Ministarstvo rada i
mirovinskoga sustava jednostavno treba ukinuti.
O mirovinskomu sustavu koji se nalazi u naslovu ovoga
ministarstva skrbi se u Zavodu za mirovinsko osiguranje koji se nalazi u sklopu
Ministarstva
unutarnjih poslova.
Inšpekcije u svezi s radnim uvjetima i zaštiti na radu
nalaze se u Ministarstva
gospodarstva, naobrazbe i znanosti. Ostalo s čime se bavi sadanje
ministarstvo je skup
političkih floskula, koji silno sliči na komunistička jugoslavenska vriemena,
kad je država regulirala sve što je u svezi s radom i zapošljavanjem.
Tako sada hrvatska država kroz ovo ministarstvo:
podupire tržišnu
ekonomiju, ali ne i čisto tržišno društvo
a uz to je
opredjeljena za socijalni
dijalog s predstavnicima sindikata i udruga poslodavaca koji je temelj za
izgradnju socijalno-odgovornog društva
uz naglasak kako
Hrvatskoj treba društvo u
kojemu se radnik ne promatra kao roba i u kojemu su znanje, rad i solidarnost
visoko na ljestvici društvenih vrijednosti.
Ministarstvo je tu i iz osjećajnih razloga, i radi izticanja
poznate propale komunističke krilatice „svatkomu prema potrebi, a svatko u
skladu sa svojim mogućnostima“:
U društvu treba dominirati
socijalna solidarnost i osjećaj da svatko doprinosi zajedničkom naporu za opće
dobro u skladu sa svojim mogućnostima.
U tomu samo jednomu odjeljku skupljeno je doista krcato zamisli
nasliedjenih iz komunističkoga razdoblja, uključujući i slovar, u kojemu
iztaknuto mjesto zauzima pojam društvo.
Vrhunac komunističke novogovorne nelogičnosti nalazi se u
rečenici:
U skladu s načelom
razdiobne pravednosti, država mora transparentno i pod jednakim uvjetima
otvarati šanse svima, i radnicima i poslodavcima. Samo tako regulirani odnosi i
obveze mogu jamčiti uređeno tržište rada i sigurnu zapošljivost.
Kako to država može
pod jednakim uvjetima pružati prigode i
radnicima i poslodavcima? Pa zar tu nije tržište osnovni motiv i regulator u
kojemu poduzetni ljudi, prvo pokrenu posao, a onda sukladno svojim procjenama i
potrebama - zapošljavaju radnike? Gdje je tu mjesto za jednake „šanse“
i radnicima i poslodavcima? I gdje je tu sigurna „zapošljivost“ i što to uopće znači?
U zbilji za sada je
ovo ministarstvo mjesto sigurnoga zaposlenja, počevši od ministra, kojemu je,
sudeći po životopisu, mjesto ministra prvo ozbiljnije zaposlenje u životu, a
glavna kvalifikacija mu je stažiranje
u Europskom parlamentu, i to
u uredu tadanjega zastupnika, a sadanjega predsjednika vlade. Značaj toga
„stažiranja“ je u ministrovim očima razvidno izuzetno velika, pa ga je u
životopisu naveo – dva puta! Doduše prije nego je postao ministrom pola godine
se za to pripremao na mjestu državnoga tajnika.
Ministrov životopis
je dosta dojmljiv pa zaslužuje barem malu dodatnu razčlanbu. Studirao je na
zagrebačkomu prirodoslovno matematičkomu fakultetu meteorologiju i
oceanografiju udubivši se u svoj studij duboko, kao što to dolikuje budućemu
ministru, pa je fakultet, koji inače traje četiri godine, završio za sedam
godina. Njegov golem potencial uočili su u gradu Zagrebu i dodielili mu
stipendiju još dok je bio u četvrtomu razredu sriednje škole, a ukinuli su mu
je tek za vrieme studija, možda nakon što su shvatili kako je odlučio studirati
nešto dulje, a za takovu vrstu studenata vjerojatno po nekakovomu konzervativnomu
pravilniku nije bilo novaca u gradskomu proračunu. Ipak, njegov temeljiti
pristup studiranju ostavio je dojam na rektora sveučilišta, koji mu je dodielio
nagradu za upornost nakon što je odradio četiri godine studija. Nastavio je
studirati još samo tri godine, inače bi, vrlo vjerojatno, nakon još četiri
godine bio dobio još jednu rektorovu nagradu.
