U tieku borbe improviziranih lokalnih snaga s daleko nadmoćnijim napadačem u rubnim hrvatskim obćinama, u Zagrebu i u nekim drugim nenapadnutim dielovima Hrvatske u nevjerojatno kratkomu vremenu je stvorena Hrvatska vojska. Već spomenuta pomirba je na čelna mjesta u vojski dovela prebjege iz JNA. Hrvatski državni Sabor je pak svojom konačnom odlukom o razdruživanju s Jugoslavijom dao legitimitet regularnim vojnim postrojbama.
JNA je u cielomu tomu procesu bila pogodjena s gubitkom diela svog častničkoga sastava, a još više s iznenadnom spoznajom kako ne djeluje onako kako se desetljećima pripremala, obranbeno na svojemu ozemlju, nego pak agresivno u tudjoj državi, gdje ju se gleda kao okupatora. Nakon nekoga vrjemena zamah joj se pretvorio u stajanje i čekanje. Tek poneki frustrirani častnik bi tu i tamo zapoviedio pražnjenje topovskih cievi u smjeru hrvatskih civila. Hrvatska vojska se postupno širila prema prvim crtama bojištnice, preuzevši u svoj uztroj i Zbor narodne garde i dragovoljce. Tako se odjednom nasuprot JNA našla takodjer vojska. Prirodno s puno manje težkog naoružanja, ali dostatno opasna i izuzetno mobilna. Redarstvo se pak moglo vratiti svojim osnovnim zadatcima občuvanja reda.
U nekim površnim opisima dogodjaja znade se pročitati kako je Hrvatska vojska branila hrvatsko ozemlje od samoga početka agresije. To jednostavno nije točno, jer hrvatska vojska tad nije ni postojala. Jedine, na državnoj razini definirane oružane snage, bile su u okviru redovitih i pričuvnih snaga redarstva.
Najveći udarac kasnijim obranbenim pripremama zadan je kad je JNA iz skladišta Teritorialne obrane u svoja skladišta preniela goleme količine oružja, na primjer preko dvije stotine i pedeset tisuća pušaka. Taj potez JNA su odobrili tadanji republički komunistički čelnici, premda su već bili izgubili izbore i čelna mjesta su zauzimali još samo formalno. Komunisti u Hrvatskoj su s tim pokazali svoje protuhrvatsko lice i tu činjenicu nikako ne mogu izmieniti. Bila je to njihova težka izdaja, o kojoj komunistima privrženi novinari u Hrvatskoj pišu malo i nerado.
Što je u stvari bila Teritorialna obrana? Na razini vodstva radilo se o skupinama polu civila polu vojnika, koji su se razporedili i skrasili po obćinama, kako bi primali plaće, koje su opravdavali s povremenim organiziranjem vježbi za bezvoljne mužkarce srednjih godina kojima je sve u svemu jedina sveza s Teritorialnom obranom bilo držanje maslinastozelene odore i vojničkih čizama negdje u zabačenom kutu kuće ili stana.
Zaposleni u Teritorialnoj obrani bili su u prirodno uzkoj svezi s djelatnim častnicima JNA, pa su neki od njih čak otvoreno ostali naklonjeni svojim JNA prijateljima i poznanicima i onda kad je JNA već bila pokazala svoje zločinačko lice. Teritorialna obrana u početcima stvaranja hrvatske države nije bila snaga u koju se moglo pouzdati. Poznat je primjer, srećom na vrieme smienjenoga čelnika Teritorialne obrane obćine Dubrovnik, koji se pridružio JNA u napadu na Hrvatsku. Bio je srbske nacionalnosti. To nije smetalo tadanje komunističke dubrovačke čelnike izabrati ga, što je bilo podpuno logično jer su se svi oni držali Jugoslavenima.
Na žalost, u Dubrovniku nije bilo sreće ni s izborom novoga čelnika Teritorialne obrane, a koji je tu dužnost bio obavljao ranije. Kako bi bio izabran prikazivao se velikim domoljubom, ali je odmah nakon što je stupio na dužnost počeo vući izdajničke poteze. Tako je četiri mjeseca prije početka agresije JNA na dubrovačko područje, istoj toj JNA izporučio stotine težkih strojnica, a zatim je na razne načine bojkotirao nabavu oružja za Zbor Narodne Garde. Unatoč tomu ili možda baš iz toga razloga s velikim povjerenjem je bio prihvaćen od strane diela državnoga vrha, pa je čak u jednom trenutku bio postavljen za voditelja obrane svih obćina na jugu Hrvatske! Ako to imenovanje nije bila protu hrvatska podvala, onda se radilo o pogrješki, bilo namjernoj ili nenamjernoj. Ipak, kad se u sjećanjima na to doba spominje kako se nešto dogodilo toliko i tolik vrjemena „prije napada JNA“ govori se o tomu kao o nečemu što je bilo najavljeno i točno se znalo kad će početi. A JNA nas je mogla napati puno prije ili puno kasnije ili nikako. U tomu smislu su možda neke aktivnosti koje su sadržavale izbjegavanje pokazivanja oružja s naše strane bile i utemeljene.
Nakon što su se na dubrovačkomu području mjesecima pripremali sami i u tajnosti, većina dragovoljaca se, nakon njegova osnutka, priključio Zboru Narodne Garde. Na taj način je ZNG postao sastavljen od redarstvenih specijalaca, uvježbanih za vrieme jugoslavenskoga komunizma, koji su obranu Hrvatske shvaćali kao posao koji sad obavljaju za novu vlast i domoljuba, protivnika Jugoslavije i komunizma. Gledajući na drugi način radilo se o stvaranju zajedničtva izmedju profesionalnih redarstvenika i vojnika dragovoljaca. Premda je zbog toga medju tim u biti silno različitim skupinama bilo i manjih nesuglasja, sve je ipak prošlo dobro pa je ZNG obavio svoju ulogu u početnoj obrani hrvatskoga ozemlja i ubrzo je postao jezgrom stvaranja Hrvatske vojske.
