Hrvatski jezik u svojoj poviesti nije imao
dulje razdoblje mirnoga razvitka. Bio je izvrgnut marginalizaciji u doba magyarske,
germanske ili talijanske prevlasti na hrvatskim prostorima. Za vrieme dviju
Jugoslavija došlo je do nasilnoga spoja sa srbskim jezikom.
Svi nabrojeni procesi vodili su gubitku
hrvatskoga identiteta. Dapače pritisak na hrvatstvo putem jezika bio je
najsnažnija nemjenljivica, pa sama ta činjenica pokazuje osobitu vriednost
jezika u održanju naroda.
Dugogodišnji pritisak stvorio je od jezika
kojim se Hrvati službeno i privatno služe, mješavinu snažnoga srbskoga utjecaja
s pokušajima biega u internacionalizme, u novije vrieme poglavito u anglizme.
Pokušaj sredjivanja jezičnoga leksika, slovnice,
skladnje i značbe započet 1990. godine naišao je na sveukupno skroman pozitivan
odziv. Puno snažniji je bio odpor. Nakon početnih izrugivanja s hrvatskim riečima,
koje su bile izvučene iz prisilnoga zaborava, s učvršćenjem hrvatske države usliedio
je rafiniraniji pasivni odpor. On se zasnivao na inerciji uporabe uobičajenog,
kroz desetljeća prisile nametnutoga govora, te nevoljkosti i odredjenoj vrsti
psihološke lienosti glede mienjanja ustaljenoga načina govora. Puno ljudi nije
bilo sklono modifikaciji svoga govora, jednostavno iz razloga što je posebice u
višemu životnom dobu doista težko mienjati svoje govorne navike, pa makar i u
najmanjem obsegu.
Tu inerciju i nevoljkost mienjanja navika je
dobro uporabila inače ne baš malobrojna skupina onih koji u jezičnoj
povezanosti s razlogom vide obstanak mogućnosti obnove neke vrste jugoslavenske
države. Ovoj skupini su prirodni saveznici ostali gradjani srbske narodnosti,
koji u definiranju iznimnosti hrvatskoga jezika vide udaljivanje od Srbije. Njihovi
saveznici su stjecajem okolnosti Muslimani - Bošnjaci, kako u Bosni i
Hercegovini, tako i u Hrvatskoj. Oni nestanak srbskohrvatskoga ili hrvatskosrbskoga
jezika nastoje nadomjestiti bošnjačkim jezikom, u stvari srbskom ijekavicom. U
istu struju zasigurno spadaju i razne vrste internacionalista, odnosno ljudi
kojima je pitanje osobnoga osjećaja pripadnosti vlastitom narodu nešto strano
ili nešto zastarjelo.
Skupina gradjana Hrvatske s iztaknutim
hrvatskim narodnim osjećajem je vjerojatno brojna, ali unutar nje je relativno
malo onih koji pitanje jezika vide kao jedno od ključnih za narodni obstanak.
I ovako kratka razčlanba jasno pokazuje odnos
snaga. Protivnici jačanja hrvatskoga jezika kao doista posebnoga obstojka,
izuzetno snažnoga saveznika imaju u ravnodušnosti i inerciji većine pučanstva.
Rasprava izmedju potrebe stvaranja što izraženije
iznimnosti s jedne i održavanja blizkosti sa srbskim jezikom s druge strane ne
vodi se uz jasnu definiciju ciljeva. Naprotiv ni jedna ni druga strana se ne
usudjuju iztaknuti političke aspekte jezične borbe. Obje strane se pozivaju na
struku, na jezikoslovlje i jezikoslovce, na poviestne i suvremene slovnice,
pravopise i slovare. Za svaku stranu su u razpravama samo argumenti one druge
strane politički obojeni.
U prvoj polovici devedesetih je skupina koja
se zalaže za iznimnost hrvatskoga jezika bila postignula laganu političku premoć,
pa su se u medijima pojavili neki, za vrieme Jugoslavije nerabljeni izrazi, a
uz to se i same rečeničke sklopove nastojalo slagati na način svojstven baš
hrvatskomu jeziku.
