Rezultati izbora 1990. i referendum proveden
godinu dana kasnije jasno su pokazali kako većina pučanstva želi hrvatsku
nezavisnost, dielom zbog ljubavi prema hrvatstvu, a dielom zbog nezadovoljstva
standardom života u Jugoslaviji. Dakle cilj osamostaljenja je imao je veliku podporu
pučanstva, a podgrijavali su ga nastupi hrvatskih političkih čelnika, počevši
od Predsjednika.
Samo pokazivanje čvrstine imalo je smisla. Bilo
je dobro i pametno pokazivati hrabrost i odlučnost, znajući kako ugroza dolazi
sa strane koja je poljuljana i dosta izgubljena, ali koja na žalost pod svojom
kontrolom ima golemu vojsku i naoružanje. Blefiranje je često izuzetno
učinkovito oružje. Poglavito kad pravoga oružja nema ili ga nema dovoljno.
Medjutim, u svemu tomu je trebalo naći
ravnotežu. Dobro je uplašiti objektivno jačeg protivnika. Ali je loše dotjerati
ga do osjećaja kako je došao do zida i nema se više kamo povlačiti. Pogotovo je
loše dati mu u tomu trenutku i izpriku za napad. A upravo se to dogodilo.
Nakon izbora 1990. godine u nekim obćinama s
izabranim čelničtvom hrvatske orientacije započete su pripreme za obranu. S
više ili manje uzpjeha, ali uglavnom u podpunoj tajnosti. Uz povremeno
aktiviranje i dodatno organiziranje pričuvnog sastava u Republici se pak redarstvo
postupno, pretvaralo u ozbiljnu obranbenu snagu.
Svaki dan bez sukoba za Hrvatsku je bio
dobitak. Postalo je razvidno, poglavito nakon ključnih dogodjaja s početka
1991., kako nesigurni čuvari jugoslavenstva i komunizma nemaju ni odlučnosti ni
hrabrosti povući drastične poteze i uzapćenjem čelničtva u Republici i
hrvatskim obćinama, pokušati vratiti situaciju u stare okvire. Previše toga se
dogadjalo u susjedstvu. Pad Berlinskoga zida i poglavito komunističke
samovlasti u Rumunjskoj, jugoslavenskim komunistima je neprestance bio pred
očima, kao upozorba što bi im se moglo dogoditi.
Na žalost u hrvatskoj politici vladala je
razbarušenost i šarolikost. Bilo je tu krajnje različitih političara, s iznimno
udaljenim načinima djelovanja i nastupanja. Na jednom kraju su se našli oni
koji su, uživajući u bezpogovornom prihvaćanju retoričkih neodmjerenih
vlastitih nastupa od strane publike željne brzog nastavka slikopisne realnosti,
iznosili blago rečene neozbiljne zahtjeve, želje i konstrukcije. Kao prava
suprotnost ovoj ekstrovertiranoj i neodgovornoj skupini djelovali su smireni,
marljivi i samozatajni političari kojima je nezavisnost Hrvatske bila daleko
iznad želje za vlastitim izticanjem i koji su tražili realne putove ostvarenja
hrvatskih ciljeva.
Prvi su prirodno bili puno popularniji. Na
taj način stjecao se dojam kako je naglašena hrvatska retorika jedini put obstanka
na hrvatskoj političkoj sceni. U izpraznim prietećim govorima i nastupima
gubila se tako dragocjena energija i gomilali su se povodi za protučinitbu
protivnika.
Čak i izuzetno potrebiti potezi kvareni su s nepotrebito
naglašenom dekoracijom. Poput osnutka Zbora narodne garde 1991.
Hrvatska vojska je mogla biti tiho osnovana
nastavljajući jačanje redarstva i/ili aktiviranjem vježbi Teritorialne obrane
pod vodstvom tadanjih obćinskih ureda za obranu. Medjutim, za hrvatski
politički vrh bitna je bila baš ta paradna protega, poput one održane na Zagrebovom
nogometnom veleigralištu. Jer kakav je to predsjednik ili ministar obrane koji
ne može dobiti prijavak od zapovjednika različitih vojnih postrojbi, što će uz
to još biti snimano i prikazivano kroz dalekovidničke odašiljbe i novinske
sastavke.
Istina je kako je taj nastup još dublje
pokazivao hrabrost i odlučnost na putu prema nezavisnosti, ali isto tako dao je
javni povod tada legalnim protuhrvatskim jugoslavenskim vlastodršcima za
provodjenje protučinitbe.
Goloruko zveckanje s oružjem pak nije bilo
provedeno hrabro do kraja. A za to se pružila sjajna prigoda u vrieme sukoba
JNA sa slovenskom Teritorialnom obranom. Je li taj sukob bio namješten ili ne,
nije bilo bitno. Vojnici JNA u vojarnama koje su se nalazile u Sloveniji ili
Hrvatskoj, a koji su bili Hrvati i Slovenci, množtveno su bježali, a ostali,
kako častnici tako i vojnici, uplašeni su maštali o povratku svojim kućama na
iztoku Jugoslavije. Trebalo im je u većini slučajeva samo omogućiti slobodan
put i vojarne bi bile u našim rukama. Zbor Narodne Garde se mogao praktički
preko noći pretvoriti u dobro naoružanu vojsku koja bi stala nasuprot JNA u
razsulu. Nama Hrvatima kao i Slovencima bila je u interesu samo sloboda naše države,
a ne i posezanje za tudjim ozemljem, pa je postojala velika vjerojatnost
izbjegavanja čak i bilo kakovih sukoba.
