Predloženi novi
uztroj državne uprave zahtjeva bitnu promjenu postojećega iztroja, odnosno ukidanje,
racionalizaciju ili uklapanje postojećih ministarstava, vladinih ureda i
središtnjih državnih ureda u jedno od nabrojenih sedam ministarstava. Što treba
ukinuti, što smanjiti na prihvatljivu mjeru, a što drugčije razporediti,
navedeno je u nastavku uz opis razloga za takove poteze. Razlozi su ponekad
navedeni uz dozu sarkazma, što se činilo nuždnim za bolje i brže razumievanje
onih koji se ne snalaze lako u bezpućima hrvatske državne uprave, kako bi to
možda rekao pokojni prvi hrvatski predsjednik.
Za početak evo i
nekoliko brojki u svezi s tielima državne vlasti, jer brojevi često govore sami
za sebe više nego slova. Hrvatska ima 20 ministarstava, 15 vladinih ureda, 5 sriedištnjih
državnih ureda i 7 državnih upravnih organizacija, dakle 47 najviših tiela
državne uprave koncentriranih u Zagrebu, ali to je samo vrh ledenoga briega. Po
županijama je razporedjeno još 20 ureda državne uprave, a svaki od tih ureda
ima svoje izpostave, kojih sveukupno ima 85. Uz to ti uredi imaju 231 matični ured! Na ovo
treba dodati stotinjak izpostava poreznih uprava, petdesetak carinskih
izpostava, a uz to i gotovo svatko
ministarstvo ima svoje izpostave po Hrvatskoj. Na sve to treba dodati i 20 županija,
te 555 gradova i obćina.
Ovaj kratki pregled
napravljen za dvadesetak minuta pokazuje kako u Hrvatskoj postoji preko 1100
(tisuću i sto) različitih uprava i ureda, od kojih neki imaju po jednoga ili
dva, a neki i tisuće zaposlenih, Prema
podatcima ministarstva uprave u državnoj upravi izključujući županije, gradove
i obćine zaposleno je pedesetak tisuća osoba, a u županijama, gradovima i obćinama
zaposleno ih je još pedesetak tisuća. Ovaj broj nije iznenadjujući kad se samo
pogledaju nazivi pojedinih radnih mjesta. Tako na primjer imamo službenice za
zaštitu osobnih podataka, osobe za nepravilnosti, povjerenike za etiku, što bi na hrvatskom jeziku
značilo moral ili ćudoredje. Na primjer, tih moralnih nadzornika ima u
ministarstvima i drugdje po državnoj upravi više od 300 (tri stotine)! A ima ih
još puno po državnim tvrdkama.
Primjetno je kako se
nakon prvog povratka komunista na vlast u opisima nakupilo puno srbskih izraza
(na primjer bagatelna umjesto jeftina
ili malenkostna nabava bagatelna umjesto
bezznačajna kaznena djela, sport
umjesto šport, zdravlje umjesto
zdravstvo). Te jezične nakazne pojave se nakon formalnoga odlazka komunista s
vlasti u pravilu ne izpravljaju, ali ipak ima i svietlih primjera poput
vraćanja „športa“ i „zdravstva“ u službenu uporabu, premda će njihov svekoliki
povratak biti dugotrajan, poglavito kad je u pitanju šport, jer su tu hrvatsku
rieč mediji brzo i sretno odbacili kad su je odbacili komunisti, a sad se čine
nevještima i nastavljaju sa „sportom“. A spomenuti izrazi su samo vrh ledenoga
briega.
Uz racionalizaciju
svega u izravnoj svezi s vladom, treba ozbiljno razčlaniti i sve tako zvane
nezavisne institute, zavode, agencije i
slične ustanove gdje se nakupio silno puno ukruha, od kojih priličan broj nosi
naslove doktora znanosti. Samo površan pogled na naslove doktorskih teza
odkriva svu tragičnost nametničke epidemije koja se nezadrživo širi po
Hrvatskoj, ali i po cielomu svietu.
O institutima, zavodima, agencijama, sriedištima i centrima može se na Medjumrežju naći puno toga. Svi izvori nisu baš najsvježiji
i najvjerodostojniji, ali su dovoljni jer brojčana odstupanja od desetak ili
petnaestak posto nisu problem. Ovdje nije cilj objaviti nekakove točne brojke
nego doći do zaključaka na osnovu približnih brojčanih pokazatelja.
U Hrvatskoj djeluje
ili bolje rečeno postoji 46 instituta, koji bi se inače u duhu hrvatskoga
jezika trebali nazvati ustanovama. U njima svoje plaće prima nepoznat ukupni
broj „institucionalista i institucionalistica“. U 40 agencija, koje bi se
prikladnije, sukladno njihovoj djelatnosti, mogle nazivati, posriedničtvima,
zastupničtvima, poslovnicama, ustanovama ili uredima, zaposleno je gotovo 6 i
pol tisuća „agenata“ i „agentica“. Šestnaest zavoda u svoje okvire je „zavelo“
gotovo 8 tisuća „zavedenih“, a u pet fondova, čiji bi prikladniji hrvatski
naziv bio zaklad ili zaklada, svoje zaposleničke koriene je pustilo
tristotinjak „fondamentalista“. Postojećih devet centara bi se moglo barem nazvati sriedištima, koliko god to
smetalo nekima od tamo zaposlenih „centralista“ i „centralistica“.
