U procesu stvaranja hrvatske države golemu ulogu je imala oružana obrana od agresorske jugoslavenske vojske. Glavna značajka obrane je bila što se je odvijala uglavnom lokalno, tamo gdje bi do napada dolazilo. U obrani pojedinoga hrvatskoga područja sudjelovalo je većinom tamošnje pučanstvo, uz malu pomoć iz drugih dielova Hrvatske. Svaka tadanja obćina se pripremala za obranu i branila praktički samostalno. Glavna podpora iz obćina koje nisu bile napadnute stizala je napadnutima kroz verbalne izraze solidarnosti, organiziranje različitih civilnih konvoja s humanitarnom pomoći, te u prihvaćanju prognanika, što dakako nije bila mala stvar, ali bi puna i bezpričuvna solidarnost kroz skupnu obranu od neprijatelja bila još puno bolja.
Takovo ponašanje nije bilo ni malo čudno. Jugoslavija je službeno postojala. Vojarne i postrojbe JNA bile su razporedjene po cieloj Hrvatskoj. Službenici vojne protuobavještajne službe KOS živjeli su i djelovali iz svojih ureda u hrvatskim gradovima. JNA je bila priznata vojska, čiji je zadatak bio obrana Jugoslavije. U ne malom broju hrvatskih obćina, prije svega u onima gdje je srbsko pučanstvo bilo brojno i u onima gdje su komunisti bili pobiedili na izborima, Jugoslavija i JNA s bili štovani daleko više od Hrvatske.
Jugoslavenska vojska se mogla zadržati u definiranim obranbenim okvirima, i u tomu slučaju problema bi bilo vrlo malo. Kako je Hrvatska bila dio Jugoslavije zadaća Jugoslavenske vojska je bila i obrana Hrvatske i hrvatskoga pučanstva, pa kad su se pobunili hrvatski Srbi, trebala ih je neutralizirati. U to doba podpuno razvidno nepovratno raztakanje Jugoslavije moglo se postići mirnim putem kroz neko vrieme. Na žalost ta tako zvana Jugoslavenska Narodna Armija je svoju obranbenu ulogu prometnula u agresiju na civilno pučanstvo hrvatskih gradova i sela.
Hrvatska se tako morala braniti od napada vojske koja ju je trebala štititi. U obrani je uporabljeno sve što se moglo uporabiti, a to su u početku bili aktivni i pričuvni sastav redarstva, te razoružana i slabo organizirana Teritorialna obrana, a onda je osnovan relativno malobrojni Zbor Narodne Garde i priključen obrani. Pojedine obćine su svaka za sebe uztrojile nenaoružanu Narodnu zaštitu i u podpunoj tajnosti dragovoljačke naoružane postrojbe. Kako bi se izbjegnule dvojbe oko mjerodavnosti uztrojeni su krizni stožeri. To je u početku stvorilo još veću pomutnju, jer su stožeri uztrojeni bez velikog promišljanja i priprema, često s problematičnim sastavom osoba, koje su pak birali ad hoc poslani ljudi iz Zagreba, koji u pravilu nisu dobro poznavali situaciju u obćini za koju su bili zaduženi. Stvar je popravljena s Predsjednikovom odlukom o uztroju kriznih stožera na čije čelo su po svojoj dužnosti stali predsjednici obćinskih izvršnih vieća, a i članovi kriznih stožera su bili propisani s tom odlukom prema dužnostima koje su do tad obavljali u svojim obćinama, a ne prema imenima. Premda je to bila dobra odluka Predsjednik ju je trebao donieti ranije. Agresija je već bila započela, a dragocjeni mjeseci priprema bili su zbog neprimjerenosti sastava prvih kriznih stožera, nemara i nesposobnosti nepovratno izgubljeni. Uz to imenovanja takozvanih povjerenika vlade izazvala su samo veliku konfuziju. Dok su se krizni stožeri u svojemu djelovanju mogli osloniti na obćinsku infrastrukturu, povjerenici vlade su se pojavili kako samostalni strielci izgubljeni u vremenu i prostoru.
Nabava oružja i naoružavanje dragovoljačkih skupina bile su u biti tada ilegalne aktivnosti. Poglavito u razdoblju prije službenoga uztroja Zbora Narodne Garde. Tako je dolazilo do puno absurdnih situacija, poput djelovanja obćinskih čelnika u istoj obćini u podpuno suprotnim smjerovima, od tajnih priprema za obranu, do podpune neaktivnosti i pozivanje na postojeće jugoslavenske zakone koji su naoružavanje držali ilegalnim i protuzakonitim aktivnostima.
Jedan primjer. Kao predsjednik obćinske vlade sam sa svojim prijateljem, voditeljem ureda za obranu obćine Dubrovnik prikupljao dragovoljce i naoružavao ih s premda s količinski skromnim, ali ipak nezanemarivim oružjem iz skladišta Ureda. Činili smo to u podpunoj tajnosti, tajeći to i od svojih kolega i od vlade u Zagrebu. Na vrieme saznavši za dolazak inšpekcije čiji su skupni članovi bili častnici JNA i predstavnici hrvatskog ministarstva obrane, rekao sam svojemu prijatelju neka brzo prikupi podieljeno oružje i vrati ga u skladište. On je to organizirao i odradio te iste noći. Inšpektori su tako našli uredno popunjeno skladište i vratili se u Zagreb, ne opazivši ništo neobično, a odmah nakon njihova odlazka oružje je opet podieljeno dragovoljcima.
U isto vrieme predsjednik obćinske skupštine se deklarirao kao javni protivnik naoružavanja i javno je prietio obračunom sa svima onima koji rade bilo što u neskladu s postojećim obranbenim zakonima. Premda sam bio uvjeren u izuzetno hrvatstvo svojega kolege nisam želio riskirati i s njim podieliti tajnu o naoružavanju dragovoljaca. Na taj način smo kao dva čelnika iste obćine, svaki za sebe obavljali svoju dužnost prema domovini. Jedan kroz tajno naoružavanje hrvatskih dragovoljaca, a drugi s uvjerljivim demantiranjem postojanja tako zvanih "paravojnih postrojbi".
Razmišljanja o obrani i procjene opasnosti bili su drastično različiti i kod ljudi koji se inače na deklarativnoj razini nisu razlikovali u zagovaranju daljnje uzpostave suvereniteta i nezavisnosti Hrvatske. Slične razlike su bile i medju susjednim obćinama. One manje ugrožene nisu imale puno razumievanja za one koje se nalaze na prvoj crti opasnosti.
Opet jedan primjer. Nakon povlačenja JNA i preuzimanja goleme vojarne u Pločama, oružje se slalo prema unutarnjosti Hrvatske, i u Bosnu i Hercegovinu, u kojoj tada nije bilo nikakovih sukoba, ili se zadržalo u samoj vojarni, a susjedna rubna obćina Dubrovnik je ostala nenaoružana. Pokušao sam se s čelnicima obćine Ploče dogovoriti, neka nam prepuste dio oružja Na žalost nisu se odzvali mojim zamolbama. Ponašali su se poput ljudi koji žive u drugoj državi! Njihovo ponašanje sam tada protumačio kroz činjenicu kako su o to doba Ploče bile u večini orientirane ka komunizmu i obćinski čelnici su bili komunisti, pa njima baš nije bilo stalo do obrane Hrvatske od JNA i do pada Jugoslavije. Takovo mišljenje sam zadržao do danas.
Zaobilaznim putem sam ipak uzpio doći do odredjene količine oružja iz vojarne u Pločama, ali je ta količina bila zanemariva, kako u uzporedbi s našim potrebama, tako i s količinama koje su ostale u pločanskim skladištima. Pokušavao sam u tomu smislu dobiti pomoć preko republičkih čelnika u Zagrebu, ali moji pokušaji su bili praktički bez ikakovoga uzpjeha.
Početak oružane agresije JNA koincidirao je s prjelazkom prvih častnika JNA hrvatske narodnosti na hrvatsku stranu. Obranbena situacija je tako postala još zamršenija. Častnici JNA su se prirodno odmah orientirali na aktiviranje Teritorialne obrane, jer su se tu nalazili u okružju na kojega su bili naviknuli. Krizni stožeri su se pak radije oslanjali na naoružane dragovoljačke skupine i Zbor narodne garde, jer nisu imali puno povjerenja u ljude i organizacije kojima je do jučer simbol bila zviezda petokraka. Redarstvo je bilo spremno pomoći u obrani, ali se bavilo i moralo se baviti i sa svojim osnovnim redarstvenim poslovima.
Častnici JNA su po prielazu na hrvatsku stranu iz Zagreba dobivali vjerodajnice za upravljanje obranom. Kriznim stožerima je pak bilo doista težko prihvatiti taj rizik. Dojučerašnji potencialni veliki neprijatelj prilazi, stavlja se na razpolaganje, ali i preuzima zapovjedničtvo po nalogu iz Zagreba. Oklievanje je prestalo s početkom padanja granata, jer se više nije imalo što izgubiti.
Napadi JNA su u početku prouzročili metež, stvorili su se izbjeglički valovi, napadnuti gradovi i sela su se brzo praznili. JNA je pod svoju kontrolu uglavnom preuzela sela i nenaseljeno ozemlje, jer se ulazak u veće gradove doimao previše rizičnim, što je bilo vrlo povoljno po obranu Hrvatske.
Praktički za svaku stopu Hrvatske vodile su se ogorčene borbe slabo naoružanih dragovoljačkih postrojbi, Zbora narodne garde i redarstva, s brojnom jugoslavenskom vojskom, obskrbljenom s težkim topničtvom, tenkovima, ratnim brodovima i zrakoplovima.
U toj borbi Davida i Golijata Vukovar je pao uz goleme žrtve, Dubrovnik se uzpio obraniti, a JNA je izgubila zamah i njezin golemi vojni mehanizam je posustao. Većina Hrvatske je ipak obranjena. Obranbene improvizacije i golema hrabrost nevelikog broja branitelja zaustavili su treću po snagi vojnu silu u Europi.
Taj dio nedavne hrvatske poviesti, unatoč mnogim pogrješkama i lutanjima, u svojoj cielosti je zasigurno i najsvjetlija, ali i najkrvavija točka u stvaranju hrvatske države.
Je li se krvoproliće moglo izbjegnuti? O tomu se dade razpravljati, ali nesporno je kako je domoljublje u hrvatskoj pobjedi pokazalo izuzetnu snagu i vriednost i odigralo ključnu ulogu.
Takodjer, izkušan je model obrane kod možebitnoga napada budućnosti. Hrvatska vojska mora bitni dio svoje snage graditi u organizaciji lokalne obrane, u domobranstvu. O tomu će biti govora u poglavlju Ministarstvo obrane.