Prvi hrvatski predsjednik je bio jedan od
onih koji su se doista zalagali za iznimnost hrvatskog jezika. Dokazao je to u
svojim knjigama i govorima, premda mu se tu i tamo znao omaknuti poneki srbizam
čak neuobičajen za prosječnog žitelja Hrvatske.
Rieči koje su posebice bole oči u
svakodnevnom radu lokalne uprave su bili neki nazivi obćinskih dužnostnika,
poput “predsjednik komiteta za privredu” ili “sekretar sekretarijata za narodnu
obranu”. U ime Izvršnoga vieća Skupštine obćine Dubrovnik u nekoliko navrata
sam službeno upozoravao hrvatsku vladu na nuždnost promjene tih naziva, ali
nije bilo nikakovoga odgovora. Za vrieme razgovora s Predsjednikom u Banskim
dvorima u svibnju 1991. uvjerio sam se kako do Predsjednika ti priedlogi nikad
nisu ni bili stigli. Kad sam mu ih predložio, Predsjednik ih je oduševljeno
prihvatio i odmah je zadužio svoga šefa kabineta, kasnijega predsjednika
hrvatske vlade, neka zapiše kako umjesto komiteta i sekretarijata treba
uztrojiti urede na čijemu čelu bi bili predstojnici ili ravnatelji. Te izmjene
su provedene, ali na žalost ne odmah, nego tek 1993. prigodom oblikovnje novoga
uztroja lokalne uprave.
Pomirba je glede hrvatskoga jezika odigrala
značajno negativnu ulogu. Prielaz častnika JNA, učvršćivanje položaja državnih dužnostnika
preostalih iz komunističkoga razdoblja, jačanje bivših komunističkih direktora kroz
njihovo pretvaranje u vlastnike tvrdki na čijem su se čelu zateknuli, te na
kraju ali ne manje važno, vraćanje samopouzdanja novinarima, reporterima i
drugim osobama koje su se za vrieme komunizma nalazile u medijima i uz medije,
stvorilo je skupinu dostatno snažnu za zaustavljanje smjera jezičnoga procesa.
Dapače proces je krajem devedesetih, a poglavito s početkom novog stoljeća počeo
kretati unatrag.
Najveća pogrješka boraca za iznimnost
hrvatskoga jezika je bila u odredjenom prikrivanju želje za nepovezivanjem sa
srbskim jezikom pod plaštem uvodjenja reda u jezik, što je bilo implicitno
prihvaćanje obrazložbi jezičnih unitarista. Trebalo je onda, a možda nije kasno
ni danas, jasno reći kako je izdvojenost hrvatskoga jezika bitna za
održavanje hrvatske predočbe, jednako kao što je nezavisnost nuždna za održanje
hrvatske realnosti.
Jezik je za vrieme protuhrvatskih režima bio
jedno od najznačajnijih sredstava prepoznavanja političkih istomišljenika i
oslonac borbe za hrvatsku neovisnost. Hrvatski jezik je bitan činbenik
dugoročne hrvatske obstojnosti. Jezične razprave bi se trebale voditi
imajući cielo vrieme u vidu predhodnu rečenicu. U tom slučaju reverzibilnih
jezičnih procesa ne bi bilo. A svaki prinos jezičnoj razpravi, bez obzira s
koje strane dolazio, mogao bi se koristno uporabiti u cilju daljnjega jačanja čvrstoće
iznimnosti hrvatskoga jezika.
Ipak, sve u svemu, s
ostvarenjem državne neovisnosti, napravljen je ozbiljan korak u definiranju
hrvatskoga jezika kao posebnog jezičnog obstojka. U tom smislu je nuždno
izraziti jasan cilj glede budućnosti hrvatskoga jezika, što bi jezičnim
unitaristima u podpunosti izbacilo oružje iz ruku. Stručne osobe, pripadnici
različitih lingvističkih krugova i nazora, mogle bi se okupiti i u dobroj
maniri pomirbe dati svoj prinos unapredjenju hrvatskoga jezika, tog stožera
hrvatske obstojnosti.