Komunistička vlast u Hrvatskoj je 1989. dopustila osnivanje političkih stranaka, a 1990. održala je slobodne višestranačke izbore. Bio je to veliki pozitivni šok, kojeg su svi nezadovoljnici raznih profila dočekali s golemim oduševljenjem. Izpred njih je naglo izniknula mogućnost promjene sustava kojega nisu voljeli, kojega su iz ovih ili onih razloga bili siti. Poneki su se skeptici pri tomu prisjećali 1971. godine i predvidjali su ponovni krah nadanja. Medjutim, više nije bilo moćnoga diktatora, koji bi val promjena mogao prigušiti ili ugušiti poznatim i učinkovitim samovlastničkim metodama. Pored toga osamdesete su u pogledu svjetskoga protieka ljudi i informacija otišle bitno napried u uzporedbi sa sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Impulsi i valovi slobode i demokracije jasno su se počeli osjećati u svim europskim komunističkim državama. Sukladno svjetskim trendovima i u okviru jugoslavenskoga “samoupravnog i nesvrstanog čuda” počele su se javljati ozbiljne pukotine.
Kosovski Albanci su počeli realizirati konačno preuzimanje ozemlja dobivenoga s natalitetom. Srbi su se odjednom počeli osjećati ugroženima i u svojoj ugroženosti stali su izticati svoju dominaciju. Slovenci su u izolaciji svojih brda kroz daljnji razvoj svoje nacionalne izključivosti vidjeli mogućnost povećavanja svojega životnoga standarda. Nacionalni osjećaji su se u Srbiji i Sloveniji počeli sve snažnije pronositi kroz same komunističke partijske strukture. U Hrvatskoj su pak nakon dogodjaja 1971. na vlast dovedeni ljudi bez ikakovoga hrvatskoga nacionalnoga osjećaja, i takova se struktura vlasti marljivo njegovala i održavala.
Tako su se hrvatski anacionalni komunisti našli u razcjepu izmedju svojih srbskih i slovenskih kolega, zaraženih s nacionalizmom i osjetili su se krajnje izoliranima i ugroženima. Njihovi kolege u Srbiji i Sloveniji počeli su pjevati svoje nacionalne pjesme, a u Hrvatskoj su se pak “pjevači” pojavili izvan službenih partijskih struktura. Hrvatski nacionalni osjećaj se dakle, za razliku od 1971., pojavio jasno samo izvan komunističkih krugova.
Najjači hrvatski komunist, član kolektivnog predsjedničtva Jugoslavije je primjer anacionalnog čovjeka, koji se tih godina proslavio prietnjama kako će javno reći”popu pop a bobu bob”. Ta njegova izjava priskrbila mu je u jednom trenutku čak i ozbiljno veliku popularnost. Javno su ga počeli podržavati i ljudi s izraženim hrvatskim nacionalnim osjećajem. Taj nesretni član predsjedničtva Jugoslavije tako se našao u klieštama izmedju njemu dalekoga hrvatstva nepartijaca u Hrvatskoj i srbstva partijaca u Srbiji. Ni pop ni bob očekivano nisu od njega čuli ništa, ali kod njega i njegovih partijskih kolega u Hrvatskoj je stvorena ozbiljna doza nesigurnosti, koja je bila svakim danom sve razvidnija.
Hrvatski komunisti su grozničavo procjenjivali kako se postaviti u nastaloj situaciji. Upotriebiti represivne mehanizme? Protiv koga? Zbog čega? Ranije je odgovor bio lagan. Protiv nacionalizma, prirodno. Medjutim sedamdesetih je bilo moguće donieti odluku na razini ciele Jugoslavije, bez obzira na različiti stupanj primjene zavisno o područjima. Pri tomu su Hrvati uobičajeno i očekivano prolazili najgore, to je bila nemjenljivica. Glavna razlika sedamdesetih prema osamdesetim godinama bila je u činjenici što je sedamdesetih ključne poteze vukao karizmatski i auktoritarni predsjednik Jugoslavije, a uz to u to ranije doba medju slovenskim i srbskim komunistima nacionalna crta nije bila izražena.
Hrvatski komunisti su tako osamdesetih godina ostali prepušteni sami sebi. Boriti im se protiv hrvatskog nacionalizma i klerikalizma snažnim represivnim sredstvima, dok medju samim partijskim dužnostnicima u Srbiji i Sloveniji nacionalizam uzima sve većeg maha nije se doimalo osobito prikladnim.
“Ako ne možemo drugčije, učinimo to pošteno” izrjeka je koju u Dubrovniku pripisuju jednomu pragmatičnomu Konavljaninu.