U svemu tomu nalazi
se krcato mogućnosti racionalizacije, uz što bi i štilnici morali pokazati
svoje umieće.
Daleko bi nas odvela
razčlanba svih tih tiela koji žive na državnim jaslama, ali je ipak zgodno
barem ukratko zaustaviti se na jednomu primjeru. Tu čast ima Institut za
migracije (koje bi se hrvatski zvale selitbe) i narodnosti, čiji naziv već na
prvi pogled sluti kako se tu krije nešto bez čega Hrvatska može normalno
živjeti. Ovaj institut je izabran slučajno ili namierno, zavisno od točke
motrišta. Igrom slučaja sam na YouTubeu naišao na video u kojemu profesionalni
šaljivac, lažno se predstavivši, na dosta sirov način izpituje ravnatelja o svrhi
postojanja instituta, a ovaj mu krajnje nesigurno odgovara, kako zapravo takova
svrha ne postoji, ako se izključi potreba za primanjem plaće, kako njegove tako
i petdeset zaposlenih „institucionalista“. Nakon toga sam namjerno krenuo u
kratku razčlanbu.
Na mrežnim
stranicama instituta može se pronaći kako se posla u svezi sa selitbama i
narodnostima, ma što to značilo, uhvatilo petnaest doktora znanosti, koji nose
dodatni naslov „iztraživači“, te još jedan doktor znanosti, uz čije se ime
povezao naslov „zaslužni znanstvenik“ i „znanstveni savjetnik u trajnom zvanju“,
ma što to značilo. Toj šestnaesterici doktora znanosti stručnost održava jedan
„stručni suradnik“, inače magistar znanosti. Ovoj sedamnaesterici se pridružila
skupina koja je svrstana pod naslov „bivši i vanjski suradnici“. Pregledom toga
skupa može se vidjeti kako je tu pod vanjske suradnike svrstana nekolicina
stalno zaposlenih u ovomu institutu, za neke od nabrojenih nema baš nikakovih
podataka, neki su doista zaposleni drugdje, a za neke se dobije poruka o pogrieški.
Zajednička značajka svih njih je visoko obrazovanje u razini doktora ili
magistra znanosti. Svima njima pomaže skupina službenika medju kojima su i
diplomirani pravnik i diplomirani ekonomist.
Životopisi „institucionalista“
zbrkana su zbirka svega i svačega. Jedan od njih, kojega sam u doba dok sam
pratio hrvatske medije zapamtio kako medijskoga čestoga gostai stručnjaka za
puno područja, magistrirao je na „fakultetu
političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu“ 1986. Godine, a zatim je po kratkomu postupku sliedeće 1987.
godine doktorirao na „fakultetu političkih nauka Universiteta u Beogradu“! Razvidno
je to učinio iz žurbe, jer u Zagrebu inače ne bi to mogao ostvariti tako brzo.
Nakon beogradske epizode vratio se u Zagreb i institucionalizirao se na ovomu
institutu od tada do danas, s tim što se od 1991. do 1994. godine, točno u vrieme
kad je Hrvatska trpjela težku jugoslavensku agresiju, „studijski usavršivao“ u Njemačkoj i
Austriji.
Ovaj institut
osnovan za vrieme Jugoslavije po logici stvari je trebao prestati postojati s
ostvarenjem hrvatske samostalnosti, ali je vjerojatno preživio baš iz razloga
nalaženja utočišta za brojne doktore znanosti kojima se mora odati priznanje za
domišljatost, a što je vidljivo iz naslova njihovih doktorata poput: „Utjecaj
promjena u okolišu na nastanak (ne)dobrovoljnih migracija" ili "Utjecaj
družtvenoga poretka na promjene etničke strukture stanovništva Hrvatske u
uvjetima modernizacije" ili „Politička opredjeljivanja u Hrvatskom zagorju
1941. – 1945“ ili "Utjecaj migracija na transformaciju naselja
Međimurja" ili "Transnacionalni socialni prostori. Prekogranične veze
migrantskih skupina u Hrvatskoj" ili „Demogeografski aspekti
suburbanizacije Hrvatske primjer riečke aglomeracije“ ili "Socioložki
aspekti etničkih predrasuda na primjeru Hrvatske" ili „(Re)konstrukcija
ruralnih lokalnih zajednica nakon ratnih sukoba – primjer zapadnoga dijela
Brodsko-posavske županije“.
Institut iztiče zasebno svoju
misiju i svoju zadaću, što ukazuje kako svim tim doktorima znanosti nije jasno
kako su misija i zadaća istoznačnice. Inače opisi misije i zadaća vrve od obćenitosti
u kojima dominiraju „organiziranja“, „suradnje“ i „sudjelovanja“. Za one koji
se žele udubiti u taj primjer ponora novaca hrvatskih poreznih obveznika evo i adrese.Vriedi još jedan put spomenuti kako je izabrani primjer samo ilustracija nevesele hrvatske administracijske zbiljnosti, i kako vrlo vjerojatno ima još dostatno sličnih primjera na kojima bi se moglo vježbati i oštriti sarkazam, pa je u tomu smislu prema ovomu institutu postupljeno nepravedno. Tu nepravdu će barem ublažiti neki nalazi, uzporedbe i razčlanbe izneseni u nastavku.