Kad se na dogodjaje nakon izbora 1990. gleda
s poviestne udaljenosti, može se slobodno zaključiti kako je tada preuzimanje
vlasti, kako na republičkoj tako i na obćinskim razinama obavljeno nevjerojatno
brzo i učinkovito. U Republici, pa i u znatnom broju obćina nova vlast se ipak
oslanjala na konvertite, komuniste koji su se prije izbora ili pak neposredno
nakon izbora priključili novoj vlasti. Taj izbor je bio dosta logičan. Država
je složen mehanizam i rizično je dati je na upravljanju ljudima bez izkustva. Tako
je većina ministara u prvoj hrvatskoj vladi nakon izbora, imala vremenski bližu
ili dalju vlastitu komunističku prošlost. (Prezime jednog od ministara,
doslovce dojučerašnjeg partijskog čelnika, a koji je javno partijsku zamienio
knjižicom najjače hrvatske stranke, tako je čak postalo sinonimom za rieč
konvertit.) Konačno isti je bio slučaj i s državnim predsjedničtvom, kao i s
predsjednikom vlade. Slično se dogodilo i u obćinama gdje je pobiedila hrvatska
opcija, a u obćinama gdje su komunisti bili izborni pobjednici, praktički je
cjelokupni uztroj ostao zasnovan na prokušanim komunističkim „kadrovima“.
Medjutim bilo je i iznimaka poput dubrovačke obćine, gdje je tek nekoliko
bivših komunista ostalu blizu vrha, ali ne i u samom vrhu obćinske vlasti. Uz
to u pojedinim obćinama sa pretežitim srbskim pučanstvom zavladali su srbskim
nacionalizmom obojeni komunisti. Dakle nakon izbora struktura republičke i
lokalnih vlasti naglo je postala neujednačena i različita. Od komunističke
Istre, do antikomunističkog Dubrovnika ili Osieka, od čisto hrvatskog Gospića do
čisto srbskoga Knina.
Vlast su u Hrvatskoj, sukladno izbornim
rezultatima, preuzeli doista različiti ljudi ili skupine. Jedni su u svojemu
programu stremili hrvatskoj nezavisnosti, drugi su željeli održavanje
postojećeg stanja, a treći su sanjali o odkidanju hrvatskih zemalja i njihovom
pripajanju Srbiji.
Cjelokupni zakonski sustav, svi obćinski
propisi su pak bili napravljeni uz predpostavku postojanja samo jedne stranke –
tako zvanoga Saveza komunista. Cjelokupni sustav odlučivanja se oslanjao na komunističke
preporuke s komunističkih sastanaka. Republički zakoni i obćinski propisi
vrvjeli su komunističkim ili socialističkim terminima i rečeničkim sklopovima.
Uostalom i u Saboru i u obćinama postojala su na komunističkom sustavu
zasnovana vieća udruženoga rada ili družtveno politička vieća, čiji nazivi
govore sami po sebi. I u Republici i u svim obćinama, administracija je
izabrana za vrieme komunizma i naviknula je na odgovarajuće komunističke metode
odlučivanja.
Najsloženija situacija je bila u vrhu
Republike i u obćinama u kojima su komunisti bili poraženi. U samomu početku
sve je bilo ostalo isto.
U svim službenim prostorima visjele su slike
pokojnoga jugoslavenskoga diktatora, redarstvenici su patrolirali sa zviezdama
petokrakama na kapama, većina ulica je nosila nazive po komunistima ili
partizanima. U tvrdkama su direktori redom bili komunisti.