Nakon završetka
fakulteta nije se želio prihvatiti nekoga konkretnijega posla, nego se domogao
niza stipendija iz različitih izvora, medju kojima su čak dvije različite
britanske školske zaklade. Jedna od njih je i svjetski prestižna Udruga prijatelja
hrvatskih sveučilišta!
U Hrvatskoj su kroz
dodjelu stipendija njegove domete prepoznali zaklada Frankopan, Večernji list i
Zaklada za znanost, visoko školstvo i tehnologijski razvitak RH, koja ga je
poslala na stručno i znanstveno usavršivanje u SAD.
Budući ministar je
tako studirao i usavršivao se do krajnjih granica, pri čemu je dospio sve do
Antarktike, a usavršivao se u američkim državama Washington i Rhode Island i
čak 20 puta putovao je u Southampton u Velikoj Britaniji, bez preciznije
naznake razloga tih silnih putovanja. Doduše na drugomu mjestu se spominje kako
je proveo dvije godine radeći na tamošnjemu sveučilištu, ali nije precizirano s
kojim se poslom bavio.
Kako se tada tek
nalazio u razdoblju učenja engleskoga jezika, ne bi bilo nečastno ako je tamo
obavljao neki od fizičkih poslova, jer mu je fizika i onako bila struka. Svaki
posao je častan i ne treba ga se sramiti.
U Cambridgeu je
boravio s preciznijim ciljem. Bavio se s proučavanjem dinamike tekućina.
S dinamike tekućina
se prebacio na proučavanje tako zvanih socialnih inovacija, ma što one značile,
a onda se usmjerio na proučavanje prezentacijskih vještina, što mu je vrlo
vjerojatno bilo od velike pomoći kad je konačno svoje snage usmjerio prema postizanju
ministarskoga položaja.
U medjuvriemenu je
završio i Integralnu školu organizacijskoga razvoja, ma što to značilo. Odmah
po završetku škole prometnuo se u certificiranoga
mentora članovima uprava velikih tvrdki i to ne samo u Hrvatskoj nego i u
„regiji“, točnije u Srbiji. Zanimljiva je ta škola u kojoj čovjek studira dvije
godine, a nakon završetka studija odmah se prometne u mentora upraviteljima velikih
tvrdki poput Podravke!
Uglavnom, budućemu
ministru je, nakon što je postao punoljetan sliedećih dvadesetak godina
proletjelo u studiranju i proučavanju, a onda se ipak odlučio skrasiti i
primiriti na mjestu ministra i to ne bilo kojega ministra, nego ministra rada! Pri
tomu je morao prekinuti doktorski studij zaštite okoliša, koji je upisao u
Osieku, ne stoga što mu se činilo kako će na taj način brže i lakše dokopati
doktorske titule, nego iz razloga što je predvidio kao će postavši ministrom i
uzgred nastavivši taj studij, imati prigodu opetovano putovati u Slavoniju i
tamo sa svojom nazočnošću usrećivati Slavonce.
Radi boljega
razumievanja ministrove svestranosti bilo bi loše preskočiti i njegov rad s
djecom, u stvari s tisućama djece. Treba mu samo zaželjeti neka sebi nadje
ženu, oženi se i ima puno djece. I neka nadje vriemena i za učenje hrvatskoga
jezika, pa onda više ne će praviti pogrieške, poput izticanja kako je od 2014. godine
„stipendista“ američke vlade, što je
inače još jedan paradox. Ministar u hrvatskoj vladi je ovodobni stipendist
američke vlade, koji živi u Zagrebu i studira u Osieku!
Nastavak