Počevši od ljeta 1991. Hrvatska je skrbila o golemomu broju izbjeglica koji je u jednom trenutku čak prešao brojku od pola milijuna. U početku su to bili prognanici iz same Hrvatske, a kasnije su im se pridružili i supatnici iz susjedne Bosne i Hercegovine. Izbjeglički val zahvatio je Hrvatsku u trenutcima kad je ostala bez ikakovoga prihoda od turizma, kad su hrvatska brodogradilišta izgubila naručbe, kad su hrvatskim tvrdkama okrenuli ledja njihovi uobičajeni inozemni partneri, odnosno kad im je dio tržišta na iztoku Jugoslavije postao nedostupan. Što je bilo još najgore, izbjeglički val zahvatio je Hrvatsku u trenutku okupacije trećine njezina ozemlja, te prekida ključnih komunikacija izmedju sjevera i juga države.
Bio je golemi broj ljudi koje je trebalo smjestiti, prehraniti i osigurati im zdravstvenu zaštitu. Takav broj bi bio silan problem i za puno veće i razvijenije države. Zamislimo samo da se u, po prostranstvima stostruko a po pučanstvu peterostruko, veću i nemjerljivo bogatiju Australiju odjednom doseli pola milijuna izbjeglica. Nastala bi panika. A pravi razmjer s obzirom na broj stanovnika bi bio tri i pol milijuna! Kakova bi tek onda to bila panika. Za uzporedbu, u tu državu se, uz obsežne pripremne radnje useljava godišnje oko 70.000 ljudi. Većina njih su stručnjaci koje čeka posao u deficitarnim zanimanjima.
Malena Hrvatska nije zanemarila ni jednoga čovjeka koji se našao u nevolji. I najluksuzniji hrvatski hoteli otvorili su za njih svoje sobe, kuhinje i blagovaone. Izvršna vieća obćina, centri za socialni rad, a zatim posebice uztrojeni uredi za prognanike koordinirali su skrb, popisivali su potrebite i čak dielili novčanu pomoć. Ljudi iz različitih područja, različite nacionalnosti i različitih vjera našli su utočište u državi u nastajanju na riedko zabilježen kakvoćan način. Rieki prognanika se u traženju pomoći pridružio i veliki broj radnika u tvrdkama kojima je zbog agresije i ratnih okolnosti bila onemogućena njihova djelatnost. Uz potvrde kriznih stožera ili izvršnih vieća obćina u kojima su se tvrdke nalazile, hrvatska država je pronašla sredstva i izplaćivala im minimalne plaće. Medju primateljima “minimalaca” našli su se i obrtnici, taksisti, odvjetnici.
Za jako siromašne gradjane, koji su živjeli u svojim domovima, organizirane su bezplatne pučke kuhinje.
Solidarnost je u prvoj polovici devedesetih godina dvadesetoga stoljeća u Hrvatskoj našla državu primjer za svjetsku poviest. Ljudi u krajevima netaknutim agresijom dočekivali su prognanike razširenih ruku i sa suzama milostnicama u očima. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi se ta solidarnost, sućut i medjusobno razumievanje protegnula do današnjih dana. Možda bi i bilo tako, ali su napravljene neke katastrofalne pogrješke. Hrvatska je medjutim tih dana i mjeseci i na području humanizma pokazala kolika joj je snaga i kolike su joj mogućnosti.
Postoji puno izvrstnih primjera kako država može i treba skrbiti o svojim gradjanima. Na primjer, u vihoru promjena devize iz hrvatskih banaka našle su se blokirane u beogradskim trezorima. Hrvatska država je gladko na sebe preuzela dug mjeren milijardama američkih dolara i postupno svim štedišama izplatila njihovu štednju. Zajedno s kamatama! Kakav izvrstan primjer skrbi države o svojim gradjanima i njegovanja njihovoga povjerenja? Tim su nevjerojatniji kasniji katastrofalni potezi na području hrvatskoga bankarstva!
U uvjetima agresije odnosno u ratnim okolnostima dogodilo se još jedno čudo. U Hrvatskoj je održana visoka razina raznovrstnosti obskrbe. Nije bilo nikakovih nestašica ili restrikcija u nabavi pojedinih roba, goriva, plina. Premda je cjelokupni elektroenergijski sustav bio bitno narušen, elektrodistribucija je održavana čak i uz pomoć manjih pokretnih agregata. Mraka je bilo samo u odsječenim gradovima poput Dubrovnika. Srušeni brzoglasni i dalekovidnički releji munjevito su obnavljani. A iz sjećanja hrvatskih gradjana nisu nestale uzpomene na redukcije električne energije, na vožnju par-nepar, bonove za benzin, nestašice kave, perila, čistila i drugih osnovnih artikala u trgovinama u podpuno mirnoj Jugoslaviji s početka osamdesetih godina.
Hrvatska država je u najtežim trenutcima pokazala krajnje učinkovitu i poštenu skrb za svoje gradjane u nevolji, te svoj humanizam protegnula i na strane državljane. Taj sjajni primjer predstavlja veliku nadu. U odredjenom vremenskom trenutku u budućnosti postoji mogućnost oslobadjanja iste pozitivne energije u hrvatskoj državi i medju njezinim gradjanima. Bez ratnih okolnosti i uz predpostavku uztroja stabilne državne organizacije reda i rada, takova energija bi mogla postignuti goleme i vriedne rezultate.