Kad su u pitanju športske priredbe, ljude nesumnjivo
silno privlači neizvjestnost rezultata, situacija kontroliranoga sukoba,
mogućnost pražnjenja frustracija s vikanjem, navijanjem, glasnim nezadovoljstvom,
s krajnje razdraganim oduševljenjem i veseljem.
Jedan aspekt atraktivnosti športa skriven je na
prvi pogled. Na kraju svakoga športskoga dogodjaja rezultat je poznat i znači
pobjedu ili poraz, rekord ili podbačaj. Ma koliko navijački bili obojeni mediji
koji rezultat prenose, on je uviek isti. Brojčani rezultat je snažniji od često
pristranih opisa samoga športskoga dogodjaja i športskih zvijezda. Brojčani
rezultat pokazuje tko je toga dana bio bolji, ili je barem imao više sreće, a
na koncu sezone tko je prvak, tko pak izpada iz odredjenoga ranga natjecanja.
Najbrži trkači ili plivači iz utrke u utrku dokazuju svoju vriednost, i
nikakovi pristrani opisi ne mogu poništiti njihova postignuća. Nokautirani
boksač nikako ne može biti proglašen pobjednikom, pa ma koliko nekomu bio
simpatičan, a njegov protivnik odbojan. Športski rezultati su u današnjemu svietu
zaglušujućih reklama i medijskih manipulacija otoci istine. To je zasigurno još
jedna protega koja šport čini toliko atraktivnim, kako za aktivno sudjelovanje,
tako i za promatranje.
U početcima stvaranja Hrvatske, hrvatski
športaši su imali izuzetnu ulogu pronoseći svietom istinu o stradanju jednoga malobrojnog
naroda, koji eto ponovno nastoji postati gospodar u svojemu domu.
Tu je do izražaja došla spomenuta protega
istinitosti u športu. Hrvatski tenisač je doista u finalu najvećega svjetskoga turnira.
To je za svakoga bila čista istina. On oko glave vezuje hrvatski barjak,
demonstrirajući na taj način potrebu razumievanja i pomoći koju od svieta
očekuje njegov narod. Sviet mu vjeruje. Jer sviet doživljava šport kao najveću
postojeću istinu.
Sviet vjeruje športašima, ali čuje samo
pobjednike. Dakle samo uz vrhunske rezultate mogla se provlačiti i poruka koja
je u očima svieta identificirala Hrvatsku kao jednu pozitivnu novost, koja
zaslužuje podporu.
U kritičnim trenutcima stvaranja Hrvatske
veliku ulogu su svojim izuzetnim športskim postignućima odigrali hrvatski
vaterpolisti, rukometaši, odbojkaši, nogometaši, boksači, plivači, tenisači,
stolno tenisači, hrvači i drugi športaši. Natječući se pojedinačno, klubski ili
u sklopu hrvatske državne vrste, športaši su hrvatske nacionalne boje razširili
po cieloj zemaljskoj kruglji. Hrvatski izseljenici pak, nastupe su hrvatskih
športaša začinjali s entuzijastičkim navijanjem i mahanjem hrvatskim
trobojnicama.
Šport je od početka stvaranja hrvatske države
bio najsnažniji hrvatski izvozni proizvod. Hrvatski športaši, konačno počevši
zastupati svoju vlastitu državu, u razbuktjelom narodnosnom osjećaju dobivali
su dodatnu snagu i postizali rezultate i iznad svojih mogućnosti.
Šport je za Hrvatsku jedna doista pozitivna nemjenljivica
koja je svoje zvjezdane vrhunce imala i u skijanju, športskoj disciplini koja
Hrvatima inače nije bila osobito jaka strana. Da je o sanjkanju rieč, bilo bi
to više očekivano, dodajmo i malo šale.
Na žalost ni šport, kao doista svietao
primjer oživotvorenoga nacionalnog poleta, nije ostao poštedjen pogubnog
utjecaja i uplitanja politike, odnosno političara koji politiku tumače kao
sredstvo pokazivanja osobne moći i uzpjeha. Premda ni drugi športovi poput
vaterpola, košarke, rukometa ili odbojke, nisu ostali poštedjeni, primjeri
političke športske negacije najbolje su vidljivi u nogometu. U početnim
godinama stvaranja hrvatske države nije bilo tako.
Nesporno je kako su hrvatski nogometni
klubovi, poglavito hrvatska nogometna vrsta,
postignuli iznimne uzpjehe, koji su, na žalost, zamračeni s nepotrebitim
manifestacijama moći ne i sa sumnjivim financijskim transakcijama.
Prva hrvatska nogometna liga, oddvojivši se
od bivše državne zajednice, osnovana je u jesen 1991., a počela je svoje
natjecanje u proljeće 1992. Toga istoga proljeća odigrano je cielo prvenstvo,
kako bi sliedeće prvenstvo moglo početi ponovno od jeseni.
Zašto je odlučeno na brzinu odigrati
prvenstvo, a ne čekati jesen, poglavito u okolnostima u kojima je čak 5 od 12
klubova (Šibenik, Zadar, Dubrovnik, Osiek i Cibalia iz Vinkovaca) bilo
prisiljeno igrati svoje domaćinske utakmice izvan svojih sjedišta?
Može se utemeljeno prigovoriti nečijoj bezćutnosti
zbog odigravanja nogometnih utakmica tamo gdje se živjelo u miru, dok su u isto
vrieme neka područja Hrvatske bila izložena pogibeljnim napadajima i tamošnje
pučanstvo bilo je životno ugroženo. Opravdavajuće je što se na taj način održao
nogomet i spriečio odlazak nogometaša negdje drugdje, te uz druge činbenike i
na taj način održao dojam normalnog života u hrvatskim krajevima koji nisu trpjeli
agresiju.
