Nakon dugih godina neplodnosti začeta je 1990. nacionalna država hrvatskoga naroda, a zatim je uz goleme težkoće i velike žrtve diete rodjeno.
Jesmo li kao roditelji s djetetom zadovoljni? Je li djete fizički i mentalno razvijeno sukladno svojemu dobu? Školuje li se na pravi način? Kakove su mu ocjene iz pojedinih predmeta? Uči li dostatno? Troši li vrieme i snagu racionalno? Kakove su mu perspektive kad dospije u sviet odraslih? Hoće li se tamo uobće uzpjeti uklopiti i održati?
Je li Hrvatska još uviek diete? Zasigurno jest. U životu države djetinjstvo traje puno više nego u ljudskomu životu, jer što je organizam veći i složeniji njegov razvoj je vrjemenski dulji. Koliko traje djetinjstvo jedne države? To je doista zanimljivo pitanje. Vjerojatno više od stotinu godina. I tu dolazi do paradoksa. Trajanje života roditelja je prekratko, a njihova snaga nedostatna glede zaštite svoga djeteta, dok ono ne odraste.
Diete-država će dakle morati štititi samo sebe. Bilo bi sjajno kad bi našlo zaštitnika u nekoj odrasloj državi. Umjesto toga, puno je vjerojatnije kako će biti izvrgnuto napadima i podvalama. Ipak barem u ovomu njegovomu ranom djetinjstvu mi, kao još živi roditelji, trebamo dati sve od sebe kako bismo ga zaštitili. Jedan od bitnih sastojaka te naše zaštite je prienos naše ljubavi prema Hrvatskoj na našu djecu. Ova knjiga je jedan takov pokušaj.
Preciznije rečeno namjena ove knjige je razčlanba stvaranja nove hrvatske države, uočavanje nedostataka, zabluda i pogrješaka, iznošenje priedloga načina izpravaka pogrješaka, te definiranje nastavka života i školovanja naše države. Knjiga nastoji pridonieti, ako ne rješenju onda barem razpravi o načinu kako održati Hrvatsku kao državu na vjetrometini različitih interesa drugih država i naroda.
Poviest je prepuna propalih država i izčeznulih naroda. Naivci ili pak oni koji se čine naivnima kazati će kako je danas drugčije vrieme, kako opasnosti nisu tako strašne kao što su to bile nekada. Neka takvi odgovore u čemu je razlika. Što se to promienilo? Kakova to sad jamstva postoje, a koja prije nisu postojala. Pa zar baš prije manje od trideset godina nije nestao jedan golemi Sovjetski Savez, zar nije nestala Čehoslovačka?. Da reći će netko, to je bilo vrieme usitnjavanja pa su se pojavile mnoge nove države nastale na ruševinama velikih. Medjutim, u istom vrjemenu došlo je i do okrupnjavanja. Od dvije Njemačke je stvorena jedna. U našoj neposrednoj blizini u Bosni i Hercegovini i danas se traže rješenja koja vode od unitarne, do federalne ili kantonalne države. Jača pak savez te države s današnjom Jugoslavijom, a slabi s Hrvatskom. Hrvatski narod je tamo na stotinu muka. Današnja Jugoslavija u medjuvrjemenu je izgubila i Kosovo, a Albanci su činbenik nestabilnosti i u Makedoniji. Nabrojena su žarišta problema samo u neposrednoj blizini Hrvatske. A samo u Europi ih ima još dosta, jer su neriešena pitanja Sjeverne Irske i Škotske u Velikoj Britaniji, Katalonije i Baskije u Španjolskoj, Belgije. U europskoj pak blizini silno je težak problem Kurda, koji žive na ozemlju podieljenomu izmedju Turske, Irana Iraqa i Sirije, a ima ih po svim procjenama više od trideset milijuna, ne računajući one koji su se izselili i žive razpršeni po cielomu svietu. Na području Iraqa, Sirije, ali i Egipta Libije i Nigerije bio se razplamsao silan sukob svjetskih razmjera, koji se uvelike smirio, ali se nije u podpunosti ugasio. Saudijska Arabija i Iran ratuju u Jemenu, a gine jemensko pučanstvo. Takodjer je golem problem Čečena u Ruskoj federaciji, izuzetno je opasan spor Ukrajine i Rusije, Kina dugo nastoji vratiti neposlušni Taiwan u svoje granice, Nagorno-Karabakh je dio Azerbaiana, ali je naseljen Armencima, koji tu svoju pokrajinu žele priključiti Armeniji,, pa je to stalno žarište sukoba, a isto se može reći i za nestabilno primirkje izmedju Sjeverne i Južne Koreje koje traje već šestdeset i pet godina. Ima još puno primjera nestabilnosti i sukoba po cielomu svietu, ali ovo što je nabrojeno je sigurno više nego dostatan dokaz kako današnje stanje u svietu nije stabilno i kako je težnja prema promjenama svjetskoga političkoga zemljovida izuzetno velika. Kako se onda može govoriti o bezpogovornoj sigurnosti Hrvatske? Pa u biti protuhrvatska vlast je praktički protiv volje naroda priključila Hrvatsku Europsku zajednicu, a namjerava odbaciti vlastitu valutu i uzeti tudju, umjesto obrane hrvatskih granica osigurava njihovu maksimalnu propustnost, a Hrvatsku vojsku gleda kao snagu koja nije namienjena obrani hrvatskih nego tudjih granica. Ipak i ova razvidna protuhrvatska nastojanja imaju po Hrvatsku i neke pozitivne strane i u sebi nose neke obećavajuće mogućnosti, premda u sebi sadrže daleko više rizika. Kad bi nekim čudom vlast u Hrvatskoj opet preuzele prohrvatske snage, bilo bi dobro ne reagirati na prječac, nego rizike treba mirno razmotriti, a onda ih nastojati eliminirati ili pak prihvatiti ih uz uzpostavu odgovarajućih zaštitnih mehanizama, a mogućnosti treba uporabiti. To je jedini pravi način
Treba razmišljati i učiti. Učiti iz poviesti i svoje tudje. Učiti od susjeda. Učiti od prijatelja i neprijatelja. Ali treba se uzdati u sebe. Nitko nam ne će izgraditi kuće ako ih sami ne izgradimo. Nitko nas ne će nahraniti ako se ne nahranimo sami. Bili mi u europskoj super državi ili izvan nje, jedini uvjet našeg obstanka je naša vlastita sposobnost. U sposobnost spada i znanje i umieće i sloga. U sposobnost spada i sustavno razmišljanje i usustavljenje na svim područjima. Ova knjiga je jedan takov pokušaj, koji se sastoji od razčlanbe uzroka i činbenika na putu stvaranje današnje države Hrvatske, razčlanbe bitnih pogrješaka uz naputke za njihove izpravke, definicije dugoročnih hrvatskih ciljeva te priedloga optimalnog uztroja Hrvatske.
Jesmo li kao roditelji s djetetom zadovoljni? Je li djete fizički i mentalno razvijeno sukladno svojemu dobu? Školuje li se na pravi način? Kakove su mu ocjene iz pojedinih predmeta? Uči li dostatno? Troši li vrieme i snagu racionalno? Kakove su mu perspektive kad dospije u sviet odraslih? Hoće li se tamo uobće uzpjeti uklopiti i održati?
Je li Hrvatska još uviek diete? Zasigurno jest. U životu države djetinjstvo traje puno više nego u ljudskomu životu, jer što je organizam veći i složeniji njegov razvoj je vrjemenski dulji. Koliko traje djetinjstvo jedne države? To je doista zanimljivo pitanje. Vjerojatno više od stotinu godina. I tu dolazi do paradoksa. Trajanje života roditelja je prekratko, a njihova snaga nedostatna glede zaštite svoga djeteta, dok ono ne odraste.
Diete-država će dakle morati štititi samo sebe. Bilo bi sjajno kad bi našlo zaštitnika u nekoj odrasloj državi. Umjesto toga, puno je vjerojatnije kako će biti izvrgnuto napadima i podvalama. Ipak barem u ovomu njegovomu ranom djetinjstvu mi, kao još živi roditelji, trebamo dati sve od sebe kako bismo ga zaštitili. Jedan od bitnih sastojaka te naše zaštite je prienos naše ljubavi prema Hrvatskoj na našu djecu. Ova knjiga je jedan takov pokušaj.
Preciznije rečeno namjena ove knjige je razčlanba stvaranja nove hrvatske države, uočavanje nedostataka, zabluda i pogrješaka, iznošenje priedloga načina izpravaka pogrješaka, te definiranje nastavka života i školovanja naše države. Knjiga nastoji pridonieti, ako ne rješenju onda barem razpravi o načinu kako održati Hrvatsku kao državu na vjetrometini različitih interesa drugih država i naroda.
Poviest je prepuna propalih država i izčeznulih naroda. Naivci ili pak oni koji se čine naivnima kazati će kako je danas drugčije vrieme, kako opasnosti nisu tako strašne kao što su to bile nekada. Neka takvi odgovore u čemu je razlika. Što se to promienilo? Kakova to sad jamstva postoje, a koja prije nisu postojala. Pa zar baš prije manje od trideset godina nije nestao jedan golemi Sovjetski Savez, zar nije nestala Čehoslovačka?. Da reći će netko, to je bilo vrieme usitnjavanja pa su se pojavile mnoge nove države nastale na ruševinama velikih. Medjutim, u istom vrjemenu došlo je i do okrupnjavanja. Od dvije Njemačke je stvorena jedna. U našoj neposrednoj blizini u Bosni i Hercegovini i danas se traže rješenja koja vode od unitarne, do federalne ili kantonalne države. Jača pak savez te države s današnjom Jugoslavijom, a slabi s Hrvatskom. Hrvatski narod je tamo na stotinu muka. Današnja Jugoslavija u medjuvrjemenu je izgubila i Kosovo, a Albanci su činbenik nestabilnosti i u Makedoniji. Nabrojena su žarišta problema samo u neposrednoj blizini Hrvatske. A samo u Europi ih ima još dosta, jer su neriešena pitanja Sjeverne Irske i Škotske u Velikoj Britaniji, Katalonije i Baskije u Španjolskoj, Belgije. U europskoj pak blizini silno je težak problem Kurda, koji žive na ozemlju podieljenomu izmedju Turske, Irana Iraqa i Sirije, a ima ih po svim procjenama više od trideset milijuna, ne računajući one koji su se izselili i žive razpršeni po cielomu svietu. Na području Iraqa, Sirije, ali i Egipta Libije i Nigerije bio se razplamsao silan sukob svjetskih razmjera, koji se uvelike smirio, ali se nije u podpunosti ugasio. Saudijska Arabija i Iran ratuju u Jemenu, a gine jemensko pučanstvo. Takodjer je golem problem Čečena u Ruskoj federaciji, izuzetno je opasan spor Ukrajine i Rusije, Kina dugo nastoji vratiti neposlušni Taiwan u svoje granice, Nagorno-Karabakh je dio Azerbaiana, ali je naseljen Armencima, koji tu svoju pokrajinu žele priključiti Armeniji,, pa je to stalno žarište sukoba, a isto se može reći i za nestabilno primirkje izmedju Sjeverne i Južne Koreje koje traje već šestdeset i pet godina. Ima još puno primjera nestabilnosti i sukoba po cielomu svietu, ali ovo što je nabrojeno je sigurno više nego dostatan dokaz kako današnje stanje u svietu nije stabilno i kako je težnja prema promjenama svjetskoga političkoga zemljovida izuzetno velika. Kako se onda može govoriti o bezpogovornoj sigurnosti Hrvatske? Pa u biti protuhrvatska vlast je praktički protiv volje naroda priključila Hrvatsku Europsku zajednicu, a namjerava odbaciti vlastitu valutu i uzeti tudju, umjesto obrane hrvatskih granica osigurava njihovu maksimalnu propustnost, a Hrvatsku vojsku gleda kao snagu koja nije namienjena obrani hrvatskih nego tudjih granica. Ipak i ova razvidna protuhrvatska nastojanja imaju po Hrvatsku i neke pozitivne strane i u sebi nose neke obećavajuće mogućnosti, premda u sebi sadrže daleko više rizika. Kad bi nekim čudom vlast u Hrvatskoj opet preuzele prohrvatske snage, bilo bi dobro ne reagirati na prječac, nego rizike treba mirno razmotriti, a onda ih nastojati eliminirati ili pak prihvatiti ih uz uzpostavu odgovarajućih zaštitnih mehanizama, a mogućnosti treba uporabiti. To je jedini pravi način
Treba razmišljati i učiti. Učiti iz poviesti i svoje tudje. Učiti od susjeda. Učiti od prijatelja i neprijatelja. Ali treba se uzdati u sebe. Nitko nam ne će izgraditi kuće ako ih sami ne izgradimo. Nitko nas ne će nahraniti ako se ne nahranimo sami. Bili mi u europskoj super državi ili izvan nje, jedini uvjet našeg obstanka je naša vlastita sposobnost. U sposobnost spada i znanje i umieće i sloga. U sposobnost spada i sustavno razmišljanje i usustavljenje na svim područjima. Ova knjiga je jedan takov pokušaj, koji se sastoji od razčlanbe uzroka i činbenika na putu stvaranje današnje države Hrvatske, razčlanbe bitnih pogrješaka uz naputke za njihove izpravke, definicije dugoročnih hrvatskih ciljeva te priedloga optimalnog uztroja Hrvatske.