Članovi Zbora Narodne Garde su bili plaćeni profesionalci. Uz profesionalne redarstvenike i dragovoljci su s pristupanjem Zboru Narodne Garde uzgred sebi osigurali zaposlenje, plaće, mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a upravo dogovori oko tih elemenata bili su uzrocima nekih ozbiljnijih kriza u djelovanju ove u biti redarstveno vojne organizacije. Ti su se problemi do kraja riešili tek s osnivanjem Hrvatske vojske.
S jačanjem Hrvatske vojske stvorili su se preduvjeti za ozbiljne pregovore s agresorom. U JNA je sve snažnijom postajala spoznaja o napravljenoj pogrješki. Ti častnici inače naviknuti na ugodan život, dobre plaće i osigurane stanove, našli su se situaciji napadača na tudjemu ozemlju, daleko od svojih obitelji i izloženi pogibelji. Novine u Srbiji i Crnoj Gori svakodnevno su donosile nizove osmrtnica s imenima vojnika i častnika poginulih u napadu na Hrvatsku. Zbog toga su častnici JNA počeli grozničavo u Hrvatskoj sami tražiti putove “častnoga povlačenja”. Hrvatska strana je pak izvrstno uočila tu mogućnost i uz posredovanje europskih “bijelih” i “modrih” UN promatrača, dogovarača povlačenja.
Prvi golemi uzpjeh postignut je na dubrovačkom području. Premda je zbog trke za budućim odličjima i zaslugama taj proces obavljen u dva stupnja umjesto odjednom i premda je pri tomu bilo nepotrebitih dodatnih patnji i stradanja, postignut je sveukupno golemi politički i prostorni uzpjeh. Već uztrojena hrvatska vojska je tu odigrala vriednu ulogu katalizatora cieloga procesa. S vremenskom distancom medjutim to povlačenje JNA se u hrvatskim medijima, pa i u memoarima hrvatskih častnika, počelo nazivati vojnom pobjedom.
Tih dana je JNA u stvari prestala postojati kao opasnost. Malo zatim je Hrvatska postala medjunarodno priznata, a od Srbije i Crne Gore stvorena je i nova Jugoslavija. Na žalost, gotovo trećina Hrvatske ostala je i dalje okupirana, ali samo od strane pobunjenih Srba, koje je JNA bila obskrbila s oružjem.
Medjunarodno priznanje Hrvatske je bilo nesporno golemi uzpjeh. Kalvarija Vukovara i užasno stradanje svjetski poznatoga Dubrovnika imali su zasigurno u tomu najveći udjel, premda se nikako ne mogu zanemariti stradanja Zadra, Gospića, Slavonskog Broda, Osieka, Vinkovaca i t.d. Takodjer, veliki udjel dali su izseljeni Hrvati u svim državama svieta. I na tomu području dogodilo se čudo. Stvorio se svjetski svehrvatski lobi koji je neumorno radio na nagovaranju svjetskih moćnika glede priznanja Hrvatske kao suverene i nezavisne države. Ova nemjerljivo značajna aktivnost bila je izvrstno sinkronizirana i uzpješno je provedena do kraja. Ta tema zaslužuje sama za sebe cjelovitu i detaljnu razčlanbu, koja ipak ostaje izvan okvira ove knjige.
Vodstvo Hrvatske se zatim, s izuzetkom podhvata “Maslenica” gdje je Hrvatska vojska u izravnoj i težkoj borbi oslobodila vitalnu vezu izmedju juga i sjevera Hrvatske, odlučilo na politiku čekanja i pregovaranja. Na to su svakako utjecali i težki dogodjaji u susjednoj Bosni i Hercegovini, o čemu će biti rieči u poglavlju BiH lutanja.
Čekanje se izuzetno izplatilo, pa su tako vojni podhvati “Bljesak” u kojoj je oslobodjena Zapadna Slavonija, te “Oluja” u kojoj je oslobodjen središnji brdoviti dio Hrvatske, proteknuli uglavnom u povlačenju pobunjenika. Na oslobodjenje iztočne Slavonije i Baranje čekalo se zatim još dvije i pol godine, a onda je tamo uvedena hrvatska vlast bez izpaljenoga metka.
Oslobodjenje i reintegracija okupiranih područja Hrvatske je sve u svemu bilo velemajstorsko političko djelo u kojemu je Hrvatska vojska poslužila poput aduta. Taj aspekt stvaranja hrvatske države može se ocieniti vrlo visokom ocjenom. U političko-vojnoj pobjedi nad JNA i pobunjenim Srbima najsvjetlije točke su svakako improvizirana i hrabra lokalna obrana u napadnutim hrvatskim obćinama, spretni i brzi uztroj regularne hrvatske vojske čim su se za to steknuli uvjeti, te toplo-hladna strategija prietnji, pregovaranja i čekanja. Sve to zaslužuje posebnu i detaljnu razčlanbu, kao što ozbiljnu razčlanbu zahtievaju i neki negativni aspekti cieloga toga procesa.
Sve u svemu, stjecajem okolnosti, u obrani od jugoslavenske agresije odkrivena je ili obnovljena i odmah u praksi primienjena vojna doktrina lokalne obrane, u stvari - domobranstvo. To pobjedonosno izkustvo treba ugraditi u temelje hrvatske vojske odnosno obrane hrvatske države.