Nagli osjećaj sreće zbog konačnoga postignuća
dugo željenog cilja je uistinu snažna emocija koja znade izmaknuti kontroli i
odvezti u ugrozu postignutoga. Izvrstan primjer za ovu tezu je nekontrolirana
radost ponekih nogometaša nakon postizanja zgoditka. Nije riedak slučaj kad
ponesen srećom, nogometaš skine svoj dres i utrči medju navijače, na što ga
sudac obvezno kazni sa žutim kartonom, a ako je žuti karton već imao, to mu
znači izključenje iz igre. Žuti karton može dobiti i kasnije, što opet znači
kako je izključen. U oba slučaja njegova momčad nakon toga nastavlja utakmicu
bitno oslabljena i tako postizanje zgoditka, zbog prevelike radosti, može
značiti gubitak utakmice i tugu.
Svako pretjerivanje, uključujući i
prekomjerno veselje je protuproduktivno. To se sigurno odnosi i na razdraganost
nakon izbora 1990. Godine, koja se čak se možda i ne može nazivati pretjeranom,
ali je zasigurno prouzročila puno loših rezultata. Ipak vjerojatno je bila
neizbježna. Nakon dugih desetljeća težke represije odjednom su rieči Hrvat,
Hrvatska, hrvatsko i slično dobile pozitivan i dobrodošao smisao. Pjevanje
hrvatskih domoljubnih pjesama je postalo slobodno, pokazivanje hrvatskih
trobojnica, grbova i drugih simbola postalo je dio svakodnevice.
Izbornu pobjedu hrvatske opcije, odnosno
poraz komunizma i jugoslavenstva bilo je jednostavno nemoguće ne proslaviti na
bučan i razdragan način. Razumljivo je pri tomu bilo i stradanje volova,
janjaca, kozlića i izlievanje potoka vina i piva. Razumljivi su bili i prigodni
i nazdravičarski govori, i pljesak i ovacije govornicima.
Na žalost, pobjednička razdraganost je
trajala predugo i presnažno. Pobjednici su u nazdravičarstvu izcrpljivali svoju
energiju, a poraženi su se povukli u svoje zatvorene krugove smišljajući načine
povratka i osvete.
Pučanstvo srbske nacionalnosti je pjevanje
hrvatskih domoljubnih pjesama i lepršanje hrvatskih barjaka osjetilo kao
vlastitu ugroženost i u krajevima gdje mu je to njegova brojnost dopuštala,
počelo je pjevati vlastite pjesme i lepršati srbske barjake. Koliko god to bilo
protivno logici i pravdi jer Srbi su se nalazili na hrvatskomu ozemlju i toga
su morali biti sviestni, to se možda moglo izbjegnuti s blažim i odmjerenijim
pristupom sa strane Hrvata.
Neki hrvatski govornici na proslavnim
skupovima ponašali su se u tomu smislu izrazito štetno. U očekivanju i traženju
što snažnijega pljeska izgovarale su se doista neprimjereni zahtjevi i uzporedbe.
Govornički žar znao je posezati za poviestnim hrvatskim krajevima od Subotice
do Kotora, uz omiljenu granicu na Drini, a u govorima su se znale čuti i
neukusne antropoložke uzporedbe.
Govori su se održavali najviše prigodom
različitih obljetnica ili crkvenih blagdana. Nakon govora bi obvezno usliedili
bogati objedi ili večere uz obilje alkohola i pjesme.
Jedan takov primjer, koji je u stvari bio
prvi moj susret s takovom situacijom, bila je proslava svetoga Antuna u
Konavlima u lipnju 1990., kojoj su nazočili tadanji predsjednik hrvatske vlade
i nekolicina zastupnika u hrvatskom saboru. To je detaljno opisano u poglavlju Dvije strane medalje knjige Prinos hrvatskoj dobrobiti, odnosno pod naslovom Sveti
Antun bloga Slom
jugokomunističkoga nasilja.
Državni dužnostnici i stranački prvaci
prihvatili su kao samu po sebi razumljivu svoju predvodničku ulogu u praznorječivosti
i hedonizmu. U svemu tomu nije bilo bezgrješno ni puno tako zvanih običnih
ljudi. U gotovo svakomu mjestu, u svakomu selu naseljenomu s hrvatskim
pučanstvom, željelo se posebice proslaviti uzkrsnuće Hrvatske i proslavu
začiniti dolazkom nekoga iz državnoga vrha.
Trošila su se tako nemilice i sredstva i vrieme,
a to je moglo biti uporabljeno u puno pametnije svrhe. Medjutim, izpuh nacionalnih
osjećaja, koji je kroz dugo razdoblje bio snažno stegnut, otvorio se i bilo ga
je nemoguće obuzdati.
U svakomu slučaju, zbog pretjerane razdraganosti
Hrvata, protivnici osamostaljenja Hrvatske su dobivali opravdanja za svoje
protuhrvatske aktivnosti, što je Hrvate stajalo golemih ljudskih i materialnih
žrtava. Dio hrvatskoga pučanstva je pak kroz ta pretjerivanja usvojio nerealne
ciljeve. Nezadovoljstvo bez pokrića, što hrvatska granica nije na Drini, i
danas se može osjetiti u nekim krugovima posebice u izseljeničtvu. U pravilu
oni koji izkazuju nezadovoljstvo, sa svoje strane ne poduzimaju ništa kako bi
se odklonio ili barem ublažio uzrok nezadovoljstva, nego to očekuju od drugih. Granica
na Drini je uz barem malo više truda i pameti i puno manje bezkoristne vike,
mogla biti barem zamienjena s logičkim
priključenjem Hrvatskoj graničnih područja naseljenih s hrvatskim pučanstvom.
Ali bukačima je draga buka sama po sebi, puno više draga od činitbe.