Kako će do njezina nestanka sigurno
proteknuti ozbiljno vrieme, predstavničku demokraciju odnosno sustav
predstavničke demokracije u medjuvremenu treba nastojati učiniti što je moguće boljim i
prikladnijim. U nastavku evo takovoga scenarija.
Iz bivše države i sustava baštinjena je i do
1993. godine primjenjivana podjela Hrvatske na 101 obćinu. Dakle postojao je
samo jedan stupanj lokalne uprave i samouprave.
Ta podjela nije došla sama po sebi. I za
vrieme komunizma bilo je pokušaja s kotarima i zajednicama obćina kao još
jednim stupnjem uprave ali su pokušaji propali.
Samo jedna razina uprave izpod razine
republike pokazala se najuzpješnijom. Isto tako izkristalizirale su se i obćinske
granice i broj obćina.
Već gruba uzporedba današnje lokalne uprave i
samouprave (21 županija podieljena na petstotinjak gradova i obćina) s lokalnom
upravom i samoupravom koja je vriedila do 1993. pokazuje goleme prednosti one
ranije, po bitnim kriterijima.
U ono doba je broj zaposlenih u lokalnoj
upravi i samoupravi bio razvidno bitno manji. S druge pak strane bilo je do
kraja jasno tko je mjerodavan za odredjeno područje uprave. Pravo odlučivanja
odnosno odgovornost na svim područjima lokalne uprave i samouprave je bilo na
obćini i točka.
Još jedna golema prednost ondašnje podjele je
bila izbjegavanje stvaranja bilo kakovog regionalizma. Hrvatska je premalena
država da bi se mogla dieliti na regije. Poglavito s obzirom na strana
posezanja za hrvatskim ozemljem.
Dakle trebalo bi se vratiti na ondašnju
podjelu. Jedino bi možda trebalo zadržati uvedene hrvatske tradicionalne poviestne
nazive. Hrvatska bi prema tomu bila podieljena na 101 županiju. Svaka županija
ima svojoj veličini i broju žitelja odgovarajuću profesionalnu upravu.
Na čelu županije su župan i njegov zamjenik.
Župan je u isto vrieme i gradonačelnik glavnoga grada u županiji.
Županije su na nižoj razini podieljene na
kotare (po prostornomu načelu nekdanjih mjestnih zajednica). Na čelu kotara su
kotarski načelnik i njegov zamjenik, koji su dragovoljci i ne primaju nikakovu
naknadu za svoj rad, jednako kao i članovi kotarskih vieća, a svi zajedno se
biraju po istim pravilima, koja vriede za izbore na državnoj ili na županijskim
razinama. Kako su viećnici u županijskim ili u kotarskim viećima svi redom
dragovoljci, teorijski se može dogoditi, kako ne bude za takova mjesta dostatno
pristupnika. To ne može biti problem. Ako nema viećnika ili ih nema dostatno za
popuniti županijsku ili kotarsku viećnicu, nitko i ništa nije ugroženo.
Županijski čelnici samo obavljaju svoje poslove još jednostavnije. Ako ljudi na
nekomu području nisu zainteresirani za sudjelovanje u politici to je njihov
slobodni izbor, ali moraju prihvatiti činjenicu kako će se onda donositi odluke
bez njihova utjecaja.
Glede izbora za zastupnički dom, Hrvatska je
podieljena na 101 elektorat. Svaki elektorat ima približno jednak broj stanovnika.
Iz svakoga elektorata bira se po jedan zastupnik u Zastupnički dom Hrvatskoga državnoga
sabora, pa je na taj način občuvano načelo jednakoga biračkoga prava za sve.
Bilo bi idealno kad bi se pronašlo takovo pravilo
po kojemu neke veće županije sadrže odredjeni cieli broj elektorata, a neki
elektorati odredjeni cieli broj manjih županija. Detaljnom i pozornom
matematičkom razčlanbom i prikladnom prilagodbom odnosno pomicanjem granica
medju županijama, to je moguće. Inače se granice elektorata ne bi poklapale sa
županijskim granicama, ali ni to ne bi bio izuzetno ozbiljan problem.
Ciela izseljena Hrvatska
odnosno hrvatski državljani koji žive u inozemstvu takodjer bi po istomu
kriteriju (odprilike 1 zastupnik na 30.000 ljudi) trebala biti podieljena na elektorate.
S obzirom na dosadanja izkustva s izbora radilo bi se od 10 elektorata. Pet elektorata
pokriva europske države, tri Sjevernu Ameriku, te po jedan Južnu Ameriku i Oceaniju.