Savez komunista, do tada jedina stranka, koju
su od milja nazivali srbskim izrazom „partija“, a koja je preko svojih ljudi vladala
sa svakom porom države, odjednom je prestao biti bitan. A život je tekao dalje
i trebalo je rješavati niz pitanja koja se svakodnevno postavljaju pred vlast. Komunistički
dužnostnici, najmanje iz zlobe ili podvale, nego jednostavno zbog nesnalaženja i
izgubljenosti u za njih nevjerojatnoj situaciji gubitka vlasti, u razdoblju
nakon izbora su bili prestali riešavati bilo kakove probleme, pa su se oni
nagomilavali. Tako se nova vlast morala suočiti
s u medjuvremenu naraslim infrastrukturnim, socialnim, prostornim,
zdravstvenim, ali i kulturnim, prosvjetnim i športskim problemima. Djeca su
išla u školu, gradile su se kuće i s dopustnicama i bez njih, održavali su se
festivali i kulturne manifestacije, socialno ugroženi su tražili zaštitu.
Unatoč svemu tomu, došlo je do silno brze uzpostave
i djelovanja hrvatske vlasti. Nije to bio deklarativan čin. Kormilo vlasti je
hladnokrvno prihvaćeno. Problemi su se ubrzano počeli riešavati. A uz to počela
je prilagodba i zakona i propisa i ponašanja novomu vrjemenu, vrjemenu
demokracije, vrjemenu otvorene različitosti mišljenja i predočbi, vremenu
procvata nacionalnih i vjerskih osjećaja.
Puno vriednih promjena ostalo je zbog svoje
nedostatne medijske atraktivnosti ili čisto zbog medijske obstrukcije, daleko
od očiju javnosti. Simbolične promjene su pak bivale popraćene s golemim oduševljenjem
i zasigurno su se mnogim suvremenicima trajno urezale u pamćenje.
U glavnomu hrvatskomu gradu je na središnji
trg vraćen kip Bana Jelačića. Izpred Hrvatskog Sabora je obredno skinuta
hrvatska trobojnica sa zviezdom petokrakom i podignut hrvatski barjak s
hrvatskim grbom u sredini. U isto vrieme takav barjak je sinkronizirano
podignut na svim hrvatskim obćinama. Redarstvenicima je u Hrvatskoj zamienjena
na njihovim kapama zviezda petokraka s hrvatskim grbom, što je izazvalo prave
erupcije oduševljenja kod domoljuba, te prave izljeve gnjeva kod nekih od redarstvenika.
Bilo je redarstvenika kojima je to bio razlog za davanje odkaza, a neki su svoj
bies smirivali gaženjem nogama po vlastitim kapama! U kratkomu roku i uz široku
demokratsku razpravu donesen je hrvatski ustav - pod nazivom Božićni. Po njemu
je konačno hrvatski narod opet službeno dobio svoju državu. Iste 1990. godine
Božić je u Hrvatskoj po prvi put nakon 45 godina ponovno bio proslavljen kao
državni blagdan.
U sjeni velikih manifestacija mienjalo se
radno vrieme u europsko s kasnijim početkom i završetkom radnog dana, osnivala
su se povjerenstva za izpitivanje žrtava komunizma, tražila su se prielazna rješenja
funkcioniranja tako zvanih družtvenih tvrdki, organizirala se borba protiv požara,
pripremale su se velike infrastrukturne i gospodarske investicije, tražila su
se bolja prometna rješenja, ulice su dobivale imena hrvatskih velikana s
područja znanosti, umjetnosti, politike.
Birači su sa svojim glasovima ozbiljno
obvezali izabrane predstavnike na republičkoj i obćinskim razinama. Nisu to
bili izbori nakon kojih će novoizabrani nastaviti raditi na isti način kao i
oni koje su zamienili. Vrieme je tražilo brze i goleme promjene. Te su se
promjene dogadjale, gledajući iz poviestne distance, u stvari strjelovitom
brzinom. Pri tomu je bilo vrlo malo revanšizma, kako zbog proklamiranja sveobće
hrvatske pomirbe, tako i zbog u osnovi drugčijega životnoga stava diela novih dužnostnika.
Čovjek koji je cieli svoj život sanjao o slobodi sučeljavanja stavova i
mišljenja, izdao bi samoga sebe, kad bi, došavši na vlast, progonio ili
ugrožavao neistomišljenike.