme ulagujući se
medijima, a hrvatski ministri na medije troše silno puno vriemena pa im malo
snage preostaje za obavljanje njihovih osnovnih poslova. Moglo bi se tako
špekulirati pola u šali pola u zbilji i dalje. Ostavimo to ipak za neku drugu
prigodu, ili za nekoga drugoga, koji će možda nastaviti ova promišljanja.
Riešenja su inače poznata. Treba pogledati
samo malko dalje preko granice u blizko bogato i uzpješno susjedstvo, smješteno
medju najviša gorja u Europi.
Zašto se ne bi jednostavno preuzeo način
vodjenja države koji dugo i uzpješno primjenjuju Švicarci? U Švicarskoj je već
gotovo dva stoljeća u uporabi polu-izravni demokratski sustav, u kojemu narodni
predstavnici izabrani kroz demokratske izbore, obavljaju svakodnevne državne
poslove, ali ih birači stalno strogo kontroliraju i kroz referendume, koji se
održavaju četiri puta godišnje, u biti donose sve za državu bitne odluke.
Švicarska izkustva se mogu
primieniti i na zakonodavnu i na izvršnu i na sudsku vlast, kako na državnoj
tako i na lokalnim razinama. Samo iz razloga što je Švicarska država u stvari
konfederacija sastavljena od kantona, pa se u tomu smislu dosta razlikuje od
Hrvatske, švicarska riešenja se ne mogu preslikati u podpunosti. U sliedećim
poglavljima je iznesena skica državnoga uztroja, koji bi se, uz primjenu još
ponečega iz nekih drugih izvora, uglavnom na osnovu švicarskih izkustava mogla
s puno pouzdanja primieniti u Hrvatskoj.