Hrvatska poviest u prvom desetljeću hrvatske
nezavisnosti na izvjestan način dieli sudbinu hrvatskoga jezika. Kroz duge
godine tudjinske vlasti i protuhrvatskih režima, prava hrvatska poviest se
skrivala u ustmenim predajama, občuvanim primjercima zabranjenih knjiga i spisa,
te u zatvorenim ili otvorenim, ali nedostupnim pismohranama. Sve ili gotovo sve
s pridjevom hrvatski imalo je u službenim tumačenjima poviesti negativan
predznak. Hrvatska djeca su učila u čitankama poviesti kako su se za
nezavisnost Hrvatske borili zločinci, a poviestni hrvatski junaci poput Bana
Jelačića su nazivani u najmanju ruku nazadnjacima.
Stvaranjem nove hrvatske države hrvatska poviest
je dobila prigodu i to je sigurno pozitivno samo po sebi. Je li prigoda
uporabljena na najbolji mogući način? Je li se pokrenulo iztraživanje i
iznošenje poviestnih istina bez uljepšavanja ili nagrdjivanja? Odgovor je samo
djelimice potvrdan, ali i tomu se treba veseliti.
Već 1990. na republičkoj ali i na obćinskim
razinama osnovana su prva povjerenstva za iztraživanje dogodjaja iz razdoblja drugoga
svjetskoga rata i nakon njega. Žrtve jugoslavenskoga komunizma vapile su za
iznošenjem istine o do tada tajenim zločinima i imenima zločinaca. Kao tadanji predsjednik Izvršnoga vieća
Skupštine obćine Dubrovnik, podpisao sam službenu odluku o utemeljitbi jednoga
takovoga povjerenstva, onoga za istraživanje u svezi sa žrtvama strieljanima na
otočiću Daksi pored Dubrovnika, nakon što su partizani u listopadu 1944. bili
„oslobodili“ Dubrovnik. Podpisao sam i sliedeću odluku u svezi s istom
problematikom, po kojoj se tomu povjerenstvu mienja naziv u povjerenstvo za
istraživanje komunističkih žrtava drugoga svjetskog rata i poraća na području tadanje
obćine Dubrovnik. Prva odluka je bila donesena brzo i bez dubljega
razmišljanja, samo kako bi se čim prije krenulo s iztraživanjima, a druga je
uzela u obzir, kako Daksa nije bila jedino stratište na kojemu su komunisti
ubijali svoje protivnike, ne pruživši im pri tom mogućnost sudskoga procesa, pa
čak ni onoga najpristranijega.
Istina je tako počela izlaziti na vidjelo, a
i školske knjige vezane uz poviest počele su dobivati drugčiji sadržaj. Mladi
Hrvati su počeli učiti pravu vlastitu poviest, počeli su se ponositi svojim,
hrvatskim poviestnim velikanima.
Oružana agresija jugoslavenske vojske je i na
području iznošenja poviestnih istina napravila štetu. Odkrivanje istina je
uzporeno, u početku iz jednostavnoga razloga što je razmišljanje o poviesti
zajedno s drugim razmišljanjima slične razine bilo potisnuto jer je obrana
nezavisnosti bila prvi i osnovni prioritet. Nakon što je obrana uzpješno provedena
i bila je završena, pojavio se drugi, vrlo ozbiljan razlog za uzporavanje pa i
za zaustavljanje odkrivanja poviestnih istina. Taj razlog je ranije spominjana
pomirba, jer Jugoslaveni i komunisti su počeli prikazivati iztraživanja
poviestnih dogodjaja iz vrjemena njihove vladavine, kao napade na njih, koji su
se eto bili velikodušno stavili u obranu Hrvatske od agresije. I ne samo to. Kad
je došlo vrieme unošenja u poviestne knjige opisa dogodjaja u svezi s nedavnom obranom
od agresije, pojavile su se ozbiljne krivotvorbe. Unatoč silno razvijenim
komunikacijama i medijskoj pokrivenosti, dogodjaji se često opisuju i u
poviestne knjige upisuju onako kako to netkomu odgovara, a ne u skladu s
dokumentiranom ili pak doživljenom istinom. Uloge pojedinih sudionika dogodjaja
bivaju neutemeljeno glorificirane ili pak podpuno zanemarene, zavisno o komu se
radi.
U najnovije vrieme na površinu su izbila i do
nedavno skrivena nezadovoljstva dugogodišnjih tumača poviesti iz razdoblja
Jugoslavije, koji traže povratak i rehabilitaciju jednostranoga crno bieloga
partizanskog tumačenja dogodjaja iz drugoga svjetskoga rata po kojemu je svaka
aktivnost Hrvata izvan partizanskih postrojbi proglašena zločinačkom.
