Postojeće ministarstvo
znanosti i obrazovanja je barem
moglo umjesto obrazovanja u naslovu
imati naobrazbu. Zasigurno ministarstvo bi trebalo nestati, a znanost
i obrazovanje se trebaju uklopiti u Upravu za znanost, iztraživanja i inovacije
i Upravu za naobrazbu u Ministarstvu
gospodarstva, naobrazbe i znanosti.
I ovo postojeće ministarstvo sadrži puno toga neobičnoga.
Kao primjer može se uzeti životopis državnoga tajnika. Na jednoj strani su
detaljni opisi njegovih sposobnosti u koje je na primjer uključeno „izvrsno
znanje Windowsa“, koje je inače smješteno pod naslov „računalno programiranje“,
što je bezsmislica, a na drugoj strani je osim nadnevka rodjenja nema nikakovih
drugih podataka za prvih dvadesetak godina života, pa tako nema ni rieči o
njegovoj dotadašnjoj naobrazbi. Ne zna se ni koju je vrstu sriednje škole
završio, ni gdje je maturirao. Tek 1990. je u Engleskoj, računajući kako je tad
imao 21 godinu, završio dvogodišnju ili trogodišnju višu školu. Nakon toga je u
prošao devetomjesečni tečaj “part III of Math Tripos“ i to je proglasio magisterijem.
Spretni budući državni tajnik je tako u zadnjim godinama
postojanja Jugoslavije uz roditeljsku ili neku drugu pomoć, otišao u Englezku i
tamo za tri godine sebi priskrbio akademski naslov do kojega bi u Zagrebu mogao
doći za najmanje 8 godina, računajući kako su u Hrvatskoj tada najbolji i
najmarljiviji studenti morali završiti četverogodišnji studij i položiti sve
izpite, a onda najranije u prvom polugodištu sliedeće školske godine napisati i
obraniti diplomski rad, zatim sliedeće školske godine upisati dvogodišnji
magistarski studij, te nakon slušanja svih predavanja i polaganja svih izpita
iz toga studija, napisati i obraniti magistarski rad, što je posao od barem još
šest mjeseci.
Iz sliedeće kratke životopisne crtice dade se zaključiti
kako se spretni budući državni tajnik šest godina trudio oko pronalaženja
načina za stjecanje doktorata, u isto vrieme nastojeći biti što je moguće dalje
od Hrvatske, jer je u to doba Hrvatska trpjela jugoslavensku agresiju, a
hrvatski mladići su branili domovinu. Kako je budući državni tajnik u to doba
takodjer bio mladić, u Hrvatskoj bi mu se mogla dogoditi mobilizacija, što bi
ga u najnepovoljnijem slučaju moglo dovezsti u životnu opasnost. On je u to
doba, onako krajnje spretan, u isto vrieme izbjegavajući vojnu obvezu, tražio
način kako se dokopati doktorata, i taj cilj je na koncu nekako ostvario u
Americi, jer mu u Engleskoj pri ostvarenju toga cilja trogodišnji studij nije
bio dostatna podloga.
Kad je opasnost u Hrvatskoj konačno prošla, vratio se i
zaposlio u institutu „Rudjer Bošković“, kao „viši“ znanstveni asistent, a 2012.
godine, za drugoga dolazka komunista na vlast u Hrvatskoj budući državni tajnik,
koji je u medjuvriemenu bio napredovao, postavljen je za ravnatelja instituta.
Njegovo promaknuće za vrieme komunističke vlasti uklapa se u
cielu priču s njim u svezi, od skrivanja prvih dvadeset godina života za vrieme
Jugoslavije, preko naglašivanja hrvatskoga državljanstva, ali skrivanja narodnosti,
uporabe brojčane oznake za mjesece umjesto hrvatskoga nazivlja, slabe razine
pismenosti i t. d.
Nakon pada komunista, HDZ ga je promaknuo u državnoga
tajnika, po poznatomu načelu „ako je bio dobar komunistima, dobar je i nama“.