Što je pak učinjeno? Prigoda za dolazak u
posjed golemog vojnog arsenala je propuštena. Uz to propuštena je mogućnost
stvaranja čvrstog savezničtva sa Slovenijom. Slovenija se s Hrvatskom kao
tampon pojasom, praktički osamostalila i izgubila daljnju potrebu i interes za
vojnim aktivnostima. Hrvatska je ostala sama i slabo naoružana suprotstavljajući
se golemoj vojnoj sili s lepršanjem barjacima i s pjevanjem domoljubnim
pjesmama.
Vjerojatno nastojeći izpraviti pogrješku,
hrvatski vrhovnik tri mjeseca kasnije izdaje zapovied za izključenje vode i
struje vojarnama JNA. Na taj način učinjena je samo još jedna pogrješka.
Poglavito stoga što je zapovied bila neselektivna. Imala je nekoga smisla u
srdcu Hrvatske, gdje su vojarne JNA bile obkoljene velikim množtvom hrvatskoga
pučanstva i zbog toga su častnici i vojnici JNA bili silno uplašeni. Na rubnim
područjima Hrvatske, poput Dubrovnika takav potez daje konačni povod JNA za
napad pod krinkom protunapada.
Umjesto postupnoga preuzimanja vojarni,
počevši od onih koji se nalaze duboko u hrvatskomu ozemlju i pod različitim
objašnjenjima, koja se sva svode na dragovoljno napuštanje vojarni od strane častnika
i vojnika JNA, uz pokazivanje što je više moguće miroljubivoga stava na svim
rubnim područjima, donesena je odluka s kojom se demonstrira neprijateljstvo
čak i tamo, gdje je hrvatska obranbena pozicija bila bez ikakovih izgleda.
S nepromišljenim, nepotrebitim i
neutemeljenim demonstracijama moći neprijateljima Hrvatske je na pladnju doneseno
opravdanje za napad. Kad već nije uporabljen pogodni trenutak za preuzimanje
vojarni za vrieme jednotjedne borbe Slovenaca i JNA, trebalo je znati kako se takov
trenutak ne će brzo ponoviti. Propuštena prigoda mogla je biti nadoknadjena s daljnjim
što je moguće tajnijim obranbenim pripremama, uz nudjenje udobnoga i sigurnog odlazka
kućama častnicima JNA u vojarnama, koje su duboko unutar hrvatskog ozemlja, ili
održavanje statusa quo sve do procjene o dostatnoj snazi za iztjerivanje JNA iz
Hrvatske. I opet ako bude moguće bolje milom nego silom.
Na žalost, krenulo se s naglašavanjem moći
bez pokrića, nastavilo se s nepotrebitim propuštanjem sjajne prigode za
preuzimanje vojarni i gubljenjem prirodnog saveznika, a zatim se bezglavo
krenulo u izkapčanje dovoda struje i vode vojarnama JNA i na taj način od JNA
napravilo žrtvu.
Rezultat: Vojarne u rubnim područjima
Hrvatske postale su mjesta koncentracije napada na hrvatske rubne obćine, a iz
vojarni u središtnjemu dielu Hrvatske JNA je autocestom prema Beogradu, te
morskim putem iz Pule, Rieke i Splita, bez velikih problema odniela goleme
količine oružja i povukla se bez ikakovih problema.
Dokaz tadanje kaotičnosti situacije bila je i
promjena čak četiri ministra obrane u hrvatskoj vladi u isto toliko mjeseci.
Pri tomu je došlo do paradoksalne situacije. Smirenog i samozatajnog generala,
koji je zagovarao osvajanje vojarni JNA, zamienio je, kao umjerena (!) opcija, bučni
saborski zastupnik, poznat po svojim govorima o hrvatskoj granici na Drini,
čovjek podpuno okupiran svietom političkih predočbi na razini političke mašte.
Njega je zatim zamienio drugi saborski zastupnik, koji je prije toga pokazao nesposobnim
organizirati krizne stožere na jugu Hrvatske. Tko zna, možda mu je baš ta
nesposobnost doniela napredak u rang ministra. Srećom Predsjednik je vrlo brzo
shvatio uočio i tu svoju pogriešku, pa je za ministra obrane izabrao povratnika
iz izseljeničtva, koji je sudjelujući u
hrvatskoj vlasti nešto više od godinu dana, imao prigodu svoja dotadanja
ugostiteljska životna izkustva zamieniti s izkustvima vezanima za politiku i
obranu. Njegova pojava na mjestu ministra obrane je čak bila odredjeni napredak
u stručnom smislu u odnosu na dva njegova predhodnika, a osim toga sa sobom je
donio smirenost i samozatajnost. Donio je takodjer i odredjeno hereditarno obterećenje,
pa je skrbi o obrani Hrvatske dodao i skrb o obrani Hercegovine i to u vrieme,
kad Hercegovina još uobće nije bila ugrožena, pa se stjecao dojam kako se
ograničeni hrvatski obranbeni resursi bezrazložno usmjeravaju tamo gdje nije
trenutno nuždno. To bi se moglo posebice razčlanjivati, a rezultat razčlanbe bi
mogao pokazati kako je ministar ugostitelj u svojoj obranbenoj strategiji u
stvari bio u pravu. U svakomu slučaju bitne pogrješke su ipak napravljene prije
njegovoga preuzimanja dužnosti.
Sretnijim i spretnijim odlučivanjem u
ključnomu razdoblju od lipnja do rujna 1991. borba za nezavisnost Hrvatske je
imala prigodu krenuti puno povoljnijim smjerovima. Napravljene su neke neprieporne
pogrješke.
Medjutim, tko zna? Ponekad
naizgled iracionalne odluke budu uzpješnije od racionalnih. Kako se poviest ne
može ponoviti, sve ipak ostaje u području špekulacije.