Kako u papirnatomu, tako i u elektroničkomu
obliku, mediji su postali ključni moderator današnjeg života. Ironična neistina
“što nije zapisano, nije se ni dogodilo” ima golemu težinu. Ta neistina može se
proširiti s takodjer neistinitom i ironičnom tvrdnjom “dogodilo se onako kako
je zapisano”, koja je takodjer jednako snažna. U tomu nema nikakove sumnje, mediji
danas gotovo u podpunosti uobličuju javno mišljenje. U cielom ovodobnomu svietu
u tomu su iznimke jedino izolirana plemena u amazonskim prašumama i na još
nekim mjestima poput Nove Guienee.
Danas postoji i svakim danom sve više jača
silna želja medija za stalno novim i novim informacijama koje se mogu dobro
plasirati. Izboriti se za unosno mjesto na medijskom tržištu nije moguće bez
senzacija. Na žalost negativne viesti su se pokazale puno atraktivnijim za
čitatelje od pozitivnih. Za medije nije nikakova viest golemi broj uzpješnih lietova
zrakoplova dnevno, mjesečno ili godišnje, ali je jedan pad zrakoplova viest
koja prodaje novine. U opisu dobitnika Nobelove nagrade pozornost čitatelja
više privlači njegova razstava braka nego postignuće zbog kojeg je zaslužio
nagradu. Jedne kanadska dalekovidnička postaja je povjerila čitanje ozbiljnih viesti,
pa čak vriemenskih prognoza, golim špikerima i špikericama i na taj način je višestruko
povećala gledanost, a uzgred je odkrila “golu” istinu o današnjoj nadmoći forme
i dojmljivosti nad sadržajem. Borba za čitatelja ili gledatelja je pitanje medijskoga
obstanka, pa je često beskrupulozna i okrutna, premda se to uviek na površini
ne može lako opaziti.
U svojoj borbi za čitatelje, slušatelje i
gledatelje mediji su se danas izuzetno usavršili pa gotovo u podpunosti
kreiraju mišljenje o ljudima i dogodjajima. Istina tu često znači vrlo malo ili
ništa. Pravilu po kojemu je jedna loša viest zanimljivija od stotine ili tisuća
dobrih nekako se pridružilo i pravilo po kojemu je neistina atraktivnija od
istine. To je, tehnički gledano, u podpunosti točno. Naime istina se može miesiti
i prilagodjivati u sasvim uzkim granicama, inače prestaje biti istinom.
Neistina se pak može mienjati, dogradjivati, povećavati, smanjivati, bojati bez
ikakovih ograničenja, jer uviek ostaje neistinom. Neistina je dakle bitno
zanimljiviji i atraktivniji material od istine. Razne kombinacije neistina,
nesreća i negativnosti, pružaju beskonačan niz mogućnosti, kojima se u pravilu
pune naslovne stranice. Istinite viesti i pozitivni dogodjaji smještaju se u
pravilu na ostatak stranica. Mučni porazi se tako mogu prikazati kao velike
pobjede, ružni pojedinci pretvaraju se u slikopisne zviezde, priglupi ljudi bez
zamišljaja predstavljaju se kao veliki mudraci, nekomunikativne i sramežljive
osobe promeću se putem medija u ljude čije izjave imaju osobitu težinu.
Hrvatski mediji nisu, prirodno, nikakova
iznimka od uobičajenih svjetskih medijskih mjerila i ponašanja. Kao što to
uostalom nisu ni druge vrste ljudske djelatnosti, koje u svojoj ukupnosti i
većini teže za profitom i nadjačavanjem konkurencije. Svim svjetskim medijima politika
i političari su atraktivni, a u Hrvatskoj su stjecajem okolnosti, postali absolutno
dominantna i najtraženija tema.
Kako je do toga došlo? Za vrieme komunizma
mediji su bili strogo kontrolirani i baš u području politike su se bitno
razlikovali od medija u državama zapadne demokracije. Čitateljima u Hrvatskoj
je raznovrstnost u prikazivanju političkih dogodjaja dugo nedostajala, pa su
političke teme s razlogom postale hit broj jedan. Drugi pak razlog je svakako
bio u doista težkomu razdoblju golemih
političkih promjena, kad su hrvatski mediji podpuno logično uporabili politiku
za povećanje svojega zaslužka, a neki spretni hrvatski političari su za uzvrat uporabili
medije za oblikovnju svojega ugleda u javnosti.
Početak devedesetih za hrvatske medije bilo
je razdoblje lutanja i traženja. Veliki broj novinara i urednika u samom početku
nije krio ili nije znao skriti svoju naklonost prema svojim dojučerašnjim
pokroviteljima, u pravilu partijskim kolegama. Bivši republički i obćinski dužnostnici
spominjani su s nostalgijom, a za nove ljude u politici riedko su se nalazile
liepe rieči. Proces prielaza članova Saveza Komunista u HDZ je korespondirao i
s transferom novinara i novinarskih sklonosti. Korak po korak i na strani HDZ-a
su „odkrivene“ ljudske vriednosti, u pravilu u osobama bivših komunista, koji
su prikazivani kao sposobni gospodarstvenici, ministri i diplomati.
Odij prema osobama, koje u svojemu životnom
putu nemaju komunističkih etapa, bio je tada i ostao do danas hrvatska medijska
nemjenljivica. Naravno u ovomu pravilu, kao i u svakomu drugomu pravilu, ima
iznimaka. U medijima tako doista ima novinara s drugčijom dioptrijom, kao što
se medju “vriednostima” znade ugurati i poneka osoba bez komunističkoga nasliedja.
U pravilu mediji su na svoj način podielili
hrvatsku političku scenu na sposobne i poštene osobe proizišle iz komunističkoga
miljea i nesposobne i nepoštene spodobe koje su se usudile baviti politikom bez
i jednoga dana staža u komunističkoj partiji. To je najveći crimen hrvatskih
političkih medija u prošlom desetljeću. Zašto? Zato, jer je na taj način sviestno
ili nesviestno ili podsviestno sustavno uništavana spasonosni zamišljaj
pomirbe. U uzporedbi s ovim griehom medija svi ostali griehi su minorni. I
naručene neistine i izmišljotine i otvoreno povezivanje s pojedinim
političarima i otvoreno navijanje za različite stranke i prozirno namještanje
rezultata popularnosti, i podizanje osrednika u zvijezde.
Uz predpostavku kako im je
sveukupno gledajući stalo do prosperiteta Hrvatske, jer prosperitet Hrvatske
dugoročno znači i njihov prosperitet, hrvatski
mediji su napravili ozbiljnu pogriešku, odnosno nisu dali svoj prinos izgradnji
Hrvatske, adekvatno poviestnoj prigodi koja im se pružila. U borbi za
kratkoročnim profitom uz zadovoljavanje osobnih sklonosti i frustracija
previdjeli su “veliku sliku”. Dugoročni prosperitet i sigurnost obstanka
Hrvatske je dugoročni prosperitet i sigurnost svih njezinih gradjana -
uključujući novinare i medijske urednike. Podjele i svadje medju Hrvatima,
generirane kroz sastavke i odašiljbe potisnule su predočbu o pomirbi i ugrozili
spomenuti dugoročni svehrvatski interes. Ovakova razmišljanja su logična, ali,
kad je u pitanju protimba svemu hrvatskomu, tu logika prestaje vriediti. I u
medijima, kao i uobće medju bivšim komunistima ima puno osoba, kojima je
uništavanje svega hrvatskoga iznad borbe za vlastite interese i zaslužke. U
stvari takovi se nadaju kako će formula “čim gore tim bolje“ u konačnici
uništiti Hrvatsku i vratiti im Jugoslaviju. Na sreću, te njihove nade su na
dugomu štapu.