Ova državno tajnička priča je sigurno jako nepravedna prema glavnomu junaku,
jer se takovih i sličnih junaka sigurno može naći i u ovomu istomu ministarstvu
i u drugim ministarstvima i državnim i lokalnim ustanovama, a i na drugim
mjestima. Ali činilo se zgodnim iznieti jedan ovakov primjer. Ipak čisto zbog
pravednosti evo još jednoga kratkoga primjera. Jedan od pomoćnika ministara je
u svojemu životopisu ponosno naveo kako je od 1977. do 1981. godine ( u dobi
izmedju petnaest i devetnaest godina) bio „suradnik u odgojno-obrazovnome
procesu“ u „Centru usmjerenoga obrazovanja“, što je njegova interpretacija
pojma „ sriednješkolski učenik“. Pri tomu je zaboravio spomenuti o kakovoj
vrsti sriednje škole se radilo, ali zasigurno ta školska priprema mu
je omogućila dolazak do titule profesora filozofije i sociologije koju je ostvario
šest godina marljivo studirajući u Sarajevu. Teško je odoljeti, pa ne opaziti
kako je od rujna 1991. do prosinca 1999. budući pomoćnik ministrice, bio ravnateljem
dječjega vrtića, a u isto vrieme je ostvario braniteljski status, pa su u toj
njegovoj svestranosti patili ili mališani ili njegovi kolege branitelji, a
možda i jedni i drugi, jer je morao kombinirati skrb o mališanima s ubijanjem
neprijatelja.
Inače u Hrvatskoj se snažno krenulo u smjeru zadovoljavanja
zahtjeva za brzim i jednostavnim stjecanjem akademskih naslova, što se postiže
kroz raznolike kombinacije upisa na domaće i strane visokoškolske ustanove.
U skladu s izraženom potražnjom različitih razina i vrsta
diploma, u Hrvatskoj iz godine u godinu raste broj visoko školskih ustanova,
premda se u isto vrieme priča o drastičnom smanjenju broja mladih ljudi. U
Hrvatskoj se sada može studirati na javnomu sveučilištu, privatnomu
sveučilištu, javnomu veleučilištu, privatnomu veleučilištu, ta javnoj visokoj
školi i privatnoj visokoj školi, a takovih mjesta za studiranje ima čak 55
(pedeset i pet).
Visoko školske ustanove razporedjene su po gotovo svim
hrvatskim gradovima uključujući i one najmanje. S njima se uz Zagreb ponose
Split, Osiek, Rieka, Dubrovnik, Zadar, Pula, Vukovar, Knin, Gospić, Karlovac,
Slavonski Brod, Šibenik, Požega, Čakovec, Varaždin, Virovitica, Križevci,
Velika Gorica, Dugopolje, Višnjan, Krapina, Zaprešić, Bjelovar i Koprivnica.
U Hrvatskoj je tako moguće doći do potvrde o visokoškolskoj
naobrazbi u 25 gradova i gradića. A ako se tražitelj diplome ipak ne uzpije
snaći, na razpolaganju mu se nalaze brojne mogućnosti u susjednoj Bosni i
Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. Tako se stvara filozofija nametničtva po
kojoj se djeca odgajaju u smjeru izbjegavanja poštenoga rada. Formula je
jednostavna: roditelji na razne načine svojoj djeci priskrbljuju razne vrste
diploma, a diplome su ulaznica za dobivanje zaposlenja u različitim nametničkim
službama, u kojoj dominiraju državne. Sve to na odredjeni način sliči na
Ponzievu shemu. U jednomu trenutku broj nesposobnih nametnika s papirnatim
diplomama i znanjem nagomilat će se preko granica izdrživosti za one na čija su
se ledja navalili, i istina će izići jasno na vidjelo u obliku katastrofalne
krize, iz koje ne će biti lako naći izlaz.
Lljudi uviek nadju izlaz. Odnosno nadju ga oni sa stvarnim
znanjem i poštenim radnim navikama. Ali u tomu procesu će im morati pomoći i
ozbiljan dio nametničke populacije. Dio koji će shvatiti kako su stvarno znanje
i pošteni rad jedini preduvjet obstanka i napredka.
Inače i ovo ministarstvo, točno u skladu s narečenim, boluje
od iste bolesti kao i druga hrvatska ministarstva – inflacije oddjela koja
omogućuje inflaciju voditeljskih naslova. Ovo ministarstvo je tako podieljena
na 94 diela (kabinet, glavno tajničtvo, 4 uprave, 3 samostalna sektora, 2
samostalne službe, 10 sektora, 31
službu, 36 oddjela, 4 područne jedinice
i 2 izpostave), pa se tako u prosjeku medju svaka četiri zaposlenika nalazi jedan
šef. Medju kuharima je broj šefova puno manji.