Predhodna država je na poznati način
egalitarističkoga grabeža došla u posjed golemih nekretnina, a hrvatska država
je postala u tomu pogledu bogata nasliednica. Hrvatska vojska je nasliedila
brojne posjede JNA. U državnom vlastničtvu su se tako našla brojna odmarališta,
hoteli, imanja. Čak i cielo jedno otočje na kojemu je nekdanji “skromni”,
doživotno samoizabrani predsjednik za sebe i svoje goste držao čak i vlastiti
zoološki vrt!
Narod je gotovo pola stoljeća pratio
samoizabrane svoje predstavnike kako u sjeni svog razvikanoga vodje uživaju u
blagodatima bezplatnih ljetovanja i zimovanja, lovova i gozbi. Prirodno,
očekivanje prosječnoga hrvatskoga birača 1990. godine bio je prestanak licumjernoga
uživanja posvećene vrhuške u ekskluzivnim područjima i prostorima uobičajeno oddvojenim
od javnosti sa žicom i stražom. I to uobičajeno pod nekim licumjernim nazivima
poput “radnih odmora”.
Medjutim, već u ljetu 1990., u vlastnički
dosta nejasnoj situaciji izmedju tadanje republike i savezne države, najviši
hrvatski dužnostnici i članovi njihovih obitelji sramežljivo su započeli rabit
za sebe različite državne objekte. Aktivirani su postojeći jugoslavenski
protokolarni i poslužni mehanizmi. Kasnije su dodavani i novi arsenali skupih
vozila, pa čak i zrakoplovi.
Početkom 1993. na sastanku s predsjednikom
hrvatske vlade u Zagrebu, nekolicina tadanjih obćinskih čelnika, uključujući i
mene, izniela je sugestiju o stavljanju u privatizacijsku masu svih državnih
civilnih i vojnih objekata za odmor. Na taj način u hrvatski komercialni
turizam uključila bi se dodatna izuzetno vriedna i atraktivna područja. Radilo
se o krajnje logičnom razmišljanju koje je vodilo k obćoj dobrobiti. S druge
pak strane namjera je sadržavala i izbjegavanje ponovnoga stvaranja distance
izmedju visokih političara i običnih ljudi, izmedju vojske i civila. Sad se uostalom
radilo o hrvatskim dužnostnicima i hrvatskim častnicima. Državi je i
financijski izplativije za smještaj svog visokoga dužnostnika ili vojnoga častnika
platiti odmor u hotelu najviše kategorije, nego održavati cielu godinu
poluprazne objekte za njihov bezplatan odmor.
Medjutim i taj pokušaj, kao i neki predhodni
i neki koji su usliedili odbio se o zid šutnje moćnih pojedinaca, kako onih u
civilu tako i onih u odorama. Stoji dojam kako su ovi drugi čak predstavljali
ozbiljniji odpor priedlogima političkih naivaca, koji su nastojali pretvoriti u
zbilju svaku zamisao koja je vodila jasnoj dobrobiti Hrvatske.
Civilni i vojni državni objekti i prostori namienjeni
odmoru i uživanju narodnih vodja i narodnih zaštitnika, zadržali su do danas
svoju nekdanju namjenu. Na ozbiljne zahvate na tomu području zaboravili su
ubrzo i izborni pobjednici 2000., koji su izmedju ostaloga i na promjenama u tomu
području bili predhodno zasnivali svoja predizborna obećanja. Takovo njihovo
ponašanje je u biti bilo prirodno, jer su im još bile blizke uzpomene i navike
iz jugoslavenskih vriemena, koje su bili obećavali promieniti jedino kako bi na
taj način došli do glasova birača.
Od tada do danas, tek s vriemena na vrieme, sukladno
potrebi u političkoj promičbi ponetko ponovno spomene taj problem.
Postoje li ipak izgledi za
odricanje države odnosno privilegirane civilne i vojne elite od vlastničtva nad
golemim i vriednim prostorima namienjenima njihovomu bezplatnomu ili pak
jeftinomu odmoru i uživanju na najvišoj razini? Prognoze u tomu smislu nemaju
veliki postotak vjerojatnosti. Zašto? Zbog toga što je ponovno u državnim
strukturama na djelu proces fiktivnoga egalitarizma, nekdanje uravnilovke. Mali
razpon plaća stvara veću potrebu za ostvarenjem visoke razine života na neki
drugi način. Objekti za odmor u vlasti države predstavljaju jedan od tih načina.