Činjenica je kako su hrvatski komunisti 1989. dopustili osnivanje stranaka, a 1990. razpisali izbore. Njihova odluka je nesumnjivo donesena pod pritiskom dogodjaja i to je bio pametan izlaz, koji ih je zaštitio od moguće odmazde, ali su te pozitivne odluke oni donieli i u tomu smislu zaslužuju pohvale. Sigurno je kako su pri tomu s velikim pouzdanjem očekivali svoju izbornu pobjedu, s kojom su namjeravali dobiti legitimitet i potvrditi svoju vlast.
Zanimljivo je kako su u kreiranju izbornih pravila uporabili svoga vodećega pravnoga stručnjaka, koji se svojski potrudio smisliti način osiguranja vlasti svojim komunistima i nakon izbora. Na sreću nije uzpio, jer pokazalo se kako bilo kakova tadanja pravila komunistima ne bi mogla osigurati ostanak na vlasti. Bitna stvar je bila što se pravila, nakon što su donesena – nisu mienjala. A to je bio osnovni razlog komunističkoga poraza. U svakoj poštenoj utakmici u kojoj su pravila čvrsta, pa ma kakova ona bila, uviek pobjedjuje bolja i snažnija momčad. A komunisti su tada jednostavno bili manje brojni od svojih protivnika. Kad su u pitanju izbori na kojima su jasno uočljive protivničke stranke onda broj glasova igra uviek ključnu ulogu, ma kakova bila izborna pravila. Taj zaključak ne vriedi samo onda kad je izborno natjecanje zakrabuljeno i namjerno nejasno, kao na žalost danas, ili pak kad se na izborima natječe samo jedna stranka, kao što je to bio slučaj za vrieme komunističke Jugoslavije. Osim spomenutih prvih višestranačkih izbora. Premda se umotvorina spomenutoga pravnoga stručnjaka pokazala promašenom, jer nije postignula svoj cilj održanja komunista na vlasti, njemu je to ipak bila sliedeća odskočna daska u karieri. Naučivši se na tim svojim prvim pogrješkama, kasnije se pokazao pravim umjetnikom u izradi uzpješnih izbornih pravila po naručbi.
Najjači predizborni argument komunista je bio njihova podpuna kontrola tadanjih medija, ali prema članovima novih stranaka nije bila primienjena nikakova represija. Nove stranke su čak, u mjeri koja se činila bezopasnom, a u javnosti je stvarala dodatni dojam o rastu demokracije, dobivale prigode pojaviti se u medijima, koji su inače kroz cielo predizborno vrieme bili vjerni komunistički sluge, što je bilo podpuno razumljivo jer je pripadnost i privrženost komunističkoj partiji bio osnovni uvjet za dobivanje novinarskoga posla. Novim strankama je pak i sama sloboda govora izgledala kao pozitivno čudo, pa ih novinarske nenaklonosti pa i podvale nisu puno uzrujavale. Pristup medijima su rabile koliko god im je bilo dopušteno, a neravnopravnu medijsku zastupljenost su naknadjivale s množtvom predizbornih skupova, uglavnom na otvorenim prostorima, te liepljenjem svojih promičbenih plakata.
Na kraju krajeva izbori su provedeni pošteno. Ako je možda i bilo manjih zastrana, one sigurno nisu bitno utjecale na izborne rezultate. Sve to tadanjim komunistima u Hrvatskoj daje jedan izuzetno pozitivan predznak i javlja se kao snažna protuteža njihovom ranijem djelovanju, koje je imalo čisto antidemokratsku i anacionalnu crtu. Dodatni pozitivni dojam komunisti su ostavili dostojanstveno se povukavši s vlasti, kako na razini republike tako i u tadanjim obćinama u kojima su bili poraženi. Svojim sveukupnim ponašanjem osigurali su sebi zasluženi mirni ostanak u oporbi.
Je li uvodjenje višestranačja i održavanje demokratskih višestranačkih izbora, te kasnije disciplinirano djelovanje u oporbi s radom na poboljšanju svog imagea kao osnovnom svrhom, dostatno za zaboravljanje njihovih grieha? Djelomice da.
Cieli taj proces uzpostave višestranačja i održavanja prvih višestranačkih izbora može se ocieniti izuzetno pozitivnom ocjenom. U njemu su nevjerojatno mirno, disciplinirano i dostojanstveno djelovali i vladajući komunisti i pobjednički blok hrvatskih stranaka različitih usmjerenja. Od tad pa do danas zadržalo se ozračje poštenja u provodjenju izbora. Medjutim zadržalo se prilagodjivanje izbornog sustava sukladno željama vladajuće stranke ili vladajuće koalicije. Dapače u tim traženjima dobitnih kombinacija uvedena je i još jedna negativnost - stranačke liste umjesto pojedinaca. Izborni sustav vapi za dugoročnim pravednim i učinkovitim rješenjem. U ovoj knjigi izložen je priedlog jednog takovog mogućeg izbornog sustava.