Istinoljubiva suvremena čovjeka, koji dobro
poznaje nedavne dogodjaje sva ta natezanja oko tumačenja istih dogodjaja samo
mogu ožalostiti. Doista, izgleda kako prava poviestna istina nema osobitu
prigodu za občuvanje. “Poviest pišu pobjednici” poznata je izrjeka. Poviest
pišu oni koji za to imaju volje i dara, trebalo bi dodati. Poviest pišu i oni
koji pisanjem žele uveličati ili pak skriti svoju ulogu ili ulogu svojih
pokrovitelja. Poviest pišu ili diktiraju političari na vlasti u sprezi s središtima
financijske moći. Sigurno je kako poviest pišu i doista pošteni iztraživači ili
pak sudionici poviestnih dogodjaja. Medjutim, domet njihovih diela nije osobit.
S vremenom dogodjaji bliede, a kao poviestna istine ostaju one inačice koje su
ponovljene više puta i tiskane u više primjeraka.
Težka je spoznaja o nepouzdanosti prikaza
doista nedavnih dogodjaja u svezi s obranom domovine i borbom za uzpostavu
nezavisnosti. Ona je tim teža zbog toga jer se izkrivljeni pogled i izvrtanje
činjenica, te konfrontacija živih sudionika tiču praktički jučerašnjih dogodjaja,
koji su, uzgred budi rečeno, bili pokriveni s medijima iz cieloga svieta.
Nevjerojatno je kako se i u takovim okolnostima mogu dogoditi zamjene pojmova
junak - kukavica, pošten - lopov, sposoban - nesposoban, zločinac - žrtva!
Koliko su tek pouzdani prikazi dogodjaja iz sad već dalekoga drugoga svjetskog
rata! Koliko iz prvoga svjetskoga rata, iz prošloga stoljeća, iz vremena od
prije tisuću i više godina. Što je sve ostalo u situ ustmene i pismene predaje,
a što je sve nadodano? S obzirom na nedavno izkustvo problematična su čak i
imena osoba.
U dobivanju prigode za iztraživanje izcrpljuje
se pak sličnost nedavne sudbine hrvatskoga jezika i hrvatske poviesti. Dok je u
iztraživanju i dogradnju hrvatskoga jezika trebalo politički definirati cilj po
kojemu je hrvatski jezik neprieporno poseban jezični obstojak, što pak nije
učinjeno, poviestna iztraživanja je trebalo lišiti svakoga političkog utjecaja,
što opet nije niti pokušano.
Samo jedan primjer: U Hrvatskom leksikonu i
hrvatskom almanahu se u poglavlju domovinski rat pod naslovom Južnodalmatinsko
bojište piše kako su “sredinom rujna 1991. Ploče trpjele topničke napade s
kopna i mora”. Vjerojatno je auktor toga poglavlja, procjenjujući tu temu iz
sigurne udaljenosti pomiešao napad hrvatskih snaga na vojarnu u Pločama i
preuzimanje oružja. Cieli taj uzpješni napad je pak trajao jednu noć.
U tomu istomu poglavlju se uobće ne spominje obrana Dubrovnika, premda su
dubrovački branitelji snažno odolievali nemjerljivo nadmoćnijem neprijatelju koji
je tek nakon mjesec i pol dana borbi došao nadomak Dubrovniku i tu bio konačno
zaustavljen.
Na istom mjestu dalje piše:
“U ožujku i travnju 1992. bili su sve češći
napadi na područje Metkovića, Neuma i Stona. Pad bilo kojih od tih prostora
mogao je ugroziti i obstanak dubrovačke obćine, stoga je HV u svibnju i lipnju s
velikim vojnim podhvatom na cielomu južnom bojištu oslobodila 27 naselja Od
Ošlja do Plata.”
Na jednomu
drugomu mjestu, u svezi s istom temom piše:
„Nakon
osmomjesečne blokade 26. svibnja 1992. godine deblokiran je Dubrovnik, Naime,
nakon oslobađanja Slanog Hrvatska vojska, predvođena 1. gardijskom brigadom –
Tigrovima, naglim je udarom natjerala jugovojsku na povlačenje iz Dubrovačkoga
predgrađa Mokošice. Jedinice JNA i ostatci srbsko-crnogorskih jedinica povukli
su se unutar granica Bosne i Hercegovine, zauzimajući vrhove u neposrednoj
blizini hrvatske granice. Tako je neprijateljska vojska još uvijek zadržala
kontrolu nad Jadranskom magistralom te otvarala vatru na svako vozilo koje se
kretalo u smjeru Splita, odnosno Dubrovnika. Podsjećamo, napadi na jug Hrvatske
i sam Dubrovnik započeli su još u rujnu 1991. godine, kada su postrojbe JNA
okupirale prostor između Prevlake i Stona. Od tada počinju gotovo svakodnevni
topnički napadi na grad… “
Upravo
je nevjerojatan broj citiranih neistina i nepreciznosti, pa bi se samo na
osnovu njih mogla provesti case study u tomu smislu.
Prvo, agresorska JNA se sama i bez borbi
povukla sa spomenutoga područja u jednom danu točnije kroz jednu noć, pa sam, na
primjer, nakon povlačenja JNA, kao čelnik civilne obćinske vlasti ušao u
prigradsko naselje Mokošicu dva sata prije dolazka hrvatske vojske! Nije tu
bilo nikakovih borbi niti protjerivanja JNA!
Za neupućenoga u zemljopisne pojmove izpada kako
se dubrovačka obćina nalazila iza nekakove crte omedjene Stonom, Neumom i
Metkovićem, pa je tu bila crta obrane Dubrovnika i dubrovačke obćine i u
Dubrovniku se mirno živjelo dok su se u Metkoviću vodile borbe!
S druge strane bi se moglo zaključiti kako je
JNA okupirala prostor između Prevlake i Stona u rujnu 1991. a krajem toga mjeseca su vojnici JNA samo tu i tamo
pucali po krajnjim točkama dubrovačke obćine, ali se nisu pomicali. Do zbilja
velikog napadaja je došlo s početkom listopada
1991. i kroz iztočni dio dubrovačke obćine JNA je napredovala postupno i trpeći
ozbiljne gubitke tiekom cieloga
listopada i studenoga. A po vrlim hrvatskim poviestničarima JNA je
munjevito okupirala to područje u rujnu!
Primjer krajnje nebrige o točnosti i istini
je i spominjanje Jadranske ceste. Čitatelj bi mogao zaključiti kako je tu cestu
koja vodi od Dubrovnika prema zapadu, , nakon što se bila povukla, JNA u
cielosti kontrolirala s graničnih brda. Istina je bitno drugčija. Nakon što se
povukla JNA je cielo granično područje bila ostavila praznim. Hrvatska vojska
nije prihvatila taj dar, pa su se neki vojnici JNA onda vratili na Golubov
kamen iznad izvora Rieke dubrovačke, s kojega su opet imali mogućnost pucati po
doduše bitnom, ali vrlo kratkomu dielu Jadranske ceste. Radilo se o samo
nekoliko stotina metara, a šestdesetak kilometara ceste više nije bilo
ugroženo. Vodstvo Hrvatske vojske se, ne poslavši na vrieme naše vojnike na
područje Golubova kamena, u tomu slučaju nije pokazalo baš spretnim, pa je u
oslobodjenje te pozicije kasnije trebalo uložiti puno nepotrebite muke i
žrtava.
Neupućeni čitatelj bi mogao zaključiti kako
se dubrovačko područje branilo na području Metkovića, a u stvari se područje
Metkovića branilo na dubrovačkomu području. Moglo bi se još dosta pisati o
doista krajnje nestručnim i nepreciznim opisima spomenutih dogodjaja, ali neka
to učini netko drugi, ako mu se dade. Netko komu sve to nije gadljivo kao meni.
U svakomu slučaju i kad se radi o poviesti
vezane uz dubrovačko područje i uz sva ostala hrvatska područja, za povjestničare,
profesionalce i amatere, prigoda je i dalje je otvorena. U tomu je vriednost
sadanjih tehničkih mogućnosti. Nekdanje podpuno jednoumlje, sad je zamienjeno s
raznovrstnim jednoumljima, što je u svakom slučaju bolje. Ipak skeptiku,
sudioniku dogodjaja, se otvaraju pitanja: “Je li Neron doista palio Rim, jesu
li Avari doista bili tako krvoločni, je li Kolumbo doista odkrio Ameriku?”
Pitanja namjerno nemaju veze s hrvatskom poviesti. Namjerno stoga jer se po
istom načelu sumnje zbog lošega izkustva pod upitnik može staviti i poviest cieloga
čovječanstva. Svjetski mediji, svojim navijački obojenim prikazima i
komentarima to svakodnevno potvrdjuju.
Ipak, za poviest nema nadomjestka. Potrebito
ju je proučavati i pisati. Uostalom uviek postoji mogućnost da se kroz vrieme
provuče i - poviestna istina, moglo bi se zaključiti ironično.