HNK Dubrovnik je tako po odluci Hrvatskoga
Nogometnoga Saveza sve svoje utakmice u kojima je domaćin trebao igrati izvan
Dubrovnika, negdje zapadnije i sigurnije.
Tada sam uporabio drugu taktiku, kako bih
spasio što se dade spasiti. Razgovarao sam s predsjednicima Izvršnih vieća svih
hrvatskih obćina koje su imale nogometne prvoligaše i uzpio sam uz njihovu podporu
uvjeriti ljude u Hrvatskomu nogometnomu savezu kako bi barem bilo pošteno
omogućiti HNK Dubrovniku te jeseni 1992. godine igranje svih utakmica u
gostima. Tako bi dubrovački nogometaši,
ako se sigurnostna situacija poboljša, u proljeće sve utakmice igrali kod kuće.
Uzpio sam. Zamisao mi se u podpunosti ostvarila. S nešto malo bodova ostvarenih
na gostovanjima i s puno više u drugoj polovici prvenstva, kad je sve utakmice
igrao na svojemu terenu, HNK Dubrovnik je ostao u prvoj hrvatskoj ligi.
Dok sam tako činio doista velike stvari za
HNK Dubrovnik, dobivao sam brojne pozive za ulazak u upravu kluba, dapače za
preuzimanje mjesta predsjednika kluba. Svaki takov poziv sam gladko odbio uz
napomenu kako ću se prihvatiti rada u klubu, nakon što prestanem biti obćinskim
čelnikom, jer sam držao kako bi sudjelovanje u upravljanju s jednim od
športskih klubova bilo stavljanje u neravnopravan položaj svih drugih športskih
klubova u Obćini, koji su takodjer očekivali obćinsku pomoć. Zovite me kad više
ne budem to što sam sada, govorio sam. Nakon završetka mandata nitko mi više nije
nudio ulazak u upravu nogometnoga kluba, što me uobće nije iznenadilo. Takova
je ljudska priroda. Ta promjena razpoloženja prema meni mi je u stvari
odgovarala, jer sam kraj prvenstva u proljeće 1993. mogao s manje uzrujavanja
pratiti samo kao gledatelj. Sa zadovoljstvom sam odlazio na utakmice i navijao
za klub kojemu sam dao ime, kojega sam uveo u prvu ligu i tamo mu omogućio
obstanak.
Nakon ta dva prva nogometna prvenstva, u
Dubrovniku a i drugdje nestaje onaj izkreni entuzijazam i zanos iz vremena
utemeljenja najvišega razreda nogometnoga natjecanja u Hrvatskoj . U Dubrovniku
novi politički lokalni dužnostnici preuzimaju kormilo nogometnoga kluba izkazujući
pri tomu ne osobito pozitivne osobine, medju kojima je dominirala bahatost.
Počinju priče o pregovorima sa sudcima i
dogovaranju rezultata. HNK Dubrovnik sliedeće sezone izpada iz prve nogometne
lige i praktički nestaje s nogometne scene. Zamisao o igri hrvatskog tima pod
nazivom Dubrovnik u nekomu od europskih natjecanja tako se na žalost nikad nije
oživotvorila.
U medjuvremenu se u Zagrebu uz pomoć velikih
svota novaca dosta upitnoga podrietla, i uz pomoć športskoga entuzijazma
hrvatskoga predsjednika stvara nogometni super klub. Predsjednik u svojemu
hrvatskomu zanosu s pravom inzistira na promjeni imena Dinamo, koje je nakon drugog svjetskoga rata bila nametnula tadanja
jugoslavenska vlast, sinkronizirano s ostalim državama iztočnoga komunističkoga
bloka. Prvi pokušaj s nazivom HAŠK-Gradjanski
je neobjašnjivo propao. U stvari, vjerojatno se i Predsjedniku taj naziv nije
bio osobito svidio ili točnije sjetio se još boljega - Croatia, za kojega je
bio siguran kako će ga s oduševljenjem prihvatiti mladi navijači. Njegova zamisao
bila je sjajna, ali ni u tomu slučaju kao i u nizu drugih on nije shvaćao kako
je pretežito okružen licumjerjem a ne s izkrenom podporom.
Preimenovanje se odvija s nepotrebitom
bahatosti i neosjetljivosti. Mladi navijači Dinama ne dobivaju odgovarajuće
objašnjenje glede promjene imena. Nitko im na fini način ne objašnjava kako se
uzvikujući ime Dinamo za vrieme
Jugoslavije u stvari prkosilo i izražavalo svoje hrvatsko opredjeljenje.
Trebalo je samo mladim navijačima Dinama objasniti, kako bi za vrieme
Jugoslavije svaki Hrvat daleko radije umjesto Dinam, Dinamo na utakmicama
uzvikivao Gradjanski, Gradjanski, a
poglavito Croatia, Croatia ili Hrvatska, Hrvatska ali to tad nije bilo moguće.
Kako bi tek u utakmicama protiv Partizana ili Crvene zviezde navijači tadanjeg
Dinama zažareno uzvikivali Croatia, Croatia ili Hrvatska, Hrvatska! Dinamo je bilo nametnuto ime, ali je
bilo prihvaćeno jer nije bilo druge mogućnosti. Trebalo je to mladim Hrvatima
smireno i plastično objasniti. Tad se ne bi dogodilo stvaranje protivljenja
imenu Croatia.
Na žalost, taj način objašnjavanja nije
uporabljen, i to se dogodilo dosta vjerojatno namjerno. Mladi navijači, inače u
većini hrvatski orientirani, što pokazuje njihovo strastveno navijanje za
hrvatsku reprezentaciju, suprotstavljaju ime Dinamo imenu Croatia. Za njih je
ime Dinamo svetinja, a ime Croatia mrzko. U tomu ih „vriedno“ podržava dosta
pripadnika starijih generacija, iz skupine onih, kojima je ime Croatia doista mrzko
u uzporedbi s njima dragim jugoslavenskim uzpomenama. Bila je to doista paradoksalna
situacija. Nekdanji “zvezdaši” ili “partizanovci”, sad se prikazuju dinamovcima
i podupiru mlade u borbi za povratak imena Dinamo. U tomu je možda bilo i izkrenosti.
Kad već nema Jugoslavije, Partizana ili Crvene Zviezde, barem neka ostane
Dinamo!
Bila je to nevjerojatna pogrješka ili još
vjerojatnija podmetaljka. Sliedeći
katastrofalno loš, takodjer vrlo vjerojatno podmetnuti Predsjednikov potez bio
je dovodjenje na čelo maksimirskoga kluba jednoga neiživljenoga
nadripolitičara, čija je osnovna kvalifikacija bila učinkovito ulizivanje onima
koji to vole i prihvaćaju. Nakon smrti Predsjednika isti čovjek povratkom imena
Dinamo pokušava kupiti naklonost frustrirane mladosti i novih političkih
čelnika. Novim protuhrvatskim vlastodržcima mora se priznati mudrost. Njih taj
profesionalni ulizica nije prievario. Nije im trebao i nije im bilo nuždno s
njime riskirati, pa su ga jednostavno udaljili. Ako postoji nešto pohvalno što
je za svojega mandata učinila ta vlast, onda je to izključivanje iz politike
jednoga takovoga čovjeka, koji je svojim djelovanjem, na žalost, prouzročio
težko popravljivu štetu.
Ako bi se jednomu nazivu mogla dodati uresnica
svetosti, onda je to Hrvatska ili Croatia, ali je umjesto toga pridjevak svetosti
dobila rieč dinamo, koji inače označava spravu za proizvodnju električne
energije, a za koju je u hrvatskomu jeziku pravilnije uporabiti rieč
generator! Na odredjeni način ta zamjena
simbola svetosti je postala simbolom spretnosti više ili manje prikrivenih
jugoslavenskih komunista u njihovom upornom radu na raztakanju hrvatskoga
domoljublja.
Sve neobično i nepotrebito u svezi sa športom
ne dogadja se samo u Dubrovniku i Zagrebu, nego svugdje po Hrvatskoj. Gradonačelnici
i župani, direktori banaka i velikih tvrdki, putuju s gostujućom momčadi i
sjede sa svojim domaćinima iz istih političkih i gospodarskih kategorija, u počastnim
ložama oddvojeni od „obične“ publike. Politika u športu nalazi dodatni
pokazatelj svoje moći. Šport u politici nalazi zaštitu i pouzdan izvor
sredstava.
Športske priredbe kao i neke razvikane kulturne
manifestacije, političkim sveznalicama i guruima služe za dodatno pokazivanje u
medijima i javnosti. Športski pak djelatnici u tomu nisu ni malo nevini. Često
baš oni potiču komunikaciju s političarima tražeći za svoje klubove
pokroviteljstvo i za uzvrat nudeći utjecajnim političarima mjesta pod
reflektorima počastnih loža.
Ova vrsta sprege športa i politike duboko je
ukorienjena i nije hrvatska osobitost
Uglavnom, utopijski
entuzijazam početnih godina stvaranja hrvatske države je i na športskom kao i
na puno drugih područja, bio na trenutak zaustavio i prekinuo uobičajenu sliku
truloga nagodbenjačtva športaša i političara, ali na žalost, brzo su se vratili
stari načini i navike. Oscilacije su prirodno stanje stvari svugdje, pa i u
športu. Nakon uzleta u pravilu sliede padovi. Pa onda opet sliede uzleti. Tako
je kad se radi o rezultatima mjerenim u golovima, bodovima, metrima, minutama,
sekundama. Za nadati se je kako isto pravilo vriedi i za ono što se dogadja u
pozadini športskih dogadjanja!