Ključna zamisao, koja je u trenutcima prielaza
vlasti osigurala mirni i sredjeni tiek, a koja je u najtežim trenutcima
agresije na Hrvatske gradove i sela omogućila stvaranje snažnoga odpora, bila
je pomirba. Lansirao ju je predsjednik hrvatske stranke koja je postignula
daleko najbolji izborni rezultat, na osnovu kojega je preuzela vlast u
Hrvatskoj. Predsjednik predsjedničtva Hrvatske a zatim, nakon ustavnih promjena,
i prvi samostalni predsjednik Hrvatske tu predočbu je širio snagom svoga
visokoga položaja ali i snagom svoje osobe. Partizan u drugom svjetskom ratu,
general JNA koji je dio života proveo u Beogradu, odkriva u drugom dielu svog
života potlačenost naroda čiji je pripadnik. Biva osudjen i zatvoren kao nacionalist
i dvadeset godina zbog toga provodi na marginama države u kojoj je nekad bio u
onoj glavnoj i perspektivnoj struji. Katarza koju je doživio tjera ga na
filozofsko ali i logično traženje opravdanja za svoj životni put, u kojemu je s
dobivanjem nacionalnog osjećaja učinio golem zaokret. Tražeći svoj unutarnji
mir uočava pomirbu kao jedinu mogućnost ublažavanja unutarnjeg razdora, odnosno
vrlo težko rješivog problema životne nedosljednosti.
Prijateljujući s osobama sličnoga životnoga
puta i izkustva imao je prigode vidjeti isto ili slično traženje opravdanja za
nesklad stavova sa životnim putima.
Kao povjestničar Predsjednik je shvatio
tragediju poviestnih podjela hrvatskog naroda, koja se evo bila upravo ponovno
razbuktala. Rješenje se ponudilo samo od sebe - pomirba. Pomirba ustaša,
domobrana, partizana i njihovih potomaka. Pomirba nacionalno svjestnih i
nacionalno neosjetljivih. Pomirba “starih” i “novih”. Pomirba lievih i desnih.
Pomirba dinamovaca i hajdukovaca. Razumievanje zagoraca i dalmatinaca. Sloga
domovinskih i izseljenih Hrvata. Umjesto podjela - pomirba i razumievanje.
Jednostavna zamisao koja definitivno ima izgleda na uzpjeh.
Ta zamisao u stvari i nije bila nova. S bratstvom
i jedinstvom uz pomoć represije čuveni jugoslavenski diktator je uzpio
zamagliti i potisnuti neprijateljstvo Hrvata i Srba. Bratstvo i jedinstvo do
duše nije vriedilo za Hrvate medju sobom. Dapače u Jugoslaviji su borci za ostvarenje
hrvatske nezavisnosti, prikazivani samo kao osobe dostojne likvidacije ili
barem priezira od strane svojih sunarodnjaka.
Predsjednik Hrvatske je u svoje vrieme bio
učenik toga čuvenoga jugoslavenskoga diktatora, te je u prvom dielu svoga
životnoga puta osobno i obiteljski doslovno provodio diktatorovu promičbenicu o
bratstvu i jedinstvu. Kao novi predsjednik Hrvatske odlučio je prilagodjenu diktatorovu
zamisao provesti u djelo medju Hrvatima.
Kako je ta zamisao dočekana? Medju nacionalno
svjestnim Hrvatima u početku je prevladavao skepticizam. S vremenom, kako se pomirba
pokazivala učinkovitom, prihvaćali su je sve više i više, premda iz usta nisu
mogli posve izbrisati grki okus stradanja i nepravdi koje su počinili oni s
kojima se trebalo pomiriti. Ipak, kod dugo vremena potlačenih gorljivih Hrvata
je prevladala želja za ostvarenjem sigurne hrvatske budućnosti. Ako sredstvo i
nije najsladje, ali ako vodi u dobrom smjeru, treba ga prihvatiti, uvjeravali
su se medjusobno i u tomu su uglavnom uzpjevali.
Anacionalnim ljudima ili pak stvarno ili
prividno promienjenim komunistima, pomirba se učinila prihvatljivom, jer je
omogućivala njihovu brzu reintegraciju u glavne političke tiekove. Katolička
crkva, medju Hrvatima najutjecajnija snaga i najveći auktoritet, pomirbu je lako
prihvatila jer je bila sukladna s Kristovim učenjem, pa je na taj način pomirbi
osigurana množtvenost. Ortodoksni komunisti zamisao nisu prihvaćali. Pomirba s
ustašama i domobranima bila je za njih zalogaj previše. Ipak, svjestni svoje
malobrojnosti nisu se usudili protiviti, nego su jednostavno šutjeli.
Proces pomirbe se tako u nedavnoj hrvatskoj poviesti
pokazao ključnim činbenikom u ostvarenju slobode i stvaranju odnosno u obnovi hrvatske
nezavisnosti i državnosti. U prvim danima nakon izbora 1990. pomirba je
osigurala mirni prielaz vlasti, a u najteže doba agresije na Hrvatsku pokazala je
svoju najveću vriednost. Hrvat ovaj put nije pucao na Hrvata.
Često se ova zamisao glorificira, kao što se glorificira
i tako zvani domovinski rat. Znade se govoriti kako je uporaba pomirbe u
najtežim trenutcima podpuno ujedinila Hrvate, kako su se svi uhvatili za isti
štap i kako su svi, baš svi dali svoj veliki prinos. To jednostavno nije
istina. U stvaranju Hrvatske neki su doista dali golem prinos, neki malen, a
neki nikakov. Ipak, čin pomirbe je bio učinkovit i kad se radilo o onima, koji pomirbu
nisu podupirali, jer stvaranje Hrvatske barem nisu ometali!
Sve u svemu jednostavna zamisao dala je
goleme rezultate i ostat će utkana u temelje sadanje hrvatske države.
Promičba i forsiranje pomirbe imalo je i svoju
ne baš simpatičnu stranu. Prvi hrvatski predsjednik tomu nije dao pozitivan
žig. Dojučerašnji anacionalni Hrvati su naglim prihvaćanjem hrvatske pomirbe,
od pruženog pomirbenog prsta zgrabili cielu ruku. Počeli su se nametati kao
jedini tumači hrvatstva, koje im je u pravilu do jučer bila mrzko i strano.
Može se to i polu ironično protumačiti s činjenicom kako se hrvatski osjećaj u
takovim ljudima dogodio u obliku velikoga praska. Ista količina energija u
kraćem vremenu daje veću snagu. Bilo bi to prihvatljivo, kad ne bi bilo kompromitirano
s uporabom toga „naglo probudjenoga“ hrvatstva u smjeru stjecanja visokih i
unosnih položaja u političkoj i gospodarskoj strukturi naše mlade države.
Primjer prihvaćanja pomirbene ruke su častnici
JNA, koji su počeli prelaziti na hrvatsku stranu od 1991. godine, a taj proces
je bio nastavljen kroz dulje vrieme. Našavši se jednom nogom na jednoj, a
drugom nogom na drugoj strani tektonske razpukline koja se povećavala, morali
su se odlučiti kamo će. Odlučivši se za Hrvatsku pomogli su puno, jer je na taj
način nestala ozbiljna snaga koja je do tada ugrožavala hrvatsku obstojnost i
pretvorila se u snagu koja brani hrvatske interese. Ova skupina pridošlica u
hrvatske redove je, onako kao uz put, nastavila je sebi osiguravati povlastice
na koje je naviknula služeći obrani jugoslavenstva. Svoje hrvatstvo je u
pravilu naplatila s višim činovima, plaćama i stanovima. Na žalost u toj vrsti
svoga djelovanja “pomirila” se i s velikim djelom častnika, koji su u obranu
domovine stupili iz drugih zanimanja, jer su i oni pohrlili na isti način
naplatiti svoju ljubav prema domovini. Pomirba je medju tim skupinama narušena samo
kroz borbu za povlastice i pogodnosti, kad svima njima nisu bile jednako
dohvatne.
Medju Srbima u Hrvatskoj pomirba, koja je
često znala biti začinjena s većom ili manjom dozom trijumfalizma, protumačena
je kao hrvatska prietnja, te je na izvjestan način razpirila srbsko
nezadovoljstvo i potaknula njihovo okupljanje. Napori u uvjeravanju gradjana
Republike Hrvatske srbske narodnosti, kako iznenadna hrvatska sloga u podpori obće
hrvatske zamisli nije uperena protiv njih, nisu bili niti primjereni niti dostatni.
Uzprkos iznesenim
nesavršenostima pomirba i danas ima svoju veliku vriednost, premda je razvidno kako
njezina primjena jenjava. Hrvata je jednostavno premalo, pa je razjedinjenost
medju njima dugoročno pogubna. Zbog toga pomirbu treba održavati i obnavljati a
po potrebi i verbalno je prilagodjivati,
kako bi bila čim šire prihvatljiva. U doista težkomu poviestnomu razdoblju pokazala
je svoju vriednost. Vriedne i dokazano provedljive zamisli se ne odbacuju.