Prvi višestranački izbori 1990. bili su u
stvari glasovanje birača ”protiv”. Većina nezadovoljnika jednostavno je željela
prestanak vlasti dotad jedino postojeće stranke - Saveza komunista Hrvatske, a
s tim i poznatih komunističkih dužnostnika i na republičkoj i na lokalnim
razinama. Kao najsigurniji izbor koji će osigurati poraz komunista ljudi su vidjeli
Hrvatsku Demokratsku Zajednicu, koja je silno brzo okupila veliki broj članova
i u izbore išla samostalno i s jasnom težnjom k osamostaljenju Hrvatske. Druge
stranke s hrvatskim predznakom su bile tek u nastajanju i podpuno nepoznate ili
su se pak udružile u Koaliciju narodnoga sporazuma, na taj način izgubivši
svoju prepoznatljivost i na neki način ostavši po svojoj sveukupnoj koncepciji
bliže vladajućim komunistima.
Već nakon prvoga izbornoga kruga pristupnici
Hrvatske Demokratske Zajednice postignuli su veliki uzpjeh. Bio je to putokaz
biračima u drugom krugu. Želeći sa sigurnošću dotući Savez komunista, dobar dio
birača koji je u prvom krugu podupirao druge hrvatske stranke, u drugomu krugu
je glasovao za pristupnike Hrvatske Demokratske Zajednice. U tomu su im pomogli
i mnogi pristupnici tih hrvatskih stranaka, jer su neki od njih u drugom krugu
odustajali, kako bi se glasačima bilo lakše odlučiti u glasovanju.
Tako je iznad svih hrvatskih optimističkih očekivanja
Hrvatska Demokratska Zajednica u Sabor ušla s nadmoćnom nadpolovičnom većinom,
premda iza sebe nije imala polovicu biračkog tijela. Omogućio joj je to
većinski sustav u kombinaciji s glasovanjem “protiv komunista” a za “hrvatsku
stranku”.
Prva saborska sjednica na kojoj se birala
hrvatska vlada, te uzpostava novih lokalnih skupština i izvršnih vieća proteknula
je u velikom zadovoljstvu svih hrvatski nastrojenih birača bez obzira na to za
koju su hrvatsku stranku glasovali. Dominantan utjecaj Hrvatske Demokratske
zajednice, uzimao se kao nešto sasvim prirodno i simpatično. Nisu povlačene
nikakove uzporedbe sa Savezom komunista, koji je za vrieme svoje vladavine bio
jedina postojeća stranka. Sad je nastalo višestranačje i zastupnici naroda su
izabrani na pošten način, razmišljalo se.
Hrvatska Demokratska Zajednica je s golemim
izbornim uzpjehom prirodno dobila na zamahu. Sve je više ljudi podpisivalo
pristupnice i članstvo je bujalo. Osnivani su ogranci u svakom selu ili u
svakoj tadanjoj mjesnoj zajednici. Na razini obćina osnivani su obćinski
odbori. Stvorena je trostupanjska stranačka hijerarhija po ugledu na tadanju
državnu upravu. I sve ovo je bilo normalno, očekivano i prirodno. Ljudi su bili
željni višestranačja, željeli su mogućnost izkazivanja i razmjene mišljenja,
pristupali su hrvatskim strankama, najviše onoj koja je porazila omraženi Savez
komunista.
U Hrvatsku Demokratsku Zajednicu postupno ulaze
mnogi dojučerašnji članovi Saveza komunista, što samo po sebi nije bilo ništa
negativno. Ti ljudi su željeli zatvoriti jednu i otvoriti drugu životnu
stranicu. Medjutim, tu ipak počinju nevolje. S bivšim komunistima stižu i
njihove navike. A osnovna navika je bila uporaba republičke i lokalne vlasti
samo kao kulise za provodjenje odluka donesenih na partijskim sastancima. Možda
za presadjivanje ovih navika nisu krivi samo bivši komunisti, možda čak i nisu
najveći krivci. Komunistički sustav je postojao dosta dugo, pa je i u većinu
nekomunista ubrizgao samovlastne otrove.
Formula upravljanja u glavama puno ljudi je
tako bila krajnje pojednostavljena. Do jučer su o svemu odlučivali komunisti na
svojim, u pravilu večernjim, sastancima, a sada ćemo o svemu odlučivati mi na
svojim, u pravilu večernjim sastancima u svojim ograncima i odborima. Uostalom,
komunisti su, u obćinama u kojima su ostali na vlasti, nastavili raditi po
svojim ustaljenim navikama.
Svevlastni sindrom netrpeljivosti i podjela
na “naše i njihove”,“tko nije za nas taj je protiv nas” i slično, pojavljivao
se i jačao nekako uzporedno i na obćinskim i na republičkoj razini. Možda je
čak na nižim razinama znao biti i izraženiji. Kako je s procvatom demokracije
nestalo represivnih partijsko-državnih mehanizama, demokratski izabrane obćinske
skupštine i obćinske vlade dobili su mogućnost donositi odluke podpuno
samostalno. Negdje su te mogućnosti bile primienjene, a na nekim mjestima su
zadržane stare navike donošenja odluka iza kulisa.
Do kraja mjerodavno mogu govoriti samo o
djelovanju Skupštine i Izvršnog vieća Skupštine obćine Dubrovnik. Za cielo vrieme
od lipnja 1990. do travnja 1993. dubrovačka obćinska vlada je svoje odluke
donosila u podpunosti nezavisno od utjecaja Hrvatske Demokratske Zajednice,
inače dominantne u obćinskoj skupštini. Premda je pritisaka bilo, oni su se
zadržali u demokratskim okvirima. Ili ih je u tim okvirima zadržalo samo
ponašanje samoga Izvršnoga vieća.
Sve u svemu u prve tri godine stvaranja države
Hrvatske, pitanje donošenja odluka samo na razini dominantne stranke nije bilo
niti tako izraženo niti posebice kritično. Na obćinskim razinama postojale su
mogućnosti donošenja odluka bez stranačkoga utjecaja, što je bilo zasnovano i
na osobnom legitimitetu obćinskih dužnostnika izabranih na prvim višestranačkim
izborima. Na republičkoj razini je čak u jednomu trenutku uztrojena i
višestranačka vlada, nazvana Vladom narodnoga sporazuma.
Na žalost, od izbora 1993. stvari su se bitno
promienile. Već uvodjenje izbornih lista donielo je odstranbu nepodobnih ili
neposlušnih ljudi. Hrvatska Demokratska Zajednica na valu uzpjeha obrane
nezavisnosti i medjunarodnoga priznanja Hrvatske lako dobiva izbore. Na žalost,
ovaj put na scenu izlaze stranački poslušnici u kombinaciji s lovcima na
položaje, medju kojima su mnogi podpisali stranačke pristupnice neposredno
prije samih tih izbora.
U unutar stranačkim izborima je uveden
mehanizam takozvanog “kooptiranja”, pa su neki iztaknuti stranački dužnostnici oktroirani
iz središnjice. Iz središnjice najjače hrvatske stranke pred izbore su u obćine
upućeni izaslanici, koji su praktički obavili cjelokupan posao “izbora” novoga obćinskoga
stranačkoga odbora i nakon izbora, novih županijskih, gradskih i obćinskih dužnostnika.
Izaslanici su se čak u obćinama zadržali dugo nakon izbora sa stilom svojevrstnih
„gubernatora“. Navedeno se može sa sigurnošću posvjedočiti za dubrovačko
područje. Za predpostaviti je, kako je i u nekim drugim obćinama situacija bila
slična.
Metode izvadjene iz svevlastnoga
jednopartijskoga laboratorija i nasadjene na višestranačj,e odjednom su počele
bosti oči. U narodu se sve češće kao simbol nepopularnosti rieč “komunist” počinje
zamjenjivati s rieči “hadezeovac”. A sama Hrvatska Demokratska Zajednica sve
snažnije podhranjuje prikaz podpune simbioze stranke i vladajućih struktura. Sa
stranačkih sabora javno se daju smjernice vladi i Saboru. Stvaranje hrvatske
države se počelo izjednačivati sa stvaranjem Hrvatske Demokratske Zajednice.
U Hrvatskoj je tako primienjen preslik
jednopartijskog unutar višestranačkoga sustava.
Narod je to osjetio i na izborima 2000. i opet je glasovao „protiv“. Na žalost
rezultati glasovanja doveli su na vlast ljude koji su, kao pripadnici i izravni
sliednici komunističkoga sustava, još snažnije krenuli u povratak zbiljskoga
jednostranačja, te što je još bolnije, obnovu jugoslavenstva.
Višestranački okvir se pokazao dostatno jakim
i občuvane su osnovne značajke demokracije, sloboda čovjeka i pravo na slobodno
iznošenje mišljenja. Ipak, žalostno je što je izgubljena dragocjena energija u medju
hrvatskomu konfrontiranju i pružena je prigoda različitim protuhrvatskim
snagama, pa su oni sada pod plaštem borbe protiv nove samovlasti zajedno sa svojim uglavnom jugoslavenskim i
komunističkim izkustvima zauzeli iztaknuta mjesta na hrvatskoj političkoj sceni.
Pouka za budućnost. Hrvatska predočba
ima mogućnost uzpjeha samo u dobro uravnoteženim višestranačkim demokratskim
okvirima. Kakovi su ti okviri nije težko definirati. Stranke cielo vrieme pred
biračima javno sučeljavaju svoje programe i predočbe. Izabrana zakonodavna,
sudska i izvršna vlast u državi radi nezavisno svaka za sebe na boljitku
države. Vlast i stranke imaju “blizke susrete” u vrjemenu izbora. Kad se vlast uztroji,
stranke se vraćaju svojim programima, te sukladno svojim pogledima kritiziraju
ili hvale vlast, a vlast opet nezavisno obavlja svoje dugoročne i kratkoročne
zadaće.