Preduvjet za izgradnju i održavanje države
visoke kakvoće je višestranačje. Postojanje različitih stranaka bitno je za
demokratsko djelovanje državnoga sustava. Sudjelovanje u političkom i
stranačkom životu častna je dužnost svakoga pojedinca. Sa simpatijama se treba
gledati na sve stranke kojima je na srdcu i u programu državni boljitak i
dobrobit naroda. Postojanje neprijateljskih stranaka treba tolerirati sve dok
je njihovo djelovanje u okviru sustava i zakona.
Respektiranje postojećega državnoga uztroja
Hrvatske i svih postojećih hrvatskih ustanova ne izključuje potrebitost
promjena u cilju bitnoga smanjenja administracije, a u isto vrieme značajnoga povećanja
njezine učinkovitosti. Pri tomu se treba znati ciena svake promjene, te
razmotriti i pronaći najprikladniji tempo. Takodjer je potrebito zaštititi
ljude koji rade u administraciji. Sve su to članovi hrvatskih obitelji.
Promjene u cilju učinkovitosti mogu se provesti evolucijskim postupnim
metodama, bez trauma.
Dobro definiran i uravnoteženog sustav vlasti
ne smije bitno ovisiti o ljudima, bez obzira jesu li u državnu službu dospjeli
kroz izbore ili kroz postupak zapošljavanja putem natječaja, koje su inače
jedine dvije mogućnosti popunjavanja mjesta u državnoj upravi.
Sustav treba biti odporan na ljudsku pogriešku.
Čovjek je nesavršen, ali zna stvarati umjetne sustave, od prometnih,
industrijskih, poljodjelskih, školskih, zdravstvenih, računalnih, sve do športskih
i kulturnih. Svi nabrojeni i puno nenabrojenih sustava pokazuju se kroz vrieme
sve boljim i savršenijim. Na njima se može primietiti ljudska sposobnost
uočavanja i izpravljanja pogriešaka. Tako je zatvoren jedan pozitivan krug.
Ljudi uočavaju i izpravljaju pogrieške sustava, a sustavi se temelje na čvrstomu
skupu pravila koja spriečavaju ili minimiziraju ljudske pogrieške, točnije
aktivnosti, koje su unapried deklarirane kao pogriešne. Dakle, treba stvoriti
sustav upravljanja državom, koji u sebi vodi računa o nesavršenosti čovjeka.
Ako sam sustav pokaže neke nesavršenosti, treba ih biti moguće jednostavno
prilagodjivati i mienjati.
Osnovni izpit izpravnosti sustava je u
mogućnosti njegove primjenjivosti svugdje u svietu, a ne samo u Hrvatskoj. Za
naš narod i našu državu specifičan je zemljopisni položaj i poviestne tegobe i
okolnosti kroz koje je prošao, pa bi se u izgradnji sustava jedino ti argumenti
mogli uzeti u obzir kod ugradnje nekih naših osobitosti, ali bi te
specifičnosti morale biti minorne.
Uzporedba s književnim djelima. Vriedni pisci
objavljuju svoja djela na različitim jezicima i u različitim književnim
formatima, kako bi ih mogla razumjeti raznovrstna čitateljska publika. Medjutim,
sadržaj napisanoga je isti, odnosno minimalno različit, toliko različit koliko
to diktiraju forma i jezik.
Sve u svemu kod izgradnje sustava treba
snažno aplicirati pravila koja bi bila primjenjiva svugdje ili gotovo svugdje.
Ako je neko bitno pravilo ili podsustav primjenjiv jedino “u našim uvjetima”
onda ga treba duboko preizpitati, jer postoji velika vjerojatnost pogrieške u
promišljanju.
Sustav treba biti i vriemenski optimalno
primjenjiv. U pravilu bi ga se trebalo moći aplicirati postupno ne čekajući na
njegovu implementaciju u cielosti. Pojedini dobro definirani dielovi, za koje
je razvidna njihova vriednost, ne trebaju čekati na precizno uklapanje u
cjelinu, nego samo trebaju pokazivati sukladnost s osnovnim skupnim načelima.