Unatoč neizmjernim težkoćama u kojima se tada
nalazilo područje južne Hrvatske, kao obćinski čelnik sudjelovao sam u
dogovorima oko uztrojstva hrvatske prve nogometne lige. Suprotstavio sam se zamisli
o natjecanju sa samo osam klubova u kojoj bi kombinaciji HNK Dubrovnik ostao izvan prve hrvatske lige, jer je po snazi
mjerenoj rezultatima u zadnjem jugoslavenskom nogometnomu natjecanju bio
deveti. Argumentirao sam to svoje nastojanje, govoreći kako je jednostavno
pametno uporabiti prigodu i uključiti u prvu hrvatsku ligu i klub iz Južne
hrvatske i na taj način pokriti s prvorazrednim nogometnim natjecanjima baš sve
krajeve Hrvatske. Na taj način bi se dodatno postignulo povezivanje ugroženih
rubnih krajeva, a u isto vrieme kod pučanstva u tim krajevima bi se probudio
dodatni optimizam, kojega u tomu vrjemenu nikad nije bilo dosta.
Moja nastojanja su bila uzpješna čak iznad
mojih očekivanja, jer je na koncu dogovorena liga s dvanaest klubova, u kojoj
se po spomenutom načelu o prigodi i nuždnosti uključivanja predstavnika svih
krajeva Hrvatske, našao i klub Istra iz Pule, premda po dotadanjim rezultatima
to nije bio zaslužio. Postao je članom prve hrvatske nogometne lige samo zbog
toga što se tako i područje Istre našlo u najvišemu hrvatskom nogometnom krugu.
U oblikovnji prve hrvatske nogometne lige
politika je doista imala puno utjecaja, ali za to je postojalo izuzetno
pozitivno opravdanje.
Prije nego sam se počeo boriti za
uključivanje dubrovačkog kluba u prvu hrvatsku nogometnu ligu, uzpješno sam potaknuo
promjenu dotadanjeg imena kluba NK GOŠK-Dubrovnik u HNK Dubrovnik, imajući pred
očima viziju nastupa kluba u nekomu europskom natjecanju, gdje bi ime Dubrovnik
itekako moglo dati svoj prinos sveukupnoj promičbi Hrvatske.
Nije to bila jedina tadanja promjena imena
klubova. NK Dinamo Vinkovci je postao HNK Cibalia, NK Dinamo Zagreb se prezvao
u NK HAŠK Građanski, a NK Jugokeramika Zaprešić je postala NK Inker.
Dok se u drugim slučajevima razvidno tražio
način kako se osloboditi naziva koji asociraju na Jugoslaviju, u dubrovačkom
slučaju, uz dodavanje atributa hrvatski,
osnovna je bila namjera osloboditi naziv kluba nepotrebitih slova, kako bi bio
čim je moguće razumljiviji i primamljiviji. Kratica GOŠK koja je do tada
predstavljala prvi dio naziva inače nije bila problematična. Gružki Omladinski
Športski Klub (GOŠK) je dapače, baš zbog slova “Š” u svojemu nazivu, na neki
način davao do znanja kako ima hrvatske koriene.
Ljestvica je na kraju toga prvoga natjecanja nepogrješivo
reflektirala tadanju hrvatsku situaciju. Brojčano, športski, jasno i istinito.
Šibenik je bio posljednji, Dubrovnik predposljednji, neposredno iza Zadra, koji
se opet smjestio odmah iza Cibalie.
Zbog okolnosti pod kojima je natjecanje održano,
iz lige nije nitko izpao nego je za sezonu 1992-1993 prva hrvatska liga
proširena na šesnaest klubova.
Te jeseni 1992. situacija se pak promienila
bitno na bolje. I Zadar i Šibenik i Osiek i vinkovačka Cibalia mogli su igrati
na svojim veleigralištima. Ali ne i HNK Dubrovnik.
Kako se agresor u medjuvremenu
bio povukao sa zapadnoga diela dubrovačke obćine i sam grad Dubrovnik više nije
bio obkoljen, dubrovački nogometni navijači su očekivali kako će imati prigodu
gledati svoj klub na svojemu veleigralištu. Za Dubrovčane situacija je, nakon
svega što su do tada proživjeli, izgledala sjajnom i sigurnom i bili su spremni
odlaziti na utakmice, ali u drugim krajevima Hrvatske nije bilo takovoga
uvjerenja. Uzaludne su bile moje intervencije. Hrvatski nogometni savez je
pokazao višu razinu skrbi za igrače i vodstvo klubova koji su trebali gostovati
u Dubrovniku, dakle za dvadesetak ljudi, nego za tisuće dubrovačkih navijača
koji bi na dubrovačke utakmice sigurno došli bez ikakovoga straha. Vodstva
drugih hrvatskih klubova nije bilo moguće uvjeriti kako dolazkom u Dubrovnik
tek na kratko vrieme diele sudbinu svojih domaćina koji tu svakodnevno žive i vježbaju.
Kao argument za kratkotrajni dolazak u Dubrovnik nisu prihvaćali ni činjenicu
kako u tom gradu žive djeca koja svakodnevno idu u školu, i kako su Dubrovčani
spremni u velikom broju dolaziti na utakmice i na taj način podieliti u
podpunosti možebitnu opasnost s nogometašima.