Hrvatska izvršna vlast bi se trebala sastojati
se od sedam ministarstava, koja su zajedno mjerodavna baš za sva područja
izvršne vlasti. Drugi dio predhodne rečenice je dobro odmah objasniti do kraja.
Osim ministarstva ne postoje nikakovi drugi oblici državne izvršne vlasti, nikakovi
uredi, zavodi, ili ustanove, koje se ne nalaze unutar uztroja jednoga od
ministarstava, ili su opisani samo kao vladini. Ovo načelo omogućuje vladi
učinkovitu razpravu i donošenje mjerodavnih odluka na sjednicama, jer baš svaku
moguću temu pokriva jedan od ministara, koji prije stavljanja teme sjednice u
svojemu ministarstvu temu razčlanjuje uz pomoć predstojnika odjela kojih se to
tiče.
Prednosti i uštede koje se postižu na ovaj način,
u uzporedbi sa sadanjim stanjem su jasne na prvi pogled. Državna administracija
se izuzetno smanjuje, pa se smanjuju i troškovi države. Odluke se na sjednicama
donose krajnje jednostavno i učinkovito.
Ministre u vladi bira Sabor na četiri godine.
Na čelu vlade nalaze se predsjednik i dopredsjednik, koje izmedju sedam
ministara svake godine takodjer bira Sabor i to na zajedničkomu zasjedanju oba
doma, s tim što se predsjednik vlade, čisto radi opreza, ne smije ponovno
izabrati odmah nakon što mu je proteknuo taj jednogodišnji mandat. Kod izbora
predsjednika u Saboru bilo bi dobro držati se nepisanoga pravila i imenovati
predsjednika na godinu dana ciklički, dakle svaki ministar bi postajao
predsjednikom svakih sedam godina, ako bi kroz to vrieme još zadržao svoj
položaj u vladi. Sve to podsjeća na
praksu izbora dubrovačkoga kneza svaki mjesec za vrieme Dubrovačke republike.
Švicarci su primienili sličan obrazac, ali su izborni krugotiek s mjeseca
promienili na godinu. Premda izkustva vladanja u Dubrovačkoj Republici nisu
zanemariva i u stvari mogu služiti kao uzor, Švicarska izkustva su sigurno suvriemenija.
Ministri i predsjednik vlade mogu se izabrati
neograničen broj puta, jer nije racionalno lišavati se usluga izkustnoga
ministra, zbog možebitne zloporabe položaja, kad on zasigurno prolazi izbornu
provjeru svake četiri godine. U slučaju dobroga rada ministri bi mogli držati
svoje ministarske položaje kroz nekoliko mandata, dok se ne umore, umirove,
umru, ili se pak povuku zbog bolesti, ili prielaza na neki posao izvan državne
administracije.
Kako je predsjednik vlade jedan od ministara,
on u ministarstvu koje vodi ima svu potrebitu infrastrukturu. Dakle predsjednik
i dopredsjednik vlade, koji su u isto vrieme i protokolarni državni čelnici obterećuju
državni proračun zanemarivo malo, jer za vrieme trajanja njihova jednogodišnjeg
mandata i dalje uglavnom rabe infrastrukturu u svojim ministarstvima, tamo
primaju uobičajene ministarske plaće, a jer su oni sami nešto više obterećeni,
jer i dalje vode svoja ministarstva, plaća im se za to vrieme povećava za 10%.
Zajednički vladini troškovi glede sjednica i protokolarnih zadaća su skrb o
zgradi gdje se održavaju vladine sjednice i gdje se obavljaju protokolarni
poslovi na državnoj razini, uz plaće predstojnika vladina ureda, njegova
zamjenika i pratećega osoblja, te troškovi prijama stranih državnika i poslanstva
i putovanja u svojstvu predsjednika ili dopredsjednika vlade.
Predstojnik toga vladina ureda, koji bi se
jednostavno mogao nazvati Sriedištnji vladin
ured, odgovoran je za pripremu vladinih sjednica, održavanje pismohrane koja
sadrži vladine odluke i s odlukama povezane druge dokumente, te za provodjenje
vladinih odluka kroz njihovu prosliedbu mjerodavnim ministarstvima. Predstojnik
obvezno sudjeluje na sjednicama, može se uključiti u razpravu, ali nema pravo
glasovati. Kad je spriečen, zamjenjuje ga njegov zamjenik. Ovaj ured takodjer
skrbi o protokolarnim susretima predsjednika i dopredsjednika vlade, kako u
Hrvatskoj tako i u inozemstvu.
U ministarstvima nema naslova pomoćnika
ministra. Takovi nazivi su u Hrvatskoj bili uzpostavili iz sličnoga razloga,
zbog kojih su se namnožila i ministarska mjesta, čisto kako bi se moglo na
dobra mjesta ukruhiti čim je moguće više podobnih osoba. Tako su uz brojne pomoćnike
ministara, uvedeni u dužnostnički rang i tajnici ministarstava, a smišljen je i
naziv „državni tajnik“ kako bi se našlo mjesta za još više ukruha.
Vlada u biti postoji samo na razini donošenja
odluka na vladinim sjednicama koje se održavaju jedan put tjedno. Švicarska
vlada svoje sjednice održava sriedom, valjda se to pokazalo učinkovitim, pa
nema smisla dalje iztraživati. Ako je Švicarcima najbolja srieda, neka to bude
i nama. Članovi vlade odnosno ministri, uz skrb o ministarstvu kojemu se nalaze
na čelu, suodgovorni su glede djelovanja i svih drugih ministarstava, jer
razpravljaju i glasuju o temama s područja koja pokrivaju druga ministarstva
odnosno njihovi kolege ministri u vladi. Na taj način se stvara i održava
skupina stručnjaka sposobnih za procjenjivanje i donošenje odluka na razini
krajnje raznovrstnih dielova državne uprave, od kojih je svatko sposoban
zauzeti mjesto svoga kolege, ako je to potrebito.
Koja bi to za Hrvatsku samo ušteda bila kad
bi se, sukladno ovomu priedlogu, ukinuli svi uredi na razini Vlade ili države,
a broj ministarstava smanjio na sedam!
I ministarstva kao i vlada trebala bi se
oblikovati na način po kojemu se na razini ministra nalazi samo osnovni
administrativni uztroj koji ministru pomaže u njegovomu svakodnevnomu poslu, a
sve druge djelatnosti obavljaju se unutar državnih ureda u sklopu ministarstva.
Uredi imaju svoje pročelnike koji su odgovorni ministru.
I predsjednik vlade i ministri, a onda
prirodno i svi ostali državni i županijski dužnostnici privatno žive svoje
živote kao i ostali gradjani. Stanuju u svojim kućama ili stanovima ili ih pak
iznajmljuju i plaćaju svojim novcem, voze svoje samovoze, putuju redovitim
vlakovima ili zrakoplovima. Nemaju nikakovu posebnu zaštitu. S obiteljima idu
na tjednice, šeću gradom bez ikakove pratnje, odlaze na tržnicu, stoje u redu
kod kupnje ulaznice za kino, kazalište, ili nogometnu utakmicu. Na nogometnim,
košarkaškim i drugim utakmicama i športskim natjecanjima, sjede medju publikom
na mjestu za koje su kupili ulaznicu. Ako se tako mogu ponašati najviši švicarski
dužnostnici, nema baš nikakovoga razloga za drugačije ponašanje hrvatskih.
Sliede
kratki opisi poslova za koje su mjerodavna pojedina ministarstva, a uz opis su spomenuta
i neka načelna razmišljanja u svezi s problematikom blizkom tim ministarstvima.
Takodjer se spominje i osnovna podjela ministarstva na uprave, ravnateljstva, urede
ili zavode, uz minimalni opis i bez razrade daljnje podjele. Detaljna razčlanba
bi bila vriemenski izuzetno zahtjevna, što bi prouzročilo odgodu objave knjige,
povećalo bi obseg knjige i na taj način smanjilo njezinu čitljivost. Knjiga je
uostalom samo poticaj za sveobuhvatnu i optimalnu reorganizaciju hrvatske
državne uprave, čega bi se trebali prihvatiti brojni stručnjaci i stručne
skupine dobre volje, a nije nekakov priručnik, kojega bi samo trebalo
primieniti, bez daljnje razradbe.