Primjena cjelokupnoga sustava treba biti
završena u zbiljnomu vriemenu, uz očekivane manje nesuglasnosti s već
implementiranim dielovima. Prema tomu, primjena pojedinih podsustava, prije
cjelokupnoga sustava, izplativa je s obzirom na štetu, koja bi nastala s
odgodom i čekanjem.
Ni u kojem slučaju se ne smije napraviti inače
česta pogrieška, kad se iz oportunističkih razloga nezamjeranja i stjecanja
političkih bodova sve proglašava jednako bitnim. Ako su neke stvari jednako
vriedne onda su i jednako bezvriedne. Svaki suvisao program treba imati jasno
odredjene prioritete, jer je jednostavno nemoguće uzpješno djelovanje na puno
područja istovriemeno.
Tko odredjuje prioritete? Najbolji način bi
bio definiranje liste i donošenje odluka putem referenduma, i to će, gledajući
fantastičan napredak telekomunikacijske i računalne tehnologije, biti moguće
ostvariti u ne tako dalekoj budućnosti. U stvari čisto tehnički gledano to je
već moguće, ali glavna prepreka je u ljudskoj inerciji i ljudskim navikama, a prosječne
ljudske mogućnosti treba respektirati. To ne znači kako treba odustati od
odredjivanja prioriteta, jer postoji nešto manje demokratsko, ali relativno
brzo i jeftino odredjivanje prioriteta anketiranjem saborskih zastupnika na
državnoj razini, i zastupnika u županijskim skupštinama, na lokalnoj razini.
Kao primjer se može uzeti lista prioriteta
dobivena anketiranjem članova Izvršnoga vieća Skupštine obćine Dubrovnik 1990.
godine. Lista sastavljena od 7 točaka postala je osnovicom strategije i
programa rada Izvršnoga vieća Skupštine Obćine Dubrovnik.
Agresija na Hrvatsku, kojoj je obćina
Dubrovnik bila posebice izložena, prekinula je dugoročnu ostvarbu liste
prioriteta, medjutim lista je do danas zadržala svježinu, pa ju je zgodno
izložiti, te je obraditi uzimajući u obzir u medjuvriemenu skupljeno izkustvo.
Kako su dakle 1990. bili na razini obćine
Dubrovnik definirani prioriteti odnosno kako je izgledala spomenuti popis? Zbog
jednostavnosti svaka točka je imala naziv od samo jedne rieči.
Lista je imala sliedeći izgled:
1. Država
2. Moral
3. Voda
4. Prostor
5. Promet
6. Hrana
7. Energija
Kakovu bi se listu moglo dobiti razčlanjujući
prioritete na razini ciele Hrvatske? Vjerojatno bi rezultat bio isti ili vrlo
sličan.
Prva točka je velikim dielom ostvarena, a
druga točka, na žalost, tek dolazi na red.
Ostale točke su djelomice riešavane u okviru ostvarbe
prve točke odnosno stvaranja države, ali će tek s njihovim dolazkom na red biti
moguća i njihova detaljna razčlanba, projektiranje i oživotvorba.
Gledajući s ovodobnoga motrišta, moglo bi se
doći do zaključka kako je u odredjivanju prioriteta ipak napravljena krupna pogrieška.
U silnom poletu i nastojanju ostvarenja nezavisnosti, kao nuždnoga preduvjeta
daljnjeg napredka, moral stavljen na drugo mjesto. Racionalna razčlanba
pokazuje kako moral uviek mora biti na prvomu mjestu. Drugčija lista prioriteta
protivna je kršćanstvu, protivna je logici. Čak ni uzvišeni cilj stvaranja državne
nezavisnosti jednoga napaćenoga naroda ne bi smio biti iznad toga.
Kako je ipak došlo do onakovoga redoslieda?
Jednostavno stoga što se računalo kako u bivšoj državi, zasnovanoj na silnomu licumjerju,
nije bilo mogućnosti za preokret u etičkomu smislu. Trebalo se izboriti za novu
nezavisnu, višestranačku, demokratsku državu i tek onda, unutar te države,
pokušati osigurati uvodjenje primjerenih moralnih normi, putem jasnih zakona i
propisa, zasnovanih na logici i pravdi. Za stvaranje države rada, reda i
poštenja trebalo je cielo vrieme raditi prema jasno zacrtanim moralnim i
logičkim pravilima. Za primjenu logike i morala, bila je pak potrebita promjena
državnoga okvira, jer je stari okvir bio dokazano neprikladna osnovica. Tu je
krug bio zatvoren. Nuždno ga je bilo presjeći i ipak definirati prioritet. Moral
je tako pao na drugo mjesto. Pri tomu se ni u kojemu slučaju nije mislilo kako
je moral manje vriedan. Jednostavno je zaključeno kako je moralne norme
nemoguće primieniti bez promjene države. Stavljanje pojma moral na drugo mjesto
bilo je dakle ipak krajnje logično i pragmatično.
Pod pojmom moral nije se podrazumievalo niti
planiralo moraliziranje poput držanja predavanja o etici. Crkva, preko
svećenika, na tomu području djeluje stoljećima i najkvalificiranija je
provoditi Kristovo učenje. Država pak mora ugradjivati moralne norme u
kreiranju zakona i propisa, kako bi oni bili jednoznačni i svatkomu jasni i kako
bi mogli biti primjenjivani doslovce jednako na svakoga pojedinoga gradjanina.
Sve u svemu, unatoč svim dosadanjim pogrieškama,
ostvarena je država hrvatskoga naroda, koja je po definiciji demokratska i
višestranačka. Dakle stvoren je nuždan okvir za kreiranje zakona i propisa koji
osiguravaju pošten i moralan odnos države prema svojim gradjanima. Na tomu
području je do sad učinjen veliki posao, ali je u njemu nedostajalo
dosljednosti, odnosno učinjeno je poprilično ustupaka pojedinim interesnim skupinama.
Osim toga posao je obavljen uglavnom u žurbi, koja je samo ponekad bila
opravdana. Izostao je nuždni multidisciplinarni pristup i izpitivanje prije
primjene, a nisu dostatno razmotrena izkustva drugih država. Ipak i dalje
postoji velika mogućnost podizanja kakvoće zakona i propisa, kao i cjelokupnoga
uztroja države. S optimalnim državnim uztrojem, te uz prozirnost i jednoznačnost zakona i propisa, bila bi
konačno primienjena druga točka spomenute strategije.
Treća točka odnosila se na činjenicu po kojoj
u po površini ozemlja dominantnomu dielu tadanje dubrovačke obćine, nije u
kućama bilo tekuće vode. Budući je tekuća voda nuždni preduvjet obstanka i
razvoja svakoga ozemlja, i jer je obstanak pučanstva u rubnim područjima nuždan
preduvjet čvrstoće države, vodoopskrba se sama po sebi postavila na visoko
treće mjesto. Država jednostavno mora osigurati vodoopskrbu u svim naseljima, a
obstanak pučanstva automatski znači povrat investicije.
Za dubrovačko područje u to doba je i
napravljen proračun ciene izgradnje vodoopskrbe, baš u svim naseljima obćine.
Rezultat je bio ohrabrujući. Znamenka od nešto preko stotinu milijuna američkih
dolara samo na prvi pogled je izgledala velikom. To isto područje je imalo
godišnji turistički promet na razini od pola miliarde američkih dolara. Dakle
uz povoljne zajmove, a prije svega uz volju i odlučnost, voda je mogla doći do
svih naselja. To bi opet sigurno bitno povećalo turistički promet, ali isto
tako i druge vrste gospodarstva.
Po svemu sudeći, od toga vriemena do danas
postignut je na dubrovačkomu području u tomu pogledu napredak, ali na žalost ni
do danas projekt nije proveden do kraja.
Inače slična bi se logika mogla primieniti i
za cielu Hrvatsku. Za cielu našu domovinu bitno je održavanje naseljenosti u
rubnim područjima. Vodoopskrba je u tomu najnuždniji preduvjet.
Hrvatska u uzporedbi s drugim europskim državama,
nije gusto naseljena. Medjutim i površan pogled pokazuje krajnju
neorganiziranost prostora. Razvoj gradova i naselja zagušen je sa stihijskom
gradnjom. Uz magistralne prometnice su se pak stisnule stanbene zgrade,
trgovine i gostione, ugrožavajući i uzporavajući promet. Okoliš je, blago
rečeno, zanemaren. Izuzetno liepi prostori iz dana u dan smanjuju svoju
estetsku i ekološku vriednost, jednostavno zbog kombinacije nedostatka čvrstih,
logičnih i životnih zakona i propisa, te krajnje nedosljedne primjene
postojećih.
Dubrovačka je obćina početkom devedesetih
godina postignula na tomu području velike početne uzpjehe. U podpunosti je bila
zaustavljena “divlja” gradnja, stvorena je profilirana podloga za legalizaciju
većine nelegalnih objekata uz obvezu odgovarajuće uplate njihovih vlastnika u
fond za izradu urbanističkih planova i razvoj infrastrukture. Na žalost, cieli taj
posao je prekinula jugoslavenska agresija.
U novije doba se i na razini Hrvatske
pokušava zaustaviti divljanje u prostoru. Medjutim, dobiva se dojam o
arbitraži. Što ministar zaštite okoliša ima činiti u svezi s rušenjima? Pa to
je posao gradjevnih inšpekcija! Premda je u obćini Dubrovnik 1990. Bila podpuno
zaustavljena divlja gradnja, i pri tomu su srušeni objekti koji u prostoru nisu
mogli biti održivi, obćinsko čelničtvo u tomu uobće nije sudjelovalo, osim s načelnom,
ali čvrstom podporom svojim gradjevnim inšpektorima , koja je uključivala do
kraja dosljedno odbijanje svake intervencije s državne razine.
Hrvatskoj je na planu prostornoga planiranja nuždan
veliki zaokret. Gradnji objekata na odredjenomu području mora bez iznimke predhoditi
jasno definiranje i izgradnja infrastrukture. Dakle trebaju se označiti zelene
površine, industrijske zone, stanbene zone, gradjevne parcele, te
infrastrukturni koridori, a zatim je, uz dobro došlo sudjelovanje privatnih
investitora, nuždno izgraditi cjelokupnu infrastrukturu. Sklad čovjeka i
prirode je na našem području ostvaren kroz stoljeća, a onda je u zadnjih manje
od stotinu godina bio bitno narušen. Potrebito je vratiti estetsku i ekološku
ravnotežu i budućim generacijama u nasliedje ostaviti vriednosti na koje će
biti ponosni.
Na petom mjestu spomenute strategije nalazio
se promet. Za prometno izoliranu dubrovačko područje promet je od vitalnoga značenja.
Promet je izuzetno bitan za cielu Hrvatsku. Za vrieme bivše države razvijali su
se prometni pravci koji povezuju hrvatske krajeve s nekim drugim krajevima, a
hrvatski krajevi su medjusobno ostali nepovezani. Razvitak prometnica, prije
svega onih koje povezuju hrvatski sjever i jug nuždan je preduvjet hrvatske uzpješne
budućnosti i velika je sreća što je tu nedavno učinjeno jako puno.
Iznesena kratka razčlanba
pokazuje koliko je vriedno uzpostaviti sustav prioriteta. Budući se radi samo o
primjeru, ostale dvije točke (hrana i energija) ovdje se ne razčlanjuju, premda
to ne znači njihovu promašenost ili neveliku vriednost.