Sriedištnji državni ured za razvoj digitalnoga
društva bi na prvo pogled
trebao biti nešto potrebito i sukladno suvriemenosti. Ali samo na prvi pogled.
Dovoljno je pogledati nazivlje u organizacijskoj shemi za shvatiti o čemu se tu
radi.
Primjer: „Sektor razvoja digitalne infrastrukture
i usluga u javnom sektoru“. Dakle,
ne samo što je hrvatski izraz oddjel ili barem odjel i u ovomu uredu inferioran
u odnosu na srbski izraz sektor, nego je sektor ovdje izuzetno omiljen, pa je
smišljeno riešenje za postojanje „sektora
u sektoru“. Već sami nazivi većine dielova organizacijske sheme pokazuju tamošnju
razinu domišljatosti i tu bi se moglo naći dosta zgodnoga materiala, ali čini
se kako je za iztragu o pozadine osnutka ureda prije godinu dana bolji jedan
drugi put. Naime ciela priča o ovomu uredu može se pročitati kroz životopis njegovoga
čelnika, odnosno državnoga tajnika.
Čovjek je prvih
deset godina stvaranja Hrvatske, od 1990. do 1999. godine, proveo studirajući,
na fakultetu koji neki studenti brzopleto završe za manje od pet godina. On se
svrstao u one riedke koji studiraju dugotrajno i temeljito se pripremaju za
daljnje životne korake. Temeljitost se odrazila i u tome što se dvije godine
prije nego je diplomirao – zaposlio kao inženjer, kako bi steknuo izkustvo i
napredak u zvanje diplomiranoga inženjera mu ne bi stresan. To mu je bio prvi
korak u svladavanju upravljanja stresom, što je jedna od velikoga broja
vještina s kojima se ponosi i koje je naveo kao razložno opravdanje za
zauzimanje položaja državnoga tajnika. Izmedju ostalih drugih velikih vještina nabrojeni
su timski rad, situacijsko vodjenje i osnove
upravljanja projektima, 1. i 2. dio. Dakle glede upravljanja projektima do
sad je svladao osnove, a možda ni njih u cjelini, jer nije jasno postoje li i
treći, četvrti ili peti dio. Vrlo vjerojatno nije imao vriemena udubiti se u
to, jer se morao posvetiti učenju vještine „situacijskoga vodjenja“ i vještini
„timskoga rada“, a i vještini „podpunoga poznavanju rada na računalu“.
Nabrojeno je još dosta vještina, ali ove spomenute su sigurno dovoljno
reprezentativne za zaključak o kakovomu se kapacitetu radi.
Nakon dugotrajnoga i
predanoga studiranja i uzputnoga uvježbavanja za inženjerski poziv pod naslovom
„inženjer za računalne sustave na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u
Zagrebu“, budući državni tajnik je pripremajući se za svoj državno tajnički
položaj promienio je jedanaest različitih radnih mjesta u šestnaest godina,
dakle prielazio je s posla na posao u prosjeku svakih sedamnaest mjeseci! Ti
silni prielazi su sigurno bili stresni, ali je to on vješto kompenzirao s
vještinom „upravljanja“ stresom. Isto tako su mu ti prielazi s posla na posao u
njegovu životnomu napredovanju oduzeli i puno vriemena, pa jednostavno nije stignuo
svladati dodatne vještine ili neke od njih dublje proučiti, poput na primjer
spomenutih „osnova upravljanja“. Možda se baš iz toga razloga prihvatio posla
državnoga tajnika, koji upravlja sa sofisticiranim i modernim državnim tielom s
četrdeset i sedam zaposlenih. Najbolji način učenja je praksa, a najbrži način
svladavanja vještine upravljanja je - dolazak na upravljački položaj, sa
znanjem samo osnova upravljanja. Diete najbrže propliva, kad ga se baci u
duboku vodu, stara je i istina.
Za budućega
državnoga tajnika je o svemu sudeći ključan trenutak kariere bio rad na mjestu
„stručnoga savjetnika za IT u Hrvatskoj Demokratskoj Zajednici“, kako on to
ponosno navodi u svojemu životopisu. Radio je dakle u Hrvatskoj Demokratskoj
zajednici kao savjetnik, i to ne bilo kakov, nego kao stručni savjetnik, za
razliku od svih onih brojnih savjetnika po državnoj upravi, koji se ne mogu
pohvaliti sa stručnošću, pa ih se eto može promatrati i kao nestručne, što puno
njih u stvari i jest.
Kad su u Hrvatskoj
Demokratskoj Zajednici shvatili o kakovomu se kapacitetu radi, nakon manje od
godinu dana što je tamo proveo, lansirali su ga u Hrvatsku gospodarsku komoru
za „voditelja odjela informacijske sigurnosti“. Vodeći informacijsku sigurnost
u Hrvatskoj gospodarskoj komori vježbao se i pripremao za sliedeći prirodni
životni korak, odlazak u ministarstvo uprave ravno na mjesto pomoćnika
ministra. Tu se godinu dana pripremao za daljnji napredak i evo ga na mjestu
državnoga tajnika, na čelu sriedištnjega državnoga ureda, osnovanoga baš po njegovoj
mjeri, odnosno po mjeri čovjeka od kariere, oboružanoga s vještinama. Za
očekivati je kako će državni tajnik, uporno nastavljajući s vježbom, brzo
svladati dodatne vještine i nastaviti s daljnjim uzponom, pa će na taj način
biti lako i bezbolno ukinuti ovo državno tajničtvo, što bi pak, nakon ove
šaljive razčlanbe Hrvatskoj i u ovomu slučaju omogućilo uklopiti svoj sustav
državne uprave u okvire nabrojenih sedam ministarstava točno po švicarskomu
modelu. U cilju ostvarenja ove zamisli i namiere treba nastaviti s razčlanbom
postojećega stanja.