U svakomu postojećem sustavu promjene su nuždne.
S vriemenom entropija raste i sustav je potrebito mienjati kako bi se entropija
vratila u tolerantne okvire. U vriemenu prielaza iz sustava u sustav, u vriemenu
promjene državnih granica promjene su dio samog procesa. Sama tranzicija iz
sustava u sustav je velika promjena, a promjena granica takodjer. Traženje
optimuma kroz mienjanje postojećega stanja u srži je dogodjaja u kojima se
jedan sustav namjerava zamieniti s drugim, a jedna država s drugom.
Nakon izbora 1990. nastupilo je vrieme
nezamislivih promjena. Hrvatska je krenula putem državnoga osamostaljenja od
Jugoslavije, višestranačje je zamjenjivalo jednostranačje, nastupila je
demokracija umjesto totalitarizma, hrvatski ponos je zauzimao mjesto hrvatskoga
progona, privatizacija je razarala kolektivizam. Grade se novi zakonski,
školski, stanbeni, zdravstveni sustavi, rehabilitira se hrvatski jezik. Uzpostavlja
se hrvatsko redarstvo i hrvatska vojska i tiska se hrvatski novac, osniva se
hrvatska carina, hrvatska diplomacija, predstavlja se svietu novi državni
identitet. Uvodi se moderni porezni sustav. Uza sve to Hrvatska se brani od
oružane agresije.
Svaka od nabrojenih promjena bi i za svaku
sredjenu državu bila veliki problem, a Hrvatska je u njih krenula odjednom, pa
doista nije ni čudo što su, uz vriedne rezultate, napravljene brojne pa i
katastrofalne pogrieške. Pri tomu je napravljena i pogrieška zajednička svim pogrieškama:
u promjene se ulazilo bez gotovo ikakovoga razmišljanja, a kamoli nakon ozbiljnih
provjera.
Poznata je činjenica kako je relativno lako uočiti
kad nešto nije u redu, ali puno je teže i zahtieva puno više vriemena za
smisliti riešenje koje vriedi. Što je najgore, mienjala su se i riešenja koja
su inače bila podpuno u redu i jedini razlog za promjenu je bio to što je to nekomu
osobno odgovaralo.
Zasigurno je dobro pravilo ne rušiti i ne mienjati
postojeće do precizne definicije novoga,
gdje god je moguće tako postupiti. A tako je moglo biti gotovo svugdje.
Drugi veliki sustavni propust napravljen je u
preskakanju izbora prioriteta. Svatko se naravno borio za promjene i prilagodbe
na svojemu području. I nitko nije odbačen i ostavljen za kasnije. Dapače sve je
dobilo najviši prioritet. I školstvo i zdravstvo i kultura i šport i
poljodjelstvo i veleobrt. Deklarativno je sve proglašeno jednako važnim. Jedino
je obrana imala viši prioritet, a i ta tvrdnja, nije u podpunosti čvrsta jer
nikad nije bila proglašena obća mobilizacija. Čak je i turizam imao svoje
ministre, svoje turističke zajednice i svoje djelatnike koji su “prodavali
turističke kapacitete po svietu” unatoč okupacije ili ugroze hrvatskoga ozemlja,
težkoća u obskrbi i komunikacijama te iznad svega razvidne sveukupne
nesigurnosti, pa je tada bilo kakovo
gubljenje vriemena i sredstava na turizam bilo u to doba bezpredmetno.
Malo tko je mislio o činjenici kako jednaka vriednost
znači i jednaku bezvriednost.
Krenuvši istodobne u široke promjene na svim
područjima nepotrebito su se razsipale snage i sredstva. Nova riešenja su
nicala “preko noći” i primjenjivana su odmah uz minimalne predhodne provjere,
ili bez ikakovih provjera. Jedino primjereno mjesto i vrieme za ovakove
postupke bili su oružani i humanitarni aspekti obrane. A tu su zasigurno
napravljene najmanje pogrieške. Sve ostalo moralo je proći provjeru vriednosti prije
primjene.
Brojni su primjeri nepotrebitoga preskakanja
u razvoju svakoga projekta nuždnih stupanja, poglavito stupanja uzporedjivanja
i izpitivanja. Puno su riedji pak bili projekti dobro smišljeni i osvietljeni
sa svih strana. Na sreću u ove druge spadao je prvi hrvatski ustav - Božićni
ustav. Na žalost, nakon što je izdržao gotovo deset godina uz minimalne izmjene,
kad su komunisti 2000. godine prigrabili vlast, u manje od godinu dana
drastično su ustav mienjali čak tri puta.
Politika se uplela u gospodarstvo, šport,
kulturne priredbe, školstvo, zdravstvo, promet, u svaki aspekt života. To samo
po sebi nije bilo čudno. Medjutim, težka je pogrieška veliko forsiranje
promjena i izostanak provjera novih riešenja.
Primjer tomu je namjera izgradnje goleme
marine u Dubrovniku. Osobno sam uložio veliki napor kako bi se zamisao
izgradnje usmjerila u normalne vriemenske, financijske, tehničke i ekološke
projektne okvire. Državni vrh je bio spreman dopustiti početak radova francuskoga
investitora, doslovce bez ikakovog pismenoga traga, s izuzetkom nekoliko
fotomontaža. Premda je to i onda i danas izgledalo nevjerojatno, imao sam dojam
kako bi jaružala počela kopati bez izradjene i jedne jedine stranice projekta i
bez ikakove financijske konstrukcije!
Primjer nepotrebite žurbe su i promjene riešenja
unutar samog državnoga uztroja, pa se tako, s objašnjenjem kako državni ustroj
treba uzkladiti s Ustavom, u ratnim okolnostima 1992. godine krenulo u
održavanje predsjedničkih izbora, te izbora za zastupnički dom Sabora, a
početkom 1993. godine održani su izbori za županijski dom sabora i za lokalnu
upravu i samoupravu.
Predsjednik je ionako obnašao svoju dužnost i
bio izabran tek prije dvije godine. Zastupnički dom je vriedno radio i imao
doista snažan legitimitet dobiven prvim višestranačkim izborima takodjer od
prije samo dvije godine, a lokalne uprave su obavljale svoje poslove. Ako su zastupnički dom i sustav lokalne uprave mogli djelovati do
tada, mogli su izdržati i do kraja svojih mandata, što bi izmedju ostaloga bila
i ušteda velikoga truda i novca. U ustav se jednostavno moglo upisati kako će
se u prije novi sustav državne i lokalne uprave primieniti nakon izteka četverogodišnjega
razdoblja, kada bi se i onako trebali održati novi izbori.
Umjesto opreznoga i tadašnjoj situaciji
primjerenoga postupka, krenulo se bezglavo u izbore, pa je tako istovriemeno napravljena višestruka
šteta. Izbori su održani u neprimjerenim uvjetima, na njih su utrošena sredstva
i snage koja su mogla biti utrošena u puno pametnije i potrebitije svrhe, a uz
sve to se izgubila mogućnost promišljanja i izpitivanja novih riešenja kroz
dulje vriemensko razdoblje. Uza sve to dielovi hrvatskoga ozemlja su bili
okupirani, pa na tim područjima izbori nisu ni mogli biti održani.
Jedno od takovih područja bio je i iztočni
dio dubrovačke obćine od Plata do Vitaljine, pa je izbjeglo pučanstvo moralo
glasovati u Dubrovniku ili uobće nije moglo izići na izbore.
Kako bi uobće bilo moguće održati izbore, u
slobodnomu dielu dubrovačke obćine su
1992. glasačka mjesta organizirana po izbjegličkim hotelima i naseljima, te u
skloništima. Zbog nesigurnosti obskrbe električnom energijom, morali su se nabavljati
agregati, kako bi se mogla rabiti računala, kao tehnička podpora.
Jednako nepotrebit primjer žurbe dogodio se početkom
1993. kad su održani izbori za novi sustav lokalne uprave i za Županijski dom
Sabora, dakle više od godinu dana prije izteka mandata predstavnicima izabranim
1990. Županijski dom su komunisti, nakon ponovnoga osvajanja vlasti proglasili
suvišnim, pa su ga ukinuli 2001. godine. Dakle uztrojen je u vrieme kad je
trećina ozemlja bila okupirana, a ukinut je nakon što je ostvarena cjelovitost
Hrvatske. Uztrojen je u ratnim okolnostima, a ukinut je u miru! A u ovom domu
je ključna zastupljenost svih područja Hrvatske, bez obzira na brojnost
pučanstva! Neki zastupnici su tako neko vrieme predstavljali hrvatskoj vlasti
nedostupna područja, a kad su ta područja postala dostupna, onda je tim
zastupnici zajedno s ostalim njihovim kolegama ukinuta mogućnost zastupanja!
Što je moglo biti opravdanje za ovakove u
biti nerazumne poteze?
Jedan uzrok bio je u rezultatima izpitivanja
javnoga mišljenja koja su tih godina predvidjali sigurnu i uvjerljivu pobjedu
dominantne Hrvatske Demokratske Zajednice, pa se odnos političkih snaga želio
zacementirati za sliedeće četiri godine. Drugi ne manje bitan motiv je bio u
traženju odgovarajućih mjesta u državnoj upravi za razne “podobne” osobe. Možda
je baš zbog toga bila preskočena primjerena provjera, i golemi rast državne
administracije, koji je usliedio nakon izbora, u stvari je bio nešto čemu se
težilo, a ne nešto što se nastojalo izbjegnuti, kao što bi to bilo za
očekivati.
Uzaludni
su bili inače pravovriemeni pozivi na nuždnost pozornoga izpitivanja predloženoga
modela nove lokalne uprave i samouprave. Na prvi pogled je bilo jasno kako novi
model vodi rastu administracije, poglavito višestrukomu povećanju broja
lokalnih čelnika i dužnostnika, te nejasnoćama u razgraničenju ingerencija
izmedju županija, gradova i obćina. I same nove granice u lokalnoj samoupravi
takodjer su se pokazale problematičnima.
Uglavnom, peterostruko povećanje broja
jedinica lokalne uprave i samouprave, donielo je deseterostruko povećanje broja
dužnostnika. Na primjer dubrovačka obćina je umjesto predsjednika Skupštine i
predsjednika Izvršnoga vieća, dobila predsjednike županijskoga i gradskoga
vieća i sedam obćinskih vieća, te župana, dva dožupana, gradonačelnika, dva
dogradonačelnika i sedam obćinskih načelnika! Uz to su se prirodno za nove
čelnike trebale pronaći tajnice, vozači, vozila, uredi i na kraju, ali ne manje
bitno - plaće za svih njih.
Još veću konfuziju su izazvali različiti
uredi, za koje se dugo odmjeravalo trebaju li pripasti županijama ili gradovima
ili obćinama. U nekim slučajevima došlo je do podjele postojećih ureda na više dielova.
Uz to je, opet prirodno, ali krajnje nepotrebito i neracionalno, išlo i
povećanje broja ravnatelja ili predstojnika ureda.
Zakonodavci uobće nisu željeli uzeti u obzir
pozitivno izkustvo u organizaciji lokalne samouprave stečeno za vrieme
komunizma. Naime, i komunisti su za vrieme Jugoslavije eksperimentirali i
tražili riešenja pri tom praveći pogrieške. Izmedju republičke vlasti i obćina
pokušavali su uzpostaviti medjurazinu pod nazivima kotar ili zajednica obćina
i uviek bi iznova uztvrdili kako je trostupanjska uprava jednostavno suvišna.
Nakon nekoliko desetljeća eksperimentiranja, ustalili su se na obćinskoj upravi
koju smo mi kao nekomunistička izabrana vlast zateknuli 1990. godine. Takova
uprava je u uzporedbi s danas postojećom lokalnom upravom u Hrvatskoj bila
bitno racionalnija i učinkovitija i Hrvatska će se trebati vratiti sličnomu riešenju.
O tomu će biti detaljno rieči kasnije u dielu knjige koji se bavi s traženjem i
predlaganjem riešenja.
Što se moglo na području lokalne uprave
učiniti bez velikoga rizika. Mogli su se i trebali izpraviti i prilagoditi obćinski
propisi u skladu s novom državom i novim sustavom. Mogao se promieniti naziv “obćina”
u “županija”, premda to nije bilo nuždno. Trebalo je od tri skupštinska obćinska
vieća (družtveno-političko vieće, vieće udruženoga rada i vieće mjestnih
zajednica) uztrojiti jedno ili dva, izvršna vieća preimenovati u poglavarstva,
sekretarijate i komitete u urede i slično. Na taj način bi
se izbjegnuli potresi, nejasnoće i nepotrebito lutanje. Tiekom vriemena trebalo
je napraviti detaljnu razčlanbu i uočiti moguće problematične točke u obćinskoj
upravi, potražiti riešenja, testirati ih u ozbiljnoj razpravi i sučeljavanju različitih
pogleda, a tek nakon toga konačno primieniti nova riešenja nakon jednih od sliedećih
redovitih izbora. O tomu će biti govora obširnije u nastavku knjige.
Žurba u donošenju i primjeni novih trajnih riešenja
rezultirala je s bezglavim promjenama u hodu, tumačenjima i improvizacijama,
koja su trajala dugo i još traju. Najveća je šteta što se žurba u provodjenju
pojedinih jednostranih zamisli pretvorila u maniru, u loše pravilo, koje
nitkomu ne smeta i nitko ga ne uočava. Jedina iznimka je ipak bilo nepotrebito mienjanje
Ustava dva puta u nekoliko mjeseci, kad je bilo nešto mlakih kritika. Medjutim,
i tu su se kritike svele na lamentiranje o “uništavanju svetosti” ustava, a
puno manje su upozoravale na obćenitu neracionalnost i brzopletost u pristupanju
promjenama.
Zakoni, a posebice ustav trebaju biti čvrsti
i podložni samo riedkim, izuzetno opravdanim i temeljito pripremljenim
promjenama.
Za brzopletost nitko nikad
nije povukao nikakove konzekvence. Uobće se ne priča o auktorima klimavih
zakona, koji često ne mogu izdržati u istom obliku ni nekoliko mjeseci, a
ponekad ni nekoliko dana. Dok se o odgovornostima u gospodarstvu ipak govori, o
odgovornostima u zakonodavstvu nema ni zbora. A tu su brzopletosti baš